Koliko je STEM-ovaca potrebno da promijene svijet?

Nema sumnje da je projekt Croatian Makers zanimljiv pokret s naizgled pozitivnim ciljem i nezanemarivom količinom uloženog vremena i novaca. I podrška koju je prikupio rijetko je viđena, što dokazuje da i javnost vidi veliku rupu u području koje ovaj projekt pokušava pokriti. No, kako nas upravo STEM tjera na kritičko promišljanje, ne možemo istodobno nekritički promisliti o ovoj “STEM revoluciji”, posebice o njenom načinu implementacije u postojeći (obrazovni) sustav.

Projekt Croatian Makers  (link ovdje >> http://croatianmakers.hr/hr/naslovnica/ ) već neko vrijeme intenzivno – i po uobičajenim parametrima uspješno – radi na vaninstitucionalnoj i vankurikularnoj promociji robotike i automatike u hrvatskim školama, s ciljem promocije i poticanja mladih na tzv. STEM (science, technology, engineering, mathematics) zanimanja.

Nedavno su pokrenuli crowdfunding projekt “BBC micro:bit — STEM revolucija u školama” ( link ovdje http://www.netokracija.com) kojem je cilj osnovnim školama u Republici Hrvatskoj donirati nekoliko tisuća malih programabilnih BBC micro:bit mikrokontrolera. Radi se o najuspješnijoj crowdfunding kampanji u Republici Hrvatskoj koja je u nekoliko dana prikupila preko 260 tisuća dolara.

Među ostalim, Croatian Makers u ovoj kampanji počinju, nejasno ali otvoreno, pričati i o svojoj ulozi u reformi školstva: na nju se “ne može čekati”, a ovaj projekt je “reforma školstva u praksi” i “hakira sustav iz 19. stoljeća”. Očekivano je da organizacije civilnog društva imaju mišljenje o reformi školstva, pa i utjecaj na nju te da po tome djeluju. No, kad jedna od tih organizacija dobije preko 1,5 milijuna kn donacija, opći društveni konsenzus te gotovo svu medijsku podršku ovog svijeta, prirodno je i zaviriti u njene implementacijske detalje.

Iako koncept učenja djece programiranju sam po sebi nije problematičan, dva su problema koja proizlaze iz načina na koji Croatian Makers nastupaju: fetišizacija, tj. iracionalno pripisivanje gotovo nadrealnih moći društvenih promjena području STEM-a te unutarnja struktura i diskurs kojeg koriste u javnim nastupima.

STEM (kontra)revolucija

U tekstu kampanje (link ovdje > https://www.indiegogo.com/projects/) i onima dostupnim na njihovim web-stranicama, STEM se predstavlja kao revolucija i pokretač društvenih promjena. Svjesno ili nesvjesno, stvara se lažna dihotomija između STEM-a te društvenih i humanističkih znanosti: prema napisima, u STEM-u se nalazi većina (valjda ekonomski) najatraktivnijih zanimanja 21. stoljeća, a kompetencije iz dotičnog postaju nezaobilazne u većini drugih zanimanja (jer one iz društvenih znanosti to očito nisu).

I protržišno orijentirana istraživanja se slažu da je obrazovni sustav nužan, ali ne i dovoljan uvjet ekonomskog uspjeha učenika – vrlo širok spektar drugih okolnosti (link ovdje > http://siteresources.worldbank.org/EDUCATION/, poput ulaganja države u zdravstveni sustav, a posebno socio-ekonomske pozadine učenika, ima podjednak utjecaj. Glorifikacija STEM-a ishode obrazovanja pretpostavlja tržištu: priča se o kataklizmičnoj nestašici IT-jevaca i očekuje se da se edukacijska politika prilagodi tržišnim pokazateljima, a zanemaruje se pomalo zaboravljeni humboldtovski ideal obrazovanja koje se ne svodi isključivo na kaljenje profesionalnih vještina na poslovičnoj pokretnoj traci.

Lokalnih istraživanja nema puno, ali čak i inženjerski mediji poput IEEE Spectruma smatraju da je “kriza” na kojoj jaše novi val “STEM revolucije” zapravo precijenjena  (link ovdje > https://spectrum.ieee.org/). Najbliže tim pokazateljima u Hrvatskoj dolaze brojke iz 2015.(link ovdje > http://www.jutarnji.hr/ ) i  2016. (link ovdje > http://www.srednja.hr/ ) godine: među najpopularnijim fakultetima su se našli stupovi prirodnih i tehničkih znanosti poput Fakulteta elektrotehnike i računarstva, Medicinskog fakulteta, Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta i Fakulteta strojarstva i brodogradnje, koji su uredno “šišali” i perjanicu humanistike, Filozofski fakultet u Zagrebu.

S druge strane, imamo vrlo opipljivu krizu u obliku pada participacije građana u politici–počevši od izlaznosti na izbore pa do stupnja sudjelovanja u civilnom društvu–te niz pokazatelja da su mladi sve konzervativniji, apatičniji i ignorantniji prema političkoj stvarnosti. (link ovdje > http://goo.hr/wp-content/ )

Nema tog STEM-a koji će sam po sebi, u izolaciji, riješiti probleme koje donosi činjenica da šezdesetak posto mladih smatra da nema društvenog napretka bez poštivanja autoriteta u obitelji, školi i državi ili ne zna pravno ustrojstvo Republike Hrvatske.

Društvo nije matematika

Nadalje, dok Croatian Makers tu i tamo ipak natuknu ponešto o “društvenim promjenama”, pa čak i o “ostalim predmetima”, konkretnih informacija o tome kakve to točno društvene promjene zazivamo i kako ćemo se točno integrirati s ostatkom kurikuluma – nema(“gledanje u budućnost, a ne u prošlost” je plemenit cilj, ali nije društvena promjena ako, primjerice, gledamo u budućnost u kojoj nas čeka neizbježna ekološka katastrofa).

STEM sam po sebi ne predstavlja nikakve vrijednosti van metodologije znanstvene metode koja je vrlo vrijedna, ali sama po sebi nedovoljna za potpuno razumijevanje društva. Samo izlaganje tehnologiji ne podrazumijeva progresivan razvoj: dovoljno je pogledati zabrinjavajući razvoj tzv. “alt-right” pokreta u SAD-u ( link ovdje > https://syntheticzero.net/ ) , čiji nezanemariv dio čine upravo tehnolozi poput sveprisutnog Petera Thiela, heroja Silicijske doline, deklariranog anti-demokrata ( link ovdje > https://www.cato-unbound.org/ ) i miljenika Donalda Trumpa kako bi bilo jasno da i vrlo visok stupanj tehnološke pismenosti ne povlači nužno za sobom “otvoreni duh”.

Primjer Petera Thiela je zanimljiv jer implicira da je prevelik utjecaj STEM-a čak štetan po progresivne društvene ideje: Thiel je na Stanfordu studirao filozofiju, tijekom čega je razvio moralno upitnu, ali neosporivo uspješnu poslovnu i investicijsku strategiju utemeljenu (link ovdje > https://thesocietypages.org/cyborgology/) u teorijama francuskog kritičara i filozofa Renéa Girarda, a koju je u svjetlu svojih uspjeha dalje radikalizirao. Sličan argument daje i nesrazmjeran udio inženjera među radikalnim islamistima ( link ovdje > https://www.sociology.ox.ac.uk/materials/papers/2007-10.pdf ) kojeg su sociolozi, među ostalim, pripisali i “inženjerskom pogledu na svijet”.

Croatian Makers inzistiraju na tome da su oni “pravo civilno društvo” jer su financirani isključivo privatnim novcem. Inzistiranjem na ekonomskoj komponenti i nerazumijevanjem značenja tog pojma i njegove uloge u manje razvijenim i tranzicijskim društvima ignorira se niz doprinosa “krivog” civilnog društva. Pitanja poput borbe protiv diskriminacije manjina ne samo da ne mogu, nego i ne smiju ovisiti isključivo o javnoj potpori i privatnom financiranju. Dodatno, spretno zaboravljaju da se njihov projekt koristi postojećom javnom infrastrukturom škola u Republici Hrvatskoj te samim time indirektno, ali opipljivo upotrebljava i javne resurse, kao i da su ipak aplicirali za dodjelu sredstava nadležnog Ministarstva.

Tko to tamo podučava?

Iako nisam uvjeren da se Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta u trenutnom stanju treba tretirati kao poslovno sposobno, bez ulaska u (ne)opravdanost odbijanja zahtjeva Croatian Makersa, zanimljivo je pročitati i osvrt ( link ovdje > http://www.telegram.hr/)  na prijavu ovog projekta na natječaj za dodjelu sredstava za podršku vaninstitucionalnom odgoju i obrazovanju djece. Neke od zamjerki nije teško ni neovisno potvrditi: u ovom trenutku je na stranicama Croatian Makersa, kao i na Indiegogo kampanji, nemoguće pronaći biografije uključenih ljudi. Iako je dio njih poznat javnosti, to ih ne izuzima od potrebe propisnog predstavljanja, pogotovo kad se radi o ljudima koji će obrazovati ili barem utjecati na obrazovanje djece.

Netko od uključenih vjerojatno ima pedagošku pozadinu, ali iz javno dostupnih izvora je nejasno tko i kakvu. Nisu dostupni nikakvi edukacijski materijali koji se upotrebljavaju u radionicama, a informacije o samim programima su u najboljem slučaju površne. Legitimno je i pitati koliko ovakvi projekti mogu preživjeti na momentu volonterskog djelovanja među ionako iscrpljenim profesorima te koliko su sposobni konstantno i konzistentno utjecati na obrazovne ishode na području cijele države.

S obzirom na očito jak imidž koji Croatian Makers imaju u javnosti i među relevantnim javnopolitičkim akterima (na popisu donatora se mogu prepoznati mnoga izrazito utjecajna imena iz političkog i poslovnog svijeta, pa među ostalim i dvije najveće hrvatske političke stranke) te pristup zavidnoj količini medijskog prostora, pitanje je zašto se taj moment nije iskoristio za pokušaj snažnijeg institucionalnog političkog djelovanja umjesto herojskog žrtvovanja, krpanja i hakiranja.

S ‘hakiranjem’ racionalno

“Hakiranje sustava” koji su duboki i krhki poput školstva treba biti oprezno i potkrijepljeno ne samo ekonomskim već i pedagoškim argumentima. To dokazuje i već navedena činjenica da je interes za studijske programe iz STEM područja puno veći od ponude, a to je problem koji se sigurno neće riješiti bez temeljitih, sustavnih reformi. Ironično, upravo se humanističke discipline bave cijelim spektrom pitanja oko obrazovanja – od njegove veze s tržištem do pitanja mehanizama prijenosa znanja i dječje psihologije.

U trenutku kad izrasta iz relativno izoliranih, one-off projekata u multimilijunsku investiciju koja izlaže namjeru utjecaja na strukturalne promjene i otvoreno poziva na zaobilaženje institucionalnih procedura za ostvarivanje obrazovne reforme, iznimno je važno razumjeti metodološku i političku pozadinu pokreta. S obzirom na prethodno javno djelovanje ljudi uključenih u projekt (prvenstveno Nenada Bakića), teško je promatrati ove događaje u izolaciji, čime retorika kojom se koriste u popratnim materijalima postaje još problematičnija i ideološki obojenija.

Utoliko se može reći da se i ovdje proteže narativ kojeg Nenad Bakić inače gradi u svojim tekstovima: onaj koji bilo kakvu kritiku podređivanja ljudske egzistencije tržištu kapitala vrlo ležerno otpisuje kao “trash-marksističku“ (link ovdje > https://eclectica.hr/ ), a ljude koji takvu kritiku iznose proziva simpatizerima sjevernokorejskog režima (link ovdje > https://eclectica.hr/). Dok je takav pristup možda prihvatljiv u njegovim kolumnama, kad se ovako javno upari sa stvaranjem panike i osjećaja hitnosti za kontrainstitucionalno djelovanje po pitanju obrazovanja, on postaje opasan jer, čak i ako ovaj konkretan slučaj jest dobronamjeran, daje platformu za slične maliciozne inicijative koje će po inerciji biti jednako spremno prihvaćene.

Budimo samokritični, tražimo nemoguće

Croatian Makers je nesumnjivo zanimljiv pokret s naizgled pozitivnim ciljem i nezanemarivom količinom uloženog vremena i novaca. Podrška koju je projekt skupio u samo nekoliko dana zorno pokazuje da javnost vidi veliku rupu u području koje pokušavaju pokriti. Ali, nekritički optimizam oko tehnologije i zanemarivanje njene vantržišne uloge ignorira činjenicu da je to tek jedna od sastavnica ljudskog društva (link ovdje > http://slobodnifilozofski.com/ ) . Uz čudnjikave slogane i inzistiranje na hitnom djelovanju pod svaku cijenu, ovo otvara prostor za manipulaciju, a sužava prostor za stvarne društvene promjene. Bez tih društvenih promjena, 2031. godine, kad današnji školarci budu odrasli ljudi, mogli bismo biti na puno gorem mjestu od ovog.

Nikola Plejić /Netokracija .com /http://www.netokracija.com/Hrvatsko nebo