Most Petra Šegedina u neprimjerenom kontekstu inkluzivnih odnosa

Ofenzive ne prestaju. Kad se umore četnici, juriš nastavljaju staljinisti, kad se i oni oznoje nastavljaju titoisti, poslije njih udbašija – i tako ukrug. Hrvatska ne smije odahnuti. Zašto? Mogla bi doći sebi. Jer kad dođe sebi, onda jao čedekima, staljinistima i jugokomunistima. Ofenzive ne prestaju, jer u pitanju su „historijske“ privilegije, „kreativne“ laži i „džinovska borba“, da ne rečem „ispolinska“.

Novosti zataškane, Buzin na čišćenje

Još zagrebačka Skupština nije ni donijela odluku o promijeni imena Trga maršala Tita, već je njegov 365 dana u godini hiperaktivni vjernik pronašao utjehu u Ivi Loli Ribaru i sedam sekretara SKOJ-a. Još nismo otkrili četničke diverzante koji su ove godine spržili Dalmaciju, a unutarnji se poslovi moraju baviti „vandalskim činom“ nad spomenikom u Lovasu palima u velikosrpskoj agresiji. U međuvremenu je veća sigurnosna frka od tisuća hektara spaljene zemlje nastala zbog prosvjednoga spaljivanja jednoga primjerka Jugoslavenskoga četnika, pardon, Novosti, koje su proročanski najavile prženje Dalmacije.

Dobar vjetar u leđa protuhrvatskim ofenzivama ovoga su ljeta dale Novosti i karijerna veleposlanica SAD-a. Da se MUP na vrijeme pozabavio Novostima, ne bi bilo bezazlenoga spaljivanja Jugoslavenskoga četnika. I bilo bi po mojoj procjeni manje požara. Da se stvar prikrije smišljene su na brzaka nove diverzije odvlačenja pozornosti. Tako se dosljedno provodi jugoslavenska doktrina „opštenarodne odbrane i društvene samozaštite“ stvarnih krivaca. I proizvode umjetni.

Nešto teže ide s buzinskom podvalom o ugroženosti vjerskih sloboda svih i svega, osim Hrvata katolika u Hrvatskoj. Nije prošlo dugo vremena od tamošnje protuhrvatske diverzije, a već je veleposlanica SAD-a usred mandata smijenjena. Donald je Trump moguće čuo, uz ostale i moj vapaj od prije dva tjedna upućen s ovoga istoga mjesta i počeo čistiti buzinsku štalu. Dolazi novi veleposlanik SAD-a. Poslovni čovjek i pravnik. Moderni pravaš. Hoće li taj novi hodočastiti u Srb na poklonstvo četničkome ustanku protiv države udomiteljice, ili će obući majicu s HOS-ovim grbom i u Jasenovcu stati pred spomen ploču na branik države udomiteljice, ne znam. Ali, čini se, kako je u startu za dom spremniji od dosadašnje suradnice čedeka, staljinista i jugokomunista.

Utjecaj inkluzivista na ime mosta

Unatoč svih ofenziva, hrvatske protuofenzive nema. Nastavlja se etničko čišćenje Hrvata iz Hrvatske u mirnodopskim uvjetima, sasvim usklađeno s krajnjim ciljevima velikosrpske politike i načelima „stabilnog vođenja države“ utvrđenih 1975. u Tokiju na sastanku Trilaterale. Ključni su čimbenici i elementi velikosrpske politike Memoranduma II inkluzivirani. Staljinističke horde i narodnooslobodilački odredi sektaša titomanijske sekte prikopčani su na državni proračun. Tuđmanisti su jugoslavenskom vjerodostojnošću razjureni, jer su „populisti“, nisu dostojni ekskluzivnoga inkluziviteta, oni ne spadaju u „okvir europskih okvira“ i u model „stabilnoga vođenja države“. A država nikad stabilnija negoli u doba kad ju je vodio Tuđman, a podrivali današnji inkluziviranti.

Život, međutim, teče. Plenković se ne da. Najavio je da „ide dalje“. S „Pelješkim mostom“. I time je, samo za naivne, pokazao zube drugu Bakiru Izetbegoviću, koji mu je, kao po narudžbi, podigao servis, tako da ovaj može zakucati darovani poen. Tako je „most“ postao mitskim mjestom Plenkovićeve vlade, kao onaj preko Sutjeske ili Neretve u doba Titove „džinovske borbe“. Bakir je shvatio preteču inkluzivističke mantre: „Kolektivno rukovodstvo – čvrsta garancija budućnosti Jugoslavije“.

Koliko znamo, financijska je konstrukcija riješena. Radovi će valjda početi. Ali, još se ne zna ime mosta. Prije nekoliko godina u populističkome zanosu založio sam se za „Most Petra Šegedina“. Nisam siguran da će dobiti ime po tom hrvatskom književniku koji je još u doba jugokomunizma ukazao na potrebu povezivanja hrvatskoga teritorija, a koji je u Titovoj vizionarskoj namisli tragično podijeljen sa svrhom da se „hrvatski jug“ ne može integrirati u danas međunarodno priznati teritorij Republike Hrvatske, ako Hrvatima opet padne na pamet „fašistička“ ideja o samostalnoj im državi.

Na ime mosta više će utjecaja imati inkluzivirani, negoli hrvatski branitelji i zaslužnici. Na primjer Pupovac. Od Šegedina njemu je bliskiji „Most Dobrice Ćosića“, koji je sve bitno rekao u Deobama početkom šezdesetih. Radin i Šegedin? Ne bi išlo, njemu je bliskiji „Most Enrica Berlinguera“. Taj je generalni sekretar Komunističke partije Italije pisao neodoljive panegirike o drugu Titu i Jugi, kakve nije u stanju napisati ni cjelokupni današnji politbiro SDP-a sa Zuppinom lulicom u pozadini. Na primjer: „Imamo duboko povjerenje u narode i komuniste Jugoslavije, u njihovu čvrstinu i mudrost…“ (E. Berlinguer, Unita, 1980.). Titoistima bi odgovaralo ime „Most Gorostasnog Revolucionara“, ali im zagrebačko skidanje Tita ne ide na ruku. Štromar i Šegedinov most? Njemu i HNS-u bliskiji je „Most hrvatske agresije na BiH“. I tako dalje. Izetbegovićeva oštrica prema „mostu“ odmah bi otupjela kad bi se prihvatilo bilo koje jugokomunističko inkluzivirano ime.

Kako je i kamo krenulo Šegedinu se loše piše

Šegedin ne zadovoljava kriterije pokreta inkluzivizma, a to znači niti kriterije bratstva i jedinstva. Sklon je populističkoj ideji o povezivanju hrvatskoga teritorija. No, kako je riječ istodobno i o teritoriju svete krave, Europske unije, most ima sve šanse dobiti inkluzivističko-kompromisno ime. Na primjer: „Europski most“. Ili, „Most Europske unije“. Ali, treba pomoći mandataru Hrvatske vlade da kvalitetnim obrazloženjem uvjeri uključene „partnere političke stabilnosti“ inkluzivne vlade u ispravnost europskoga puta slabljenja nacionalnih država s pripadajućom mostogradnjom. Francek je, da se podsjetimo, u jeku agresije bez pomoći inkluzivnih alata probušio Velebit.

Evo jedne dobronamjerne natuknice. Zagovornicima „Mosta Dobrice Ćosića“ može se u četiri oka – da ne ispadne populistički, reći da je ime „Most Europske unije“ prihvatljiv zbog toga što je hrvatski strateški interes ulazak Srbije, Republike srpske, moguće i Federacije BiH u Europsku uniju. Pupovac će to prihvatiti uz ogradu: Može, neka bude europski most, važno je da ne vrijeđa osjećaje Srba, dat ćemo svoj glas pod uvjetom da se mostom zabrani prometovati hrvatskim braniteljima za dom spremnima. A kad Pupovac prihvati, prihvatit će i Radin pod istim uvjetima, zato što su usklađeni i s Berlinguerovim stajalištima.

Šegedinu se u svakom slučaju loše piše. Sve i da nismo umočeni u inkluzivizam jugoslavenskoga tipa, naš je književnik već prognan. Naime, ča, kaj, što. „Znanstveni dio Dana Petra Šegedina u Korčuli ove se godine ne će održati jer sam shvatio da ni Ministarstvo kulture ni Grad Korčula nisu odobrili potrebna novčana sredstva“ (ak. Dubravko Jelčić, Hrvatski tjednik, 24. kolovoza 2017., str. 35 – 38). A već ranije je promijenjeno ime osnovnoj školi u Orebiću, koja je nosila Šegedinovo ime, dok u Matici hrvatskoj godinama skuplja prašinu njegov posljednji veliki roman „Poraz“.

Akademik Jelčić, ovogodišnji dobitnik Državne nagrade Mile Buda…, lapsus – Vladimir Nazor (sic!) za životno djelo, iznio je i dvije znakovite tvrdnje. Prva: „Reći ću samo jedno: oni u HDZ-u, kojima smeta Petar Šegedin, nisu autentični HDZ-ovci“. Druga: „Istinski velikani smetaju pseudovelikanima, takvih je u Hrvatskoj obilje, a njihov je utjecaj često presudan i poguban“. Zbog svega toga ime mostu za kojim je žudio Petar Šegedin ne bi trebalo prepustiti inkluziviranim politbiroima i neautentičnim (nevjerodostojnim) epizodistima političke scene. Pa, niti pseudovelikanima, koji ovih dana uz neviđenu marketinšku potporu državnih medija furaju Svjetski festival književnosti, ali bez živih hrvatskih klasika, kamoli preminulih. Dakako.

Dva protuzakonita projekta

U ofenzive suprotive hrvatskoj održivoj budućnosti spadaju još i „pilot projekt“ obrazovne reforme i nepotrebna trakavica oko spomen ploče hrvatskim braniteljima postavljene u Jasenovcu. Ni u jednome dokumentu na kojemu bi trebalo provesti reformu školstva ne spominje se nikakav „pilot projekt“. On je protuzakonit, nelegitiman. On je projekt inkluziviranih, premda na izborima poraženih. I bude li iduće godine prošvercan u hrvatski obrazovni sustav, bit će to vladin protuzakoniti čin. Plenković bi napokon trebao reći da je Jokićeva „reforma“ doživjela fijasko struke, jer je to činjenica. No, tad gubi glasove štromarčadi, što je više njegov osobni, negoli problem države i nacije.

Isto vrijedi i za zakonito postavljenu spomen ploču poginulim hrvatskim braniteljima. Bude li skinuta s mjesta na kojemu je postavljena, čak i sa pristankom HOS-a, bit će to protuzakonit čin. Bude li „premještena“, vrijedi isto. Neka Plenković sa svojim Predsjedništvom premjesti spomenik četničkom ustanku u Srbu, ako je tako veliki frajer, i ukine financiranje Novosti!

I Predsjednica Republike neoprezno drži da je pozdrav „za dom spreman“ u Drugom svjetskom ratu „kompromitiran“, ali ne uviđa da je u Domovinskom ratu „dekompromitiran“. Najnovije lamentiranje hadezeova politbiroa izvršnoga komiteta o tomu da je sporan „kontekst“ spomen ploče, te o tome kako pozdrav uklesan u legalan grb HOS-a „nije primjeren“ predstavlja pobjedu hrvatskoga minimalizma i zgoljno muljanje, koje hoće reći da isti zakoni ne vrijede na cjelokupnom teritoriju hrvatske države, ako se takvo što prohtije inkluziviranoj pupovčadi, radinčadi i štromarčadi.

Promatrajući stvar iz ptičje perspektive može se lakše uvidjeti kako je Pupovac pravi problem Plenkovića, a ne spomen ploča. A zajedno pak u sinergiji svojih politika, gledajući ukupne unutarnje i vanjske kontekste, oba – subjekt uključivanja i uključeni objekt – predstavljaju sve ozbiljniji problem države i nacije. Čak i sigurnosni. Nadam se da ćemo odahnuti kad će se moći reći – oba, oba su pala.

Nenad Piskač/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo