Duh i tehnologija

Bit je svake istinske duhovnosti da se u mraku prepozna svjetlo, da se iz negativnog iskustva izvuče pozitivna pouka, da se u vremenu pomračenja nasluti novo svitanje, da se u slabosti uvidi snaga i da se u snazi ne traži moć nego ljubav. Nijedan čovjek ne može potpuno duhovno sazriti ako ne prođe kroz tamnu noć vlastite duše. Život nam uvijek sve može dovesti u pitanje. Izvanjski oblik zla i njegova uzročnost ne moraju imati nikakve vidljive logike. Često vidimo patnju kod onih najnevinijih koja nas poražava svojim pitanjima bez odgovora pred licem usuda, koji se čini slijep i gluh na sve naše ljudske razloge. Nema ništa nepredvidljivije od čovjekove sudbine na zemlji. Ako u svojoj osobnoj prtljazi nema grumena čovječnosti, ništa mu drugo ne vrijedi. Nekomu je blago zlatnina i srebrnina, a nekomu srce.

Životne kušnje ispit su za naše srce. U fizičkom smislu i doslovno, a u duhovnom tako što ga čiste i otkrivaju ono što je u njemu. Bog čovjeka propituje u njegovu srcu, tu smo istraženi do dna nutrine, tu smo u svom bitku, u svom postojanju, po imenu, po identitetu stvorenomu od naših skrivenih namisli. Bog je neumoljivi čitač srca, On vidi u njemu zapise o nama samima, vidi tko smo i što smo, što činimo od svog života i svoje duše, što smo u odnosu prema drugima i prema sebi, i naposljetku gdje smo u odnosu prema Bogu. Sve izvanjsko je odora koja može i ne mora odražavati ono što je istinski unutra.

Kumiri i lažni bogovi vladaju svijetom

Svijet može promijeniti jedino produhovljeni čovjek. Na kontrapunktu slobode i nužnosti, čovjek stvara svoj usud. Ali bez metafizičke dimenzije, bez vertikalnog poimanja, bez duhovne dubine i visine, njegova povijest se promatra plošno, osiromašeno, redukcionistički. Suvremeni materijalizam fantastični razvoj tehnološke komponente ljudskog društva, uzima kao svoj krajnji argument, i u svoj pseudoeshatološki boj sa smrću i pitanjima vječnosti ide naoružan sofisticiranom tehnologijom koja je produkt tehnike materijalnoga čuda. Materijalizam ima svoja čudesa i svoju pseudoreligiju, ima svoje posvećenike, rituale i dogme. Svom diktatu želi podvrći sve: i pravo, i politiku, i ekonomiju. U tomu je prava opasnost za ljudski duh i um. U tomu je opasnost od oholog pomračenja. Strojevi koji se mogu otrgnuti kontroli, stvari koje postaju svrha za sebe i stvaraju za čovjeka jedan lažni, surogat-svijet kao kompenzaciju terškoćama stvarnosti.

Kumiri i lažni bogovi haraju svijetom, javnim životom, kaotičnim, narastajućim društvima koja su izgubila svoja središta i unutarnja uporišta. Raspršenost je stanje suvremenog duha epohe, fluidnost koja ne teži duhovnoj sintezi, pounutrašnjenju iskustva, ne teži produbljivanju, nego društvenoj alkemiji, sinkretizmu nespojivih i često kontradiktornih vrednota koji će se pokazati kao još jedan veliki opasni eksperiment. Nitko ne može predvidjeti metamorfoze ljudske svijesti do konca 21. stoljeća i u 22. stoljeću pogotovo. Što će se događati s iskustvom virtualiteta i čovjeka kao bio-tehnološkog bića? Gdje su granice između razvoja i deformacije? Između duha i tehnologije otvara se veliki bezdan. Politika bez vrlina u tom kontekstu postaje obični servis bez karizme, veliki upravni aparat, činovnička struktura kojom upravljaju strukture ezoterijskog karaktera.

Vidljivost tehnologije i njezine začudnosti prati sve veća nevidljivost stvarnih upravljača. Stvarnost se proširila, za prolazak kroz „vrata percepcije“ nisu više potrebni huxlijevski eksperimenti s halucinogenim drogama – svijet začudne psihodelije događa se u paralelnoj virtualnoj stvarnosti. Čovjeku budućnosti bit će dovoljno staviti vizir s raznim priključcima koji će širiti njegovu audiovizualnu percepciju u međumrežnom prostoru do neslućenih razmjera. Rađaju se naraštaji koji neće biti u stanju razlikovati virtualno i stvarno. Kakva će biti njihova svijest i odnos prema čovjeku i svijetu? Kakva će biti njihova etika i duhovnost? Kakav će odnos imati prema Bogu? Možda prije konačne katarze idemo ravno u noćnu moru. Jedini izlaz za tehnološkog čovjeka je postati, kako kaže N. Berdjajev, transcendentalni čovjek.

Zoran Vukman/ Izvan struje/HKV/http://www.zoranvukman.com/Hrvatsko nebo