N. Nekić : Istra naša hrvatska

Hrvatska Istra

Sramotno je bilo slušati arlaukanje nevidljivih tipova koji su htjeli ugušiti glas predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović. Njen nastup povodom priključenja Istre matici zemlji, što je u ono vrijeme značilo Hrvatskoj, a tek kasnije se pretvorilo u Jugoslaviju, bio je odmjeren i istinit. Škrgut zuba i oni guturalni glasovi bijesa pojavili su se kad je spomenula pozitivnu ulogu Katoličke Crkve u spašavanju Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu.

Drugovi arlaukavci nisu upoznati s činjenicama, jer sigurno ne pripadaju onom iskonskom hrvatskom istarskom življu koji je prošao strahote kroz duga stoljeća, a nanesene gotovo uvijek od strane Mletaka ili kasnije crnokošuljaša Talijana. Glasove su ispuštali možebitne pristalice onih koji su zaklali vlč. Miroslava Bulešića u Lanišću, jer on spada u onu strašnu brojku preko 600 svećenika ubijenih od strane partizana u Drugom svjetskom ratu i poraću u Hrvatskoj. Vjerojatno su to potomci poslijeratnih doseljenika u Istru, a najčešće vojnih lica, ili razvojačenih šinjela i crnih šubara koji nisu duhovno urasli u nijedan duhovni drevni istarski bol. Ne poznaju oni Nazorove istarske prizore, njegove priče i pjesme i taj neandertalski zbor glasova danas može opet mijenjati u mjestu Bale (koje se oduvijek zvalo Vale) ime glavnoga trga i umjesto Vladimira Nazora staviti talijansku riječ za magaricu!

„Sirotica Istra“

Potomci su to onih koji nisu znali i koji ne znaju stihove velikih pjesnika „sirotice Istre “Drage Gervaisa, Mate Balote, koji ne poznaju borbe rodoljuba Vjekoslava Spinčića, Viktora Cara Emina i niza drugih branitelja one seljačke i hrvatske Istre, mornara, kamenolomaca, rudara, starinskoga glagoljaškoga istarskoga puka, pobožnoga, upisanoga u anagrafe hrvatskim imenima, starim i kršćanskim, do XX. stoljeća glagoljskim pismom. Odakle bi ti arlaukavci to znali?! Odakle bi znali povijest Istre ispisanu životima biskupa Jurja Dobrile i kasnije biskupa Bože Milanovića? Ne znaju ti mračni tipovi da je Kraljevina SHS predala Istru Rapallskim ugovorom 1920., da ju je prvi proglasio pripojenu NDH poglavnik, i to 9. rujna 1943., a tek 13. rujna u Pazinu NOO Istre i to pripojenu “s ostalom našom hrvatskom braćom“.

U cijelom tekstu NOO se posebno ističe hrvatstvo Istre, da bi ono poslije iščeznulo neznano kamo u korist Jugoslavije. Ali borba za prisjedinjenje Istre novoj državi Jugoslaviji nastavlja se tijekom 1946. kada se angažiraju svećenici i to na čelu s biskupom Milanovićem. Trebalo je u Parizu na Mirovnoj konferenciji dokazati njezino hrvatsko biće, jer su Talijani imali krivotvorene dokumente u svoju korist. A što su oni radili od 1919. i ulaska fašista Talijana u Rijeku i Istru? Razbijali nadgrobne ploče s hrvatskim imenima, pisali potalijančena imena na spomenike, u knjige rođenih, umrlih i u popise stanovnika; zabranili hrvatski jezik, zatvarali crkve, protjerali desetine tisuća Hrvata iz Istre, lijevali u usta ricinusovo ulje kad bi tko na ulici progovorio hrvatskim jezikom; svećenike osobito progonili, intelektualce strijeljali itd. Samo jednom prikazana je velika izložba zlodjela talijanskih fašista u našoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Samo jednom i nikada više.

Spomenica hrvatskih svećenika

Borba se nastavlja 1946. na dva kolosjeka: u jednom su naporu sabrani svećenici na čelu s biskupom Božom Milanovićem. Oni sastavljaju na osnovi dokumentacije poznatu“ SPOMENICU HRVATSKIH SVEĆENIKA u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske Krajine 12. veljače 1946.“ Taj dokument donio je „Zbor svećenika sv. Pavla za Istru“. Potpisali su je: predsjednik Tomo Banko, tajnik Miroslav Bulešić, odbornici: Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Atun Cukarić, Srećko Štifanić i 48 članova odbora. U Pariz su putovali Božo Milanović i Zvonimir Brumnić.

Na drugom kolosjeku rade istaknuti intelektualci sakupljajući po Istri preostale anagrafe (za neandertalske glasove to su knjige rođenih i umrlih) i to iz zone B. Istovremeno su Talijani uništavali ako su mogli. Ta ekipa pronalazi dobro sakrivene i spašene anagrafe o hrvatskom karakteru Istre u veljači 1946. U njoj se prema pisanom iskazu dr. Antuna Bauera iz godine 1992. nalaze osim njega i Branko Fučić, Saša Perc, Gabrijel Medved i drugi. „Prošli smo svako selo, zaselak, župni ured, naišli smo na mnogo glagoljice. Čak smo najednom zidu u zatvoru u Pazinu našli zapis glagoljicom. Bilo je to daleko više glagoljice, nego što smo mogli sanjati. U župnim uredima gotovo sve su knjige bile vođene glagoljicom. Odmah po povratku iz Istre mene su uhapsili pod sumnjom da sam prenosio neke tajne spise. Bilo je to 12. lipnja 1946. Izvršili su premetačinu u Gipsoteci i u mojem domu. U premetačini su se oznaši jako smijalikad su našli krunice koje smo inače dobili od Stepinca. Ostao sam u zatvoru šest tjedana, u Đorđićevoj, na jednom kvadratnom metru samice….“.

I ta dokumentacija bila je prilog na Mirovnoj konferenciji u Parizu da se Istra priključi Hrvatskoj.

Dakle, moji dragi urlikavci protiv Predsjednice, iz mraka svoga neznanja možete urlati, ali to ne će pobiti istinu. Da, hrvatsko je svećenstvo najviše zaslužno za priključenje Istre Hrvatskoj, ne na drugome mjestu, nego na prvome. Ono i danas vodi neku čudesnu borbu protiv trgova „magarice“ i sličnih pojava, ono se sjeća progona iza rata, ono slavi Božu Milanovića, koji je čak od Zagrebačkoga sveučilišta dobio počasni doktorat 1962. godine. Najviše se hodočasti i slavi krvava žrtva mladoga zaklanoga Miroslava Bulešića u Lanišću.

A istarska sopila zovu po domaće roženice. Jednostavan je i ponešto tužan zvuk vjetra koji svirač kroz njih puše, kao da se u svojoj skromnosti sjećaju svih jada prošlosti pa i takvih glasova iz mraka fojbi.

Naša je Predsjednica ostala pravedna u istini, a to je najvažnije za dostojanstvo i njeno i naše Istre. Hrvatske Istre.

Nevenka Nekić/hkv.hr/ http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo