Pavao Jelović : NAJSVJETLIJI PLAM

NAJSVJETLIJI PLAM

Udbaši nam stalno inate i prijete,
A orjuna omču marno, žurno plete,
Raduju je naši porazi i boli,
Kad ju naša šutnja snaži i sokoli.

Nemojmo je, zaboga, trpjeti do smrti
Jer budemo l’ tromi, ona će nas strti,
Trgnimo se već, pred nama je jama
Iskopana rukama kojekakvog šljama.

Davno nas je on zbog hrvatstva tuk’o,
Ali je se potom vješto preobuk’o,
Pa nam se sad podlo smijulji u lice,
Dovlačeći na tron razne ulizice.

Oh narode moj što to s nama čine?
Grubo nas guraju u mračne dubine,
Mrtve nam heroje ko luđaci pljuju,
A nas svakodnevno vrijeđaju i psuju.

Radi naše nesloge, zavisti i trača
Opasnost se nazire i k nama korača
Vlast postaje zla, sve luđa i ljuća.
Nastoji nas prognati iz vlastitih kuća.

Neprestano razlog za nasilje traži,
Nedajmo joj da još više osnaži,
Nego je sprječimo dok još nije kasno,
Zauzdajmo njeno vladanje naprasno.

Ljigavci se bahato, silno kočopere
I zemlju pljačkaju preko svake mjere,
Prodaju je, Bože, za neke sitniše,
Zato nam se uz njih jako crno piše,

Svud o nama lažu da nas s tim ponize.
Podivljala rulja bode nas i grize.
Za Sotona gmiže, služi mu poslušno
Okrutno nas muči i ubija bezdušno.

Nema zrno uma, niti trunku stida
Što je podla stvorila bezbroj invalida,
Sad ponovno ranjava stvarajući nove
I mnogima kroji pogrebne pokrove.

Al’ nek pazi opaka sluga strahovlašća
Da ne plane vatra iz slavonskog hrašća,
Ne prosuklja lavina iz ličkih izvora,
Sa zagorskih brjegova, moslavačkih gora
Iz kordunskih šuma i Jadranskog mora.
Jer ako prosuklja, jako će se opeći.
Kol’ko god se trudila neće ju izbjeći.

Gledajmo se zbiti što čvršće i brže,
Nek nas patnje, braćo, na okupu drže,
Branimo se odlučno poput sokolova
Od udbaškog nakota i lakomih lopova
Mi nemamo drugdje ni praga, ni krova.
Hrvatska je, znajmo, naš jedini hram,
Dragocjeni biser, najsvjetliji plam.

Pavao Jelović /Hrvatsko nebo