Nakon misije u Beogradu Tuđmanov “biograf” postao katolik

Prije oslobađajućih presuda hrvatskim generalima u Haagu, novinar iz ove priče napisao je (2004.), u debeloj knjizi (740 str.), nazvanoj biografijom Franje Tuđmana, da su strateški ciljevi politike prvoga hrvatskog predsjednika bili progon Srba i pokušaj osvajanja dijelova druge države, proglasio ga je zločincem proustaške političke orijentacije, koji je bitne elemente svoje politike preuzeo od Maksa Luburića. Bile su to vrlo podle i zločeste optužbe prilagođene imperativima „detuđmanizacije“ i očekivanjima da će Hrvatsku, zbog toga što se uspjela obraniti i osloboditi, ipak, nakon svega, kako bi rekao Matoš, objesiti na stup srama, i ponovno natjeravati u zajednicu ‘bratstva i jedinstva’.

Danas se oko Hrvatske pletu drukčije mreže, ali bar imamo vlast koja ne da na Oluju i na čast hrvatskih branitelja. U bilješkama (2012.) o recepciji te knjige u Beogradu, njezin pisac navodi da on od svojih ocjena Tuđmanove politike nije odustao. A one se ne razlikuju od ocjena agresorske sile koja je napala Hrvatsku. Ministarstva RH – njegovi sponzori, iz vremena drukčijega odnosa prema Hrvatskoj, nisu u takvu štivu vidjeli ništa spornoga. Stvari su se počele mijenjati oslobađanjem hrvatskih generala iz haaških tamnica, na koje je trebao pasti teret hrvatske ‘krivnje’.

Zbog sadržaja koji je pred nama morali smo ponoviti te ementarne činjenice.

Pokatoličenje

Nedavno je objavljeno kako je spomenuti Tuđmanov ‘biograf” doživio vjersko prosvjetljenje. Večernji list je (16. 7. 2017) donio vrlo opširan prikaz, na četiri stranice, o navodnoj, duhovnoj preobrazbi toga čovjeka. Nakon objave knjige o Tuđmanu, o raspadu Jugoslavije raspitivao se po Beogradu. I nakon svega postao – ‘katolikom’. Ne ćemo ispitivati koliko je ‘pokatoličenje’ povezano s mogućim marketinškim razlozima, niti spominjati ime toga novinara, jer nas manje zanimaju pojedinačni prinosi od nove strategije nijekanja hrvatskih povijesnih i prirodnih prava i ponovnoga nametanja imperijalne mitologije, koja se ne uspijeva pomiriti s realnim životom i s novom stvarnošću. Više se niti ne pokušava izjednačavati obrambeni patriotizam s osvajačkim šovinizmom, govorom o građanskom ratu, nego se agresija na našu zemlju, od 1990. do 1995. nastoji prikrivati, kako bi se sva povijest Domovinskoga rata ugurala u dva kolovoška dana 1995., uz povik ‘srpski porazi nisu konačni’.

Unutar te intencije motrimo i djelovanje nekih hrvatskih državnih institucija, koje su iz državne blagajne podupirale zagovornike politike koja tvrdi da hrvatska država nije utemeljena na časnom djelovanju svojih ljudi i institucija. Konvertitstvo, koje spominjemo u izravnom je dodiru s tom realnošću. (Konvertit, „u religijama, osoba koja je prešla na drugu vjeru ili se odrekla ateizma. U širem značenju, onaj tko iz uvjerenja prihvati filozofski, politički i sl. nauk koji je prije pobijao“, Hrv. encikl.). To što na jednom mjestu u intervjuu novinar-obraćenik iznosi, ne baš promišljenu tvrdnju, kako „samo netko tko je katolik“ može pisati „hrvatsku nacionalnu povijest“, lako je povezati sa svijetom obmana i manipulacija. Ali on se u svojim tekstovima hvali i time da je zapravo sponzorirani novinar i da mu je, uz tajne izvore, u džep curio i novac iz hrvatskoga državnoga proračuna. („U svibnju 2006. nisam u Beograd došao kao turist, u moje je istraživanje utrošen golem trud, energija i vrijeme s moje strane, a isto tako i novac mojih donatora i sponzora, među kojima su bila i neka ministarstva RH.“

Piše kako su mu neki povjerovali da bi mogao nešto važna doznati od Dobrice Ćosića, za koga “svatko iole pametan i upućen zna da je on, a ne Slobodan Milošević, pravi, istinski i jedini tvorac suvremenoga srpskoga nacionalizma, iz druge polovice 20. stoljeća.“) Taj ga je Dobrica Ćosić, kako piše, negdje 2011. nazvao „čovjekom misije“ (pa ćemo u nastavku ponekad napisati da je konvertit, misionar, obraćenik, a najčešće da je novinar). (D. Ćosić: „Kao što sam vam već rekao, vi ste čovjek misije.“) Vijest o konvertitstvu ‘biografa’ svakako je i u vezi s ‘misijom’ koju mu je odredio Ćosić, iako nastoji uvjeriti javnost kako on manipulira Ćosićem, a ne obrnuto. Nakon što je Tuđmana prikazao zločincem (‘političkim’), krenuo je u Beograd vidjeti kako tamo stvari stoje. Zašto su napali Hrvatsku, zašto pretendiraju na hrvatsku zemlju, zašto su poticali Srbe u Hrvatskoj na pobunu protiv svoje domovine, zašto …? Takva pitanja novinar-istraživač u Beogradu ne postavlja, ‘misija’ ima drugu svrhu.

Što Beograd misli o Tuđmanu?

Pišući o svom boravku u Beogradu od 2006. do 2011. eksplicite je objasnio kakva je uloga manipulacije i obmane u njegovu pristupu ljudima i temama o kojima piše. Kad mu Ćosić kaže da je u poznim godinama i da je sve napisao, što je mislio napisati pa da nema što više reći, odgovorio mu je da ne brine: „puno toga vi još niste napisali, samo što toga možda niste svjesni, ali sam zato ja tu da taj nedostatak ili tu prazninu kompenziramo“. Napisao je kako ga je ipak proganjala ta misao o manipuliranju jer je „sve činio svjesno i /što sam/ uistinu manipulirao njime (Ćosićem, op. IB).“ Sa sobom je u Beograd ponio i Biografiju, koja je u Zagrebu nagrađena, a u dijelu hrvatske javnosti ocijenjena kao hrpa laži protiv Tuđmana i Hrvatske. Na srpskoj strani, kako piše ‘misionar’, Biografija je ocijenjena kao hvalospjev F. Tuđmanu. Kad bi tako bilo, moglo bi se zaključiti da je njezin pisac na dobru putu, da je neutralan i objektivan jer, tobože, njegov isti tekst suprotstavljene strane tako čitaju. Ali tako nije.

Nitko ne može pročitati tvrdnju da je Tuđman (politički) zločinac kao hvalospjev prvom hrvatskom predsjedniku, pa ni srpska intelektualna elita. Pokušaj difamacije Tuđmanove politike, koji se rasprostro na stotinama stranica Biografije došao je u vrijeme rasplamsane ‘detuđmanizacije’ (‘tuđmanizacija’ = uspostava, obrana i oslobođenje Hrvatske). U Beogradu ju je, navodi novinar, jedan od istaknutijih srpskih filozofa-praksisovaca Mihailo Marković, koji je kasnije postao važnim Miloševićevim suradnikom, ocijenio glorifikacijom Tuđmana i Oluje. To jedino može značiti da ‘misionar’ u kritici nije bio dovoljno oštar, jer između njegovih i optužaba srpske elite na račun Tuđmanove politike, nema nikakve razlike. Čudi se Srbima: „Nigdje ni slova o tome da se ja ne slažem s Tuđmanovom politikom etničkog čišćenja Srba u Hrvatskoj, da tu politiku osuđujem.“ To je napisao 2007. Marković za Tuđmanovu biografiju kaže da je „apologetsko, propagandističko, štivo napisano u prilog hrvatskoj, tj. Tuđmanovoj politici“. Kako bi filozof M. Marković mogao potkrijepiti takve tvrdnje, kad mu i sam autor kaže da je Tuđmanovu politiku drukčije prikazao!? Nitko, pa ni Marković ne može navesti citat u korist tvrdnji o apologiji, ali on semože poigravati s misionarom i tražiti više njegova aktivnoga angažmana protiv Tuđmana i Oluje.

Srpska tajna

Pokušavamo staviti u relaciju novinareve uvide o ‘prinosima’ sukobljenih strana (hrvatske i srpske) raspadu zajedničke države. S jedne je strane hrvatska „zločinačka“ politika a s druge Ćosićevo, ‘jugoslavenstvo’, mirotvorstvo i empatija prema slabima. U srži njegovih sponzoriranih beogradskih razgovora je velika „srpska tajna“. Tajna koja ‘objašnjava’ srpske pretenzije na zemlje susjednih naroda i država. Tajna, kako je oni vide, „koja se dogodila, odnosno nije se dogodila – ali mogla se dogoditi ili se trebala dogoditi, ili se nije smjela dogoditi – u ljeto 1915., kad je Srbija na čelu s Nikolom Pašićem, bila na velikoj povijesnoj prekretnici, nakon koje više ništa u Srbiji, ali ni u budućoj Jugoslaviji, nije bilo onako kako je bilo prije.“ Tako je novinar zapisao Ćosićeve riječi u svoju biljžnicu, pa to i objavljuje. Nešto se dogodilo i nije se dogodilo, ‘moglo se dogoditi ili trebalo se dogoditi’. Što? Tajna, srpska tajna. Dolazi još misterioznije „ili“ – „ ili se nije smjela dogoditi“. Kako se tajne ‘događaju’? Kako se tajne – zabranjuju? Dogodila se; nije se dogodila; mogla se dogoditi: trebala se dogoditi; nije se smjela dogoditi „srpska tajna“, na kojoj utemeljuju ‘prava’ na tuđe zemlje. Srbi su te 1915. zaključili da im je „ponuđena, ovako ili onako, ‘Velika Srbija’, s Bosnom i pola istočne jadranske obale plus ostali teritoriji, ali je srpski državni vrh to odbio jer se opredijelio za još integralnije, jugoslavensko rješenje.“ Još integralnije! Sve nabrojeno i još, još.’Ponudu’, usred rata, da zauzmu tuđu zemlju, Ćosić uzima povijesnom ispravom za upis ponuđene zemlje u srpsku ‘gruntovnicu’, pa te zemlje od tada treba shvatiti kao prostor koji može biti njihov. Pod konac prošloga stoljeća učinilo se da je došao taj trenutakkad se može ispraviti Pašićeva pogrješka. I sve bi dobro završilo da nije bilo Tuđmanova – „militarizma“.

Hrvatska bez izlaza na more

Shvaćanje vremena, u djelu ‘oca srpske nacije’, je odlučujuće za razumijevanje veze Pašića, Tuđmana i srpske sadašnjosti. Ćosić: „Prošlosti se vraćamo sa namjerom da je potčinimo i preobrazimo. Dakle, da je poričemo /…/ Kako mrtve ne koristiti!“ Najprije prošlost treba poricati, a onda je treba ‘preobraziti’, promijeniti i uskladiti sa srpskim interesima. „U vremenu je najbitnija – prošlost.“ Tako je novinaru govorio srpski pisac. Srbi navodno pobjeđuju u ratovima, tvrdi Ćosić, ali im u miru uzimaju pobjede, iako ima povjesničara koji su, primjerice, u Drugom svjetskom ratu nabrojili bar pet velikih srpskih poraza (D. Bilandžić). A i u zadnjim ratovima, na kraju prošloga stoljeća, pobjede su ih nekako zaobilazile. Kako su to gubili ‘pobjede’? Nakon Prvoga svjetskoga rata, pobjedu su, navodno, sami sebi uzeli, kad nisu pristali na spomenutu „ponudu“ Antante („srpska tajna“) da daju istočnu Makedoniju za cijelu BiH i veći dio Dalmacije (od rta Ploče kraj Šibenika pa sve do 10 kilometara južno od Cavtata), sjevernu Albaniju, Srijem, Bačku.Srpska znanstvenica i političarka Vesna Pešić ‘ponudu’ sila Antante Srbiji iz 1915., nazvala je „čistom fatamorganom“ „čiji sadržaj nikad nije objelodanjen“ ali se ‘zna’ da je po toj ‘ponudi’ „trebalo da, na primjer, Split bude srpski.“ Razgovor misionara s M. Markovićem (2009): „Bi li Split bio dio Srbije?“ M. M.: „Pa, bio bi.“… Novinar: „U Splitu je živjelo pretežno hrvatsko stanovništvo?“ (1915, op.IB). M. M.: „Znate što, tu je bilo jako mnogo katoličkog srpskog stanovništva, ali su Hrvati sve katolike proglasili za Hrvate. A Srpska je pravoslavna crkva tu postupala vrlo iracionalno. Rekla je: samo pravoslavni može biti Srbin.“ Razgovor novinara s D. Ćosićem (2006.) o ‘ponudi’ iz 1915: novinar – „A gdje je,zapravo, Hrvatska u cijeloj ovoj priči?“ Ćosić: „Hrvatska je – Hrvatska. Hrvatska je sjeverno. Ona nema izlaz na more. Oni su dijelili tako da Hrvatska nema izlaz na more.“ O čemu se tu razgovara? Ni o čemu. Ali Ćosić dodaje ovo: „Ali bi Hrvati, suvremeni, vaš naraštaj, morali znati te historijske istine.“ Kakve ‘povijesne istine’? Magla, iluzija, ‘fatamorgana’ – to su u toj ‘velikoj tajni’ jedine istine.

Još ‘integralnija’ Jugoslavija

Ćosić: „Neprihvaćanje Londonskog ugovora 1915. osnovni je uzrok nacionalne tragedije srpskog naroda u XX. stoljeću.“. Jesu li to pokušali promijeniti 1991., jesu li ratovali za „još integralniju Jugoslaviju“? U nekom je svom javnom govoru (2008.) ustvrdio da su ratove u bivšoj Jugoslaviji „izazvali oni koji su proglašeni srpskim žrtvama“. Dakle, Hrvati, Muslimani i Albanci. A u stečevinama iz Drugoga svjetskoga rata Srbi su uživali sve do Ustava iz 1974. kad je Tito promijenio status republika i pokrajina u SFRJ. Ćosić govori da su u Jugoslaviji živjeli samo narodi i narodnosti, a nekakve republike sa svojim državnostima su obične izišljotine hrvatskih secesionista! I u tom je ratu bilo onako kako su Srbi rekli da je bilo. Faktični gubitak osvojenoga, (Jugoslavija kao unitarna država s dominacijom najbrojnijega naroda, „do Ustava iz 1974.“) došao je kasnije.„Oduzeto im je u Maastrichtu. Odluka u Maastrichtu u prosincu 1991. Prihvaćanje secesije po Ustavu iz 1974.“ (Misli na odluku Europske Unije o priznavanju samostalnosti republika koje žele samostalnost, koja će biti objavljena u siječnju 1992., op. IB).

U krivu su oni koji misle da Srbi nisu razumjeli Ćosićevu lekciju: ‘Poricanje, podčinjavanje i preobrazbu’ (vremenska dimenzija srpskoga pitanja). Platili su je narodi u srpskom susjedstvu: Hrvati, Bošnjaci Muslimani i Albanci, koje je optužio za izazivanje rata. Optuživali su prije toga, a optužuju i danas, Hrvate za, primjerice, izmišljeni broj o 700.000 srpskih žrtava u jednom logoru u Hrvatskoj od 1941. do 1945. Prošlost treba ‘preobraziti’. Jednako postupaju i prema hrvatskom obrambenom i oslobodilačkom ratu od 1990. do 1995, odnosno 1998. (mirne reintegracije okupirane istočne Slavonije i Podunavlja). Kako su, dakle, ‘srpsko-hrvatski’ odnosi utjecali na ‘raspad Jugoslavije’?

„Srpski porazi nisu konačni“

Jovan Rašković je pripremao „gandijevski marš Krajišnika“ na Zagreb, tumači Ćosić: „Naivno je to bilo, jako naivno jer je Tuđmanova politika bila skroz militantna. Te proklete „zenge“. Kako ne voditi ‘militantnu politiku’, kako ne željeti rat kad su Hrvati 1991. bili nadmoćni u naoružanju, imali su tenkove, zrakoplove, raketne sustave, organiziranu vojnu silu i školovan zapovjedni kadar, imali su diplomaciju, inozemnu potporu i državnu blagajnu punu novca. Je li istinita iznesena tvrdnja? Nije, ona je potpuna suprotnost svakoj istini. Srbija je imala sve i to je uzimala dovoljnim za pobjednički rat. Ali to nije bilo dovoljno. Srpski rat koncem prošloga stoljeća Ćosić naziva „obrambenim“ ratom, jer ima literarno-filozofsku platformu za intervenciju u prošlost, koja mu omogućuje, vrlo lako, istinu premjestiti na mjesto neistine, a neistinu na mjesto istine. Ipak, priznaje poraz i dodaje: „Ti porazi nisu konačni.“ To je dosta važna poruka.

Naglašava da je „međunarodna zajednica pogriješila što je 1992. priznala Hrvatsku u avnojskim granicama“, jer su „tim priznanjem Vatikan i Genscher /su/ izazvali građanski rat u Jugoslaviji!“ Opet, jadne, odvratne neistine. Osvajački, a ne građanski rat je počeo 1991., prije međunarodnoga priznanja. Nije građanski rat kad srpski tenkovi i zrakoplovi udare na Vukovar – otkud takvo naoružanje građanima (Srbima) protiv građana (Hrvata)!? Vukovar, Škabrnja, Erdut, Dalj i mnoga druga mjesta u Hrvatskoj okupatorske i pobunjeničke snage su porušile prije 1992. Ratna je drama svoj vrhunac u Hrvatskoj imala u jesen 1991., a Hrvatska je priznata u siječnju 1992. Kako bi događaj iz 1992. mogao izazvati događaj iz 1991.!? Sad zbivanja u Hrvatskoj između 1990. i 1995. žele izbrisati i ćosićevci, i miloševićevci, i četnici i Vučić i Pupovac… i prikazati kao da je sve počelo 4. kolovoza 1995. na dan kad je započela operacija oslobađanja okupiranih dijelova Hrvatske.

Četiri godine u četiri dana

Mogu li četiri godine stati u četiri dana? Mogu, ako se primjeni Ćosićevo ‘otkriće’. Vrijeme se ‘zaustavlja’ kako bi se s prošlošću činilo što se hoće. Barikade na hrvatskim cestama osvanule su 1990, Vukovar i Škabrnja, Dubrovnik, Slavonija i Dalmacija, razarane su 1991, stotine tisuća Nesrba protjerani su s okupiranih hrvatskih područja 1991. Ginuli su civili i branitelji. Rat je uništavao Hrvatsku. Oslobodilačka Oluja bila je 1995. U rušenju Vukovara 1991. na hrvatskoj je strani poginulo više od 1100 civila i 900 branitelja; „najviše poginulih bilo je tijekom posljednjih 20 dana borbi i nakon pada Vukovara (zarobljeni branitelji i civili masovno su ubijani; samo iz Vukovarske bolnice odvedeno je na obližnju Ovčaru oko 200 ranjenika koji su potom ubijeni.“ Hrv. enciklopedija). Ćosićevsko razumijevanje vremena sve to prekriva s nekoliko dana u kolovozu 1995. Srpski su pobunjenici prihvatili poziv iz Beograda da ne žive u Hrvatskoj pod hrvatskom (‘ustaškom’) vlašću. Kad je uspostavljena hrvatska Republika htjeli su je (već od kolovoza 1990), uz pomoć Beograda, srušiti i sve vratiti u stanje ‘pobjede’ i učvrstiti ‘integralniju’ Jugoslaviju. U tomu nisu uspjeli i onda su 1995. ostvarili najavu. Otišli su. Razloge svom odlasku Srbi sad tumače drukčije. Tvrde da ih je Tuđman protjerao. A to tvrdi i pokatoličeni novinar. Taj odlazak i aktualna srpska vlast pod Vučićem uzima jedinim relevantnim povijesnim događajem od 1990. do 1995. Patrijarh srpski Irinej (2017) tvrdi da “srpski narod zna za mnoge teške i tragične trenutke”, ali da je od svih stradanja – od Kosova Polja do danas, događaj koji se dogodio 4. i 5. kolovoza 1995. nadišao sve prethodne tragične događaje.

Zgusnuta energija

Novinara, istraživača i publicistu iz ove priče, Dobrica Ćosić je među ljudima u Hrvatskoj, koji rade na tom konceptu ‘destrukcije vremena’, vidio kao čovjeka s ‘misijom’ kome je dvije tri godine prije smrti (2014) dao upute o tomu kako pisati o raspadu Jugoslavije: „Zbijte, zgusnite! Zbijena, zgusnuta energija probija stijenu i željezo!“ I neka ne zaboravi na faktor koji se zove – vrijeme. Nama neupućenima u ‘srpske tajne’ te upute baš i nisu čitke. Što bi zgusnutom energijom istraživačkoga teksta trebalo probijati? Neistine, neznanje ili uobičajeno razumijevanje vremena. O tomu postoji dosta javno dostupnih zapisa. Svoga sugovornika Dobricu Ćosića novinar naziva ‘ikonom’ i ‘ocem srpske nacije’ a ovaj njega, kako smo već napisali, ‘čovjekom misije“, ‘slavnim hrvatskim novinarom’, ‘genijem’ i sl. (Ne čudimo se što je pod konac života prepoznao ‘misionara’ iz Zagreba, kao čovjeka za posebne zadaće, jer se Ćosić javno hvali kako je on postavio Jovana Raškovića za vođu Srba u Hrvatskoj i napisao mu program SDS-a, da je isto tako postavio Radovana Karadžića za vođu Srba u BiH, pa zašto ne bi nešto pokušao i u promijenjenim okolnostima. Misionar je već i Tuđmanovu biografiju pisao prema konceptu destrukcije prošlosti i upisivanja novih sadržaja. Dobro, a tko su Hrvati, toj srpskoj intelektualnoj i političkoj eliti?

Stid

Novinaru-misionaru trebao je dosta dug uvod i ‘teorijska’ priprema kako bi svom istraživačkom fundusu dodao tvrdnju Jovana Dučića: „Hrvati su narod bez stida“. Recite što je ‘stid’, što vi mislite pod tim pojmom, pita novinar nakon što je konstatirao da se Ćosić vrlo često koristi riječju ‘stid’. Ćosić, naime, ocjenjuje kako ta „riječ ‘stid’, sve više iščezava iz termionologije kršćanstva pod utjecajem katoličanstva“. Novinar ga ne pita kako je ustanovio da ta riječ „iščezava“? I zašto? Kako je ustanovio da „sve više iščezava“? Kako bi to katoličanstvo moglo utjecati na iščezavanje riječi stid? Što Ćosiću i misionaru znači ta riječ, na što misle? Nije isto kaže li se da je dijete stidljivo, ili ako odraslu čovjeku kažemo da se može stidjeti zbog nekoga svoga čina. Novinar koga je Ćosić na kraju njihovih razgovora 2011. ponovno nazvao „slavnim hrvatskim novinarom“ bilježi da riječi stid, ni „u hrvatskom svakodnevnom jeziku baš i nije tako popularna“. Popularna!? Ali je zato Ćosić koristi gotovo „’programatski’ često“.

Ipak, u ovom slučaju, novinar zna što i zašto zastaje uz tu riječ. „Hoću usporediti vas (pisca, op. IB) i Hrvate, to je moja prva namjera.“ (Usporediti jednoga (Ćosića) s milijunima (Hrvata).(!!!, IB) Uspoređuje osjećaje i vrjednote jednoga s osjećajima i vrjednotama milijuna.) Jedan, i za tuđe pogrješke i propuste ‘hipersenzibilni’, ‘imanentni demokrat’ Ćosić, osjeća stid i za propuste i pogrješke drugih, a cijeli jedan narod uopće nema relaciju prema moralu, časti, čovječnosti, samokritičnosti i autorefleksiji. Kod njega stid’iščezava’. „Mogu vam samo reći da je prvi čovjek koji je upotrijebio tu kvalifikaciju (!!!, IB) za Hrvate bio srpski pjesnik Jovan Dučić. I to u jednoj veoma oštroj formulaciji. Rekao je: ‘Hrvati su narod bez stida.“ Novinar nije saznao kako je to Dučić obrazložio, ali je čuo da je i Krleža zbog te izjave „bio bijesan na Dučića“. Nakon toga novinar ispituje je li „odsustvo osjećaja stida“ svojstveno „striktno zapadno usmjerenoj civilizaciji“. Na to mu pisac potvrdno odgovara – „da“. Novinar ga podsjeća da je i 2006. rekao kako katoličanstvo „kao religija“ „jednu takvu emociju kao što je stid želi na određeni način prigušiti. (!!!, IB) I koja kao da se koji put i sama stidi svoga stida – ako vam mogu tako interpretirati …“ „Da“ na to mu odgovara pisac. Narod bez stida (Hrvati) i „religija bestidnih“ (katoličanstvo)!

Vodili ste ljubav s njom?

Tu misao novinar, koji se ‘obratio’ na katoličanstvo, donosi iz Beograda. Tuđmanovu ‘protjerivanju’ Srba iz Hrvatske sad je dodao i moralnu kvalifikaciju Hrvata – „narod bez stida“. Danas se on, navodno, ipak želi priključiti ‘bestidnima’ i na religijskoj razini. Spomenuli smo da je misionar napisao kako se Ćosić ‘stidi’ zbog postupaka drugih ljudi, politika i vjera, ali njegovo se lice ne će zacrveniti dok, recimo, bude javno vrlo ružno govorio o suprugama svojih prijatelja ili pred novinarom izgovarao imena i prezimena svojih ljubavnica. Novinar ga pita zašto nije napustio suprugu kad se odlučio na vezu s drugom ženom (navodi joj ime i prezime, dodajući da ta žena ima i sina): „A ova (ime i prezime, op, IB) nema takve osobine, iako je ljepša i uzbudljivija seksualno i ne znam kako … ali da nema vrijednosti i nema kapacitet kulturni i intelektualni, ženski… Vodili ste ljubav s njom? – O, normalno. – A gdje?“. Tako razgovaraju dva gentlemana sa snažnim osjećajem stida. „Ljuba (Tadić, otac bivšega srpskoga predsjednika, op. IB) je jedan čedan čovjek, čedan u svakom pogledu, osim intelektualnom. On je imao jednu vrlo konzervativnu ženu (navodi ime, op, IB), strogu, frigidnu u svakom pogledu, i to nije bio sretan brak.“ Tako govori Dobrica Ćosić, čovjek ‘koji često spominje riječ stid’, koji se stidi zboga Pašićeve odluke da ne uzme zemlje koje su mu bile ponuđene 1915., a majku i baku svojih prijatelja javno naziva ‘frigidnom u svakom pogledu’ i zbog toga se ne stidi.

Imanentni demokratizam nasuprot ‘zločinačke’ politike

Već je bio otkrio Ćosićevu ‘hiperempatiju’ prema slabima, njegovu suicidalnu narav, sve dubine romana Bajka u kome je pisac proniknuo u tajnu vremena … otkrio je da Ćosić nije pisac Memoranduma, nije zagovarao Veliku Srbiju (nego federaciju srpskih zemalja), nije razumio Pašića koji je 1915. odbio „ponudu“ Antante da se Srbiji pripoje teritoriji drugih država (a veći dio Hrvatske, koji su ponudili Srbima, ne bi se otimao Hrvatima nego – Austro-Ugarskoj). Ćosić sebe sebe predstavlja kao čovjeka tolerancije i demokracije („imanentni demokratizam“) koji zna kako zaustaviti vrijeme! (Ćosić: „Moje najveće otkriće, koje nije uradio nitko osim mene, to je zaustavljeno vrijeme“.)

Nakon napajanja na beogradskim izvorima i pisanja o tomu, novinar-katolik je, navodno, upao u različite poteškoće. Egzistencijalna, kreativna i novčana kriza. U životu mu se, kako iznosi u javnost, događaju veliki preokreti. Suicidalne ideje i, konačno, ‘preobraćenje’. To je njegov, u Večernjaku javno prezentirani, pogled na vlastiti život. Dobro, čovjek nije skrivao da je sklon manipulacijama. Kako on to radi? Piše da je već bio „napipao jednu od najslabijih Ćosićevih točaka – „pojačanu, da ne kažem ekstremnu empatiju prema hendikepiranima i unesrećenima“. U nekoj se zgodi obraćenik ozlijedio u svom beogradskom stanu i o tomu brže-bolje izvijestio pisca. Učinak je bio izniman: „tom sam ga svojom nesrećom, izgleda snažno pridobio za sebe. Vječno, bez pogovora.“ E, sad, ako je za ‘vječno pridobivanje’, dovoljna posjekotina zbog neoprezna pada, neka mu bude. Ispustit ćemo kvalifikaciju takva zaključivanja. Priznaje da je i sve to bila smišljena manipulacija: „nikad s nikim nisam ovako manipulirao i nikad u tome svom manipuliranju nisam tako daleko otišao“. Ali, javno iznositi kako je tim naivnim trikom pridobio Dobricu Ćosića za sva vremena, ipak izgleda pomalo infantilno. Javno priznati manipulaciju s ljudima, ne će, izgleda, kod ‘slavnih’ izazvati nikakav osjećaj stida. Sad su na red došli Hrvati. Njima nudi drukčiju priču kako bi pridobio i njihovu empatiju.

Najbolji srpski novinar

Večernji list je, dakle, objavio da je Ćosićev sugovornik, natjeran suicidalnim mislima, u postbeogradskom razdoblju od agnostika i ateista postao – ‘katolikom’. Bitno je da svijet dozna da je postao katolikom. Zbog nekoga razloga to mu je najvažnije iznijeti pred javnost. Nije najvažnije da je od nevjernika postao vjernikom nego katolikom. Novinar Večernjeg lista u uvodu spominje da je iza svega „životna drama i ispovjed o obraćenju na katoličanstvo“. Ta životna drama kulminira željom da se ode s ovoga svijeta. I tu se na vrhuncu drame pojavljuje On, vječni Bog, ali ne kao novootkriveni duhovni temelj svemu, nego samo onaj koji bi trebao u jednoj tjeskobnoj noći primiti obraćenikov duh. To je sve što smo saznali o novoj spoznaji, koja je od agnostika učinila vjernika. Važno je pitanje zašto obraćenik želi da javnost sve sazna o njegovoj intimnoj drami. I što se svijetu o svemu tomu može reći? Što? Bio sam nevjernik, a sad sam vjernik? O tomu obraćenik uopće ne govori. Globusov je novinar u konkurentskom Večernjaku dobio četiri stranice kao bi svijetu objavio da je postao katolikom! Sad očekuje da će se i njegovi tekstovi drukčije čitati. Nije to više onaj – ne-katolik! Kako Hrvate ponovno ukrcati u trošni čamac na mutnoj Kupi, da prenese cijelu Hrvatsku na onu stranu vode (V. Nazor)? Što je u podtekstu? Hrvati, to je vaš čovjek, katolik, nosi krunicu (u lijevom džepu), a i Srbi su prihvatili njegovo katoličanstvo (što je ‘pravim’ katolicima posebno važno (!)). Poklonite mu i vi svoje povjerenje! Pa nije D. Ćosić bilo tko, a niste ni vi tako rijetko vjerovali manipulatorima. Upamtite, on nosi krunicu. I to javno iznosi, jer kako biste bez njegova očitovanja mogli vidjeti što je u njegovu „lijevom džepu“? Citirajmo ga: „kao vjernik-katolik, svakodnevno nosim krunicu u svom lijevom džepu ((!) IB) i idem nedjeljom, a i češće, na sv. misu.“ (Večernji list, 16.7.2017.) Ne samo što želi ostaviti javni dojam da je danas ‘naš’, nego se ne boji javno priznati da je i ranjiv čovjek, s velikim kreditnim ratama (i pored tolikih sponzora, kako u Zagrebu, tako i u Beogradu), pomalo uzdrman i stvaralačkom krizom.

Samo katolici

U trenutcima tjeskobe pita, ovdje u Zagrebu, jednoga svećenika ima li „možda onakvu moć i sposobnost kakvu je imao i Isus iz Nazareta tijekom svojega trogodišnjeg javnog djelovanja“. Ako ima – spas je tu, ako nema – jarunske su vode jedino rješenje. Čovjek mu kaže da nema tih moći. Razgovor je vrlo sličan onomu o kojemu piše misionar D. Everetta koji je živio s domorodcima u brazilskim prašumama. Počeo ih je poučavati i o vjeri. Kad je pred plemenom Piraha govorio o Sinu Božjem prekinuli su ga i pitali: ‘Jesi li vidio Isusa, jesi li vidio njegova Oca“. „Je li Isus smeđ, kao mi, ili je bijel kao ti?“ Naš misionar ne pita svećenika, o boji Isusove kože, nego postavlja puno važnije pitanje, dostojno vlastitoga konvertitstva: „Imaš li i ti moći koje je imao Isus?“ Ako nemaš te moći, ne možeš me izliječiti i ja – odlazim, „predajem duh svoj.“ Ne će otići. Postat će ‘katolikom’. Jer, on je čovjek posebne ‘misije’ koji i među Hrvate, kao njihov čovjek, mora donijeti konačnu istinu o srpsko-hrvatskom konfliktu. Kad ne bi postao katolikom, kako mu se čini, Hrvati mu ne bi povjerovali da je Dobrica Ćosić, prvi čovjek srpskoga nacionalizma u drugoj polovini prošloga stoljeća, samo oličenje uzvišenoga humanizma,koji se bitno razlikuje od „bestidnih“ hrvatskih nacionalista. Večernjakovu novinaru ‘misionar’ objašnjava kako je u Srbiji proglašen najboljim novinarom pa je u tamošnjem Nedeljniku „prvi put javno objavio svoje katoličanstvo. U intervjuu sam, uz ostalo rekao da hrvatsku nacionalnu povijest može i treba pisati netko tko je katolik, s obzirom na činjenicu da je djelovanje Crkve u Hrvata dubinski i organski utkano u povijest hrvatskog naroda od ranoga srednjeg vijeka naovamo.“ Tomu dodaje da je „kritička javnost u Srbiji prihvatila“ njegovo katoličanstvo (!!!, IB) ) i da „u tomu ne vidi ništa loše“. Sad očekuje da to učine i Hrvati. Sve se to, kako naglašava, tiče njegovih knjiga „o povijesti srpsko-hrvatskih odnosa“. A kako će Hrvati povjerovati u tu povijest ako je piše ne-katolik!? Prema tomu, ‘obraćenje’ je nužno inače – propada ‘misija’. A kakvo bi to obraćenje bilo bez dramatičnih poticaja.

Jarun ili Morava

„Istraživao sam na Googleu koji bi za mene, bio najbolji način za samoubojstvo. (!!!).( Puno je dobrih načina, ali on kao najbolji novinar, traži „najbolji“, op. IB). Budući da sam neplivač, izabrao sam utapljanje (u mašti sam za taj „podvig“ fiksirao jedno zabačeno mjesto na Jarunu, gdje me, tobože, nitko neće vidjeti“. To je, kaže obraćenik, i povjerio nekim ljudima. Jedan mu je odgovorio da se nije razbolio ni zbog čega drugoga nego zbog „svoje knjige o hrvatsko-srpskim odnosima“. Hagioterapija (liječenje duhovnoga bića, op. IB) mu je pomogla shvatiti da to „vjerojatno životno djelo“ ne će moći napisati sam, nego „jedino uz Božju pomoć“. Eto, sad znamo istinu. To je početak obraćenja. Druga faza je počela 2015. kad je „doživio svoj novi veliki pad“.

Onda je 5. svibnja 2016. zaspao uz Isusove riječi „U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj“ i sutradan se probudio „kao potpuno nov čovjek“. Izjednačio je vjeru u Boga s „vjerom u projekt“ koji je sam sebi zadao. I to ga je kao novinara-istraživača „najviše oduševilo“. Gotova priča. Da, ali neoriginalna. I u njoj treba čuti Ćosićev glas. U jednom Ćosićevu romanu, piše obraćenik, glavni junak bježi iz svijeta koji je doživio apokalipsu „prema svojoj zavičajnoj rijeci Moravi, s namjerom da se u nju baci i u njoj utopi“. Tako je odlučio literarni lik. Što će pisac učiniti sa sobom kad napiše taj roman? Obraćenik moli Ćosića da mu „točno opiše što“. „Moja je prava namjera bila da zaronim u Moravu i da u tom trenutku, kad se u nju bacim, u sebe opalim iz pištolja. Kako se ne bih gušeći utapljao“.
Obraćenik je odlučio da ne će u svemu slijediti romanopisca. Umjesto Morave, jarunsko jezero i – bez pucanja. Iako Ćosić ima „suicidalnu strukturu ličnosti“, „suicidalni sindrom“, nije se ubio, nego je to na „jedan čudesan način“ kompenzirao, krenuo je u pobunu, od kojih je najveća „bila pobuna protiv takvoga velikoga moćnika i diktatora kakav je bio Josip Broz Tito.“ O svojim suicidalnim namjerama Ćosić nije javno govoriodo jedne prilike kad je skoro sve priznao. Misionar ga je upozorio da u javnosti više ne spominje svoja ‘suicidalna razmišljanja’. „Složio se sa mnom, odgovorio je da bi to čak moglo završiti i velikom sramotom po njega. Kazao sam mu da to treba znati plasirati na način na koji će ljudi razumjeti i prihvatiti – inače nema smisla. Tome sam još dodao da ću taj zadatak preuzeti na sebe, u svojoj knjizi o njemu koju namjeravam napisati.“ ). Ali se konvertit, u svom javnom govoru o vlastitoj smrti u jarunskoj vodi, ničega ne ‘stidi’. Nastavlja ustrajno izvršavati svoje ‘misionarske’ zadaće među ‘bestidnim’ narodom Hrvata, sad u novom, ‘katoličkom’ ruhu, s ‘krunicom u lijevom džepu’.

Ivan Bekavac/http://www.hkv.hr/Hrvatsko slovo