D. Pešorda : Neke činjenice i ono što proizilazi iz njih

Istine, neistine i poluistine

Nekada sam mislio da pisati istinu o događanjima u društvu doprinosi stvaranju boljeg društva. Još ako je to pisanje duhovito i stilski efektno, možda kojem čitatelju uljepša dan, a takvo što nedvojbeno je vrijedno truda. Danas više nisam siguran.

Istina je uvijek nečija istina, a ukusi se, kao i javne istine, nameću medijskim monopolom. Proizvodnja poluistina i potpunih neistina raste usporedo s razvojem informacijskog društva. Demantirati, ispravljati, ukazivati na istinu gotovo da i ne vrijedi. Ipak, čini mi se da treba, s vremena na vrijeme, razložno upozoriti na to što se uistinu dogodilo i što se događa, bez obzira na to koliko će to imati odjeka u javnosti. Recimo da je to nekakav osjećaj dužnosti, obveze, koji proizlazi iz samog pripadanja nekoj zajednici.

Ponovimo dakle neke činjenice. Hrvatska je devet stotina godina čekala priliku da izbori neovisnost. Uspjelo joj je to devedesetih godina dvadesetog stoljeća pod Tuđmanovim vodstvom. Agresiju na Hrvatsku izvršila je Srbija, u agresiji su sudjelovali i brojni domaći pravoslavci predvođeni Srpskom demokratskom strankom. Hrvatska je u nametnutom, obrambenom ratu pobijedila. Neskloni joj međunarodni krugovi zato su za kaznu povlačili najbolje njezine časnike po Haaškom sudu, ustanovljenom samo za tu svrhu. Otpor prema hrvatskoj državi postojao je od samog početka i kod jednog dijela etničkih Hrvata jugoslavenske orijentacije. S vremenom su poražene snage, umješno koristeći civilni sektor i izdašnu pomoć inozemnih ”širitelja demokracije”, uspješno ovladale medijskim i kulturnim prostorom u Hrvatskoj, uzimajući sve više i političke moći u svoje ruke. Danas gotovo u potpunosti drže moć i novac. Hrvatska vlastitim novcem financira devastaciju hrvatske države i društva.

Netom stečenu slobodu i neovisnost krenulo se rastakati. Na žalost, u tomu ne sudjeluju samo lijeve garniture na vlasti nego i one nazovidesne. HDZ je nominalno domoljubna, konzervativna, demokršćanska stranka. Uistinu ona to nije. Njezini zastupnici u Europskom parlamentu, čast izuzecima, glasuju za Istanbulsku konvenciju kojom se na mala vrata uvodi rodna ideologija. Pod Sanaderom HDZ radije koalira s onom istom strankom koja je devedesetih vodila oružanu pobunu protiv Hrvatske (doduše, s malo promijenjenim imenom) nego sa Đapićevim HSP-om, pod Plenkovićem pak opet s Pupovcom radije nego s Hasanbegovićem. HDZ-ov ministar policije hapsi – jer za to se ne uhićuje – zbog pozdrava ZDS. HDZ-ova ministrica kulture financira ”izvlačenje hrvatske zastave iz vagine” u Frljićevoj režiji. HDZ, inspiriran Pupovcem i udrugama, odrađuje ono što ni SDP ne bi mogao jer bi otpor bio prevelik. HDZ, skriven iz slavnog Tuđmanova nasljeđa, eutanazira svaki efikasan otpor rastakanju Hrvatske.

Sve ostale parlamentarne stranke, osim Neovisnih za Hrvatsku, za Hrvatsku su još pogubnije od HDZ-a. Tako je složena stupica za nacionalno svjesne birače: koliko god rogoborili, moraju glasovati za HDZ. Iz sheme su malo iskočili Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović. Vidjet ćemo kako će lutkari iz sjene riješiti taj problem.

Nakon što je šesnaest-sedamnaest godina Hrvatska podrivala samu sebe, i naši su susjedi zaključili da je sazrelo vrijeme da oni pritisnu Hrvatsku. Kako bi se i oni okoristili od hrvatskog propadanja. Slovenija sada inzistira na provođenju arbitraže. Imajući u vidu dugu i sramnu povijest hrvatskog popuštanja, meni se čak čini da bi manja šteta bilo da hrvatski političari, kad su već takvi kakvi jesu, odmah pristanu na arbitražu… Jer se nekako pribojavam da odugovlače samo zato da Slovencima daju još više no što im je arbitražom dodijeljeno. Naime, već sada Krešo Beljak, vođa stranke koja je sudjelovala u izbjegličkoj vladi vladi u kojoj je ministar rata bio Draža Mihajlović, tvrdi da je arbitraža Hrvatskoj dala više no što joj pripada i da je treba odmah prihvatiti. Valjda dok se Slovenci ne dosjete da traže još! Slično misli i Ivan Jakovčić. Samo je pitanje vremena kada će to biti općeprihvaćeno mišljenje u hrvatskoj politici. Tada se gubitak na moru više neće ni spominjati nego ćemo, koliko smo efikasni u vanjskoj politici i zaštiti nacionalnih interesa, tražiti način da Slovencima nekako popravimo ”gubitak” na kopnu. Ostavimo im Svetu Geru ili tako nešto.

Odustat će se na koncu i od Pelješkog mosta, eda se ne ometa razvoj bosanske mornarice. Madžari će u zgodnom trenutku potegnuti pitanje Međimurja, Crna Gora Prevlake, a Srbiji ćemo valjda, uz teritorijalne ustupke, još plaćati odštetu što smo se obranili. Na unutarpolitičkom planu Srbima smo de facto već dali status konstitutivnog naroda, većinu iskaza nacionalnog osjećanja proglasili fašizmom, od financijskog suvereniteta odustali davno, spremamo se predati i energetski suverenitet… A sve mi se nekako čini da ćemo na kraju skupo platiti i ono malo sredstava što smo povukli iz EU. Naše uplate Bruxellesu su bezuvjetne, dok je svaki euro iz Bruxellesa višestruko uvjetovan, a i najmanji propust u toj proceduri skupo se plaća.

Dobro, priznajem da sam iz sfere činjenica skliznuo u sferu nagađanja i bojazni, no dosadašnja tranzicijska iskustva ne daju prostora za znatno optimističnija predviđanja. Bilo kako bilo, bit će teško.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/hkv.hr/ http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo