Melbourne, od razočarenja do najboljeg grada za život

Vladimir Jakopanec nikada nije mislio da će biti iseljenik. Štoviše, napuštanje domovine smatrao je izdajničkim činom i poniženjem. No, život je htio drukčije. Njegovatelj i kulturni animator 1987. godine sa suprugom je spakirao kovčege i otišao najdalje što je mogao, u Australiju.

Melbourne je osamdesetih godina bio dosadan grad, a Zagreb apatičan.

– ’85., ’86. i ’87. godine bio je vrhunac ekonomske krize u Jugoslaviji. Plaće nisu stizale, inflacija je bila strašna. Na paketiću mlijeka u jednome su se danu tri puta mijenjale cijene, a svaka je bila deset posto viša. Kada ste dobili plaću s mjesecom zakašnjenja, nije vrijedila ništa – prisjeća se Jakopanec, rodom iz Gornje Voće u Zagorju.

Iako oboje zaposleni, supruga i on, nerijetko su boravili u stanu s isključenom strujom, jer nisu mogli platiti račune. To je bila kulminacija poniženja, a jedini je izlaz bio odlazak. U to vrijeme nisu ni sanjali da će Hrvatska jednoga dana biti samostalna.

– Tada se činilo da će to biti jedno vječito blato iz kojega se nikada nećemo izvući – kaže Jakopanec.

Prve bore iseljeničkoga života

Jakopanec je u Melbourneu vodio studio za restauriranje pozlaćenih antikviteta i skulptura u bronci.

– Tamo smo moj zagrebački prijatelj kipar i ja ostavili nekoliko lijepih skulptura po parkovima Melbournea – kaže Vladimir Jakopanec, koji se u Australiji primio još jedne velike ljubavi, pisanja. Nedavno mu je izašla treća knjiga proze ”Heretici”, koja se bavi psihologijom religije. Tu temu nije slučajno odabrao, priznaje teolog, koji se razočarao u život Crkve.

U prvom romanu ”U zamci Nefretitis”, taj je spisatelj mnoge iznenadio lakoćom pisanja o najtežim slučajevima suočavanja imigranata s novom sredinom. Nije se libio pisati o psihološkim zamkama, alkoholizmu i homoseksualnosti u iseljeništvu.

Prve godine iseljeničkog života mnogima su ucrtale neizbrisive bore, nerijetko mijenjajući osobu do neprepoznatljivosti.

– Biti iseljenikom u europskim zemljama ili prekomorskim, neusporedivo je – ističe. U Australiji je drveće drukčije, životinje su drukčije, nebo je bliže, a sunce peče puno jače.

Iako se naše iseljeništvo u Australiji dobro snašlo, u prvim godinama nema onoga tko nije naišao na psihološku barijeru nastalu zbog velike promjene i nedostatka prijatelja i rodbine. Smatra da bi se o tome trebalo više govoriti i u psihologiji i u književnosti.

– U iseljeništvu svakoga čeka jedna zamka koja će ga promijeniti – kaže.

Tramvaj zvan čežnja

Nostalgiju za Zagrebom, u njegovom slučaju, ublažavali su tamošnji tramvaji. Melbourne je jedini grad kojim prometuju tramvaji u Australiji. Jakopanec s oduševljenjem govori o Eltonu Johnu, koji se toliko zaljubio u jedan stari melbournški tramvaj iz Prvoga svjetskoga rata, da ga je čak kupio i prevezao u Sjedinjene Američke Države te u njemu otvorio restoran. Melburne je ujedno i prvi grad u svijetu koji je otvorio restoran u tramvaju.

Godine 1987. Melbourne nije bio najugodniji grad za život. – Bio je vrlo konzervativan i sve se zatvaralo u 17 sati. U restoranima se nije točilo vino. Ako ste se željeli okrijepiti tom kapljicom morali ste je sami donijeti – dodaje.

Čudio se zbog čega ljudi hodaju gradom s bocama vinama u rukama. Bio je jako razočaran atmosferom koja je vladala u gradu. Međutim, iseljenici, poglavito Talijani, sudskim su se putem izborili za otvaranje kafića i restorana u kojima se toči alkohol.

 

Posljednjih dvadesetak godina Melbourne se pretvorio u pravi europski grad na australskom kontinentu. Šest je puta proglašen gradom u kojem se najlakše i najbolje živi.

Nakon završetka Fakulteta primjenjene umjetnosti život je i Vladimiru Jakopancu krenuo u dobrom smjeru. Počeo se družiti s dizajnerima, arhitektima, umjetnicima, koji su mu uljepšavali svakodnevicu. Danas se u Melbourneu osjeća kao na zagrebačkoj Trešnjevci i priznaje da mu ništa ne nedostaje.

– 1995. godine kada je u Hrvatskoj završio rat, počeo sam disati u Melbourneu – govori Jakopanec.

Neistine i stereotipi o iseljenicima

– Često sam se susretao s onima koji misle da smo svi mi, nakon 10, 20 godina u iseljeništvu, nesposobnjakovići, koji se ne možemo snaći i emocionalno srediti, stalno plačemo za Hrvatskom, ali nismo se u stanju vratiti, a ni tamo gdje jesmo, ne snalazimo se. Tako naši grobovi ostaju u nekakvom šašu i travi u Australiji – kaže.

Australska je emigacija na najjačem udaru predrasuda. Razlog je, kako pojašnjava Jakopanec, primitak svih ”izgubljenih slučajeva” nakon Drugog svjetskog rata. – Nepravedno je danas iseljeništvo gledati kroz tu prizmu, jer ima puno Hrvata koji žive divan i tih život na tom kontinentu – smatra Jakopanec.

Prva australska lekcija

No, dogode se i nepredviđene situacije zbog nepoznavanja sustava, koje su prerasle u anegdote, koje australski iseljenici rado prepričavaju. U Australiji je konzumiranje alkohola u javnosti, pa i ispred vlastite kuće, strogo zabranjeno.

Jakopanec je, ne znajući kakve ga kazne čekaju, sa susjedima, Ircem i Grkom, radio vino u njegovom podrumu. Kada je proces bio gotov, sjeli su pred kuću i uživali u vlastitom tekućem napitku. Ubrzo se pred njegovom kućom pojavila policija i privela ih. Vino su morali predati vlastima i naučili svoju prvu australsku lekciju.

Spasilo ih je to što su Jakopanec i Grk bili novopečeni useljenici, koji još uvijek nisu poznavali australske zakone. Danas se, nažalost, u Hrvatskoj osjeća kao stranac, a svaki posjet starom kraju za njega je najbolniji i najsretniji osjećaj.

Povratak znači suočavanje s mladošću koje više nema, ali uvijek mu ostaje grad s najboljom mogućom melodijom, onom domaćom, i Melbourne, grad u kojem se najbolje živi.

   Ivana Perkovac/Glas Hrvatske /http://glashrvatske.hrt.hr/Hrvatsko nebo