“Brisani prostor Nenad Piskač”-Pupovčad, radinčad i štromarčad:Siguran put u poraženu Hrvatsku

Od Tokija 1975. do Jasenovca 2017.: Zakonit način za uvođenje bezakonja

Dok ovo pišem Velebit gori sedamnaest (brojkom: 17) dana zaredom, a ja tražim literaturu da ponovim gradivo o suradnji talijanskoga fašizma i srpskoga četništva početkom četrdesetih godina prošloga stoljeća. Poslije serije požara uredno najavljenih u petokolonaškim Novostima, destabilizacija države i nacije prenijet će se i u rujan. Najavili su to drugarskim snagama Pupovac i Radin, pridružio im se i stanoviti Štromar. Ploča se mora ukloniti, poručili su Plenkoviću Milorad, Furio i Predrag. A njemu je, kuže to dečki, od spomen ploče u Jasenovcu daleko važnija politička stabilnost, odnosno „mogućnost upravljanja državom na stabilan način“, kako je to formulirao Gianni Agnelli, predsjednik Fiata i jedan od utemeljitelja Trilaterale u uvodniku talijanskog izdanja izvješća „Kriza demokracije“ iznesenoga na sastanku Trilaterale u Tokiju godine 1975.

Zbog političke stabilnosti i upravljanja državom na stabilan način, Plenković je Pupovca inkluzivirao i dao mu poziciju zlatnoga teleta, Radinu darovao mjesto potpredsjednika ureda za ratifikaciju europskih direktiva, a Štromaru s kroničnim poremećajem nedostatka demokratskoga legitimiteta, položaj s kojega Hrvatima može s visoka soliti pamet i reći ono što Plenković, kao predsjednik „središnje nacionalne stranke“ jednostavno ne smije da ne uđe u zonu „manjka demokracije“. I sad smo tu gdje jesmo. Politička stabilnost na Plenkovićev način sklepana plesala je samo jedno ljeto u kojemu su stabilni bili jedino požari.

Argumenti iz Tokija davne 1975.

Što se sve dogovorilo unutar promiskuitetne koalicije javnosti nije poznato. No, zna se kako se prave koalicije u-go-va-ra-ju, što dolazi od riječi „ugovor“. Štromar, opreza radi, veli da su „potpisali dokument“ bez rokova izvršenja onoga što su dogovorili, što znači da su potpisali papir bez pravnoga učinka. Ugovor o koaliciji, ako nije ortački, mora biti javan.S druge strane,koalicije se dogovaraju  bez ugovora ili s „potpisanim dokumentom“ bez prava javnosti, više-manje na prostoru jedinstvenoga jugoslavenskoga kulturnoga prostora bratstva i jedinstva. Ako je vjerovati Plenkovićevim uključenicima, dogovoreno je da će spomen ploču poginulim hrvatskim braniteljima koalicija bratstva i jedinstva devastirati u rujnu ove godine.

Vlada je dobila zadatak od inkluziviranih predstavnika „manjka demokracije“, da to napravi „zakonito“, to jest silujući pravnu državu, ponižavajući hrvatske branitelje, štemajući temelj države i krivotvoreći povijesne činjenice. Spomen ploča je kao i udruga HOS, međutim, postavljena prema svim pozitivnim i važećim propisima Republike Hrvatske, ali nije postavljena prema važećim propisima Socijalističke republike Hrvatske, Socijalističke federativne republike Jugoslavije i Republike srpske Krajine. I to je jedino sporno.

Koalicijski dogovor očito je rađen u duhu i pod geslom „Smrt fašizmu, sloboda narodu“. Stoga je pitanje za pet kuna – treba li razmontirati ploču poginulim hrvatskim braniteljima ili dogovornu koaliciju, tj. vladu utemeljenu na izbornim prijevarama – ako se usudi devastirati spomen ploču poginulima u obrani Domovine. Tko zna što su još smislili dok su dogovarajući se sastavljali koaliciju bratstva i jedinstva i opravdavali je argumentima iz Tokija (1975.)?

Sve to otvara, već poznata, no, uvijek iznova pod tepih zgurana pitanja. Meni je osobno najzanimljivije ovo: Tko je u Hrvatskoj uspostavio i za čije ciljeve politički sustav u kojemu se metodom dogovora miješaju tri politička modela upravljanja državom: Demokratski, monarhijski i oligarhijski. Upravo čitam knjigu autora Domenica Moroa (Profil, Zagreb, 2014.) pod naslovom „Klub Bilderberg i Trilaterala“ s tržišno isplativim podnaslovom „Oni upravljaju svijetom“ i poprilično promašenom porukom na naslovnoj stranici: „Šokantna otkrića o dva tajna društva najmoćnijih ljudi koji odlučuju o sudbinama svih nas“ (naime, nema ničega šokantnoga, niti otkrića koja već nisu bila poznata). Mislio sam da će knjiga pružiti barem uvod u odgovor, ali vidim da se moram osloniti na zdravu pamet i podatke iz knjige samo „primiti na znanje“, onako kako je naš hrabri za dom uvijek spreman Zrinjevac primio na znanje izvještaj o stanju vjerskih sloboda u Hrvatskoj s potpisom State Departmenta srozanim na razinu etnobiznismenovih Novosti.

Začepiti višak demokracije, uključiti manjak demokracije

Nit koja u nas povezuje demokratski, monarhijski i oligarhijski sustav jest crvena, ona koju je tražio Jakov Blažević. Nije tajna da je ona opstala zahvaljujući izostanku lustracije na koju su hrvatski lajbeki pristali misleći da vuk zajedno s dlakom mijenja i ćud. Dakle, koliko sam razumio navedenu knjigu, demokratski se sustav očituje u tome što se redovito održavaju izbori. Pobjednici izbora (stranačkih, lokalnih, državnih…) poslije izbora ponašaju se poput monarha. U tome ih podupiru elite koje u pozadini, lijevo i desno, gore i dolje, funkcioniraju na državnoj sisi kao oligarhija u službi monarha. Knjigom autor pokušava ući u sociologiju globalnih elita, ali zapravo, više se može spoznati kad iznesene činjenice čitatelj preslika u svoje, da ne rečem – nacionalne – okvire.

Predstavnici Bilderberga i Trilaterale, kaže autor, na svojim sastancima već su prije nekoliko desetljeća ustanovili kako ih ometa „višak demokracije“. Taj višak su riješile smanjivanjem ovlasti parlamenata na ratifikacijsku razinu, povećanjem ovlasti izvršne vlasti i „afirmacijom neupitna načela uravnoteženoga i stabilnoga upravljanja državom“. Dodajmo tomu i uvođenje „izbornih zakona koji marginaliziraju političke snage izvan prostora ‘umjerena’ političkoga svrstavanja“. Imamo li ova zapažanja u vidu, lakše ćemo razumjeti našu očajnu suvremenost, našu pupovčad, radinčad i štromarčad. Oni su proizvod „manjka demokracije“, katastrofalnoga izbornoga zakonodavstva, monarhističkih ovlasti mandatara, dijelom i izigravanja demokratske volje. Svega onoga što je u Tokiju preporučeno kako bi se „stabilno upravljalo državom“. Ali, zaboravilo se da batina ponekad ima dva kraja.

HDZ-ova sklonost plaćanja iznuda nije slučajna

Spomen ploča u Jasenovcu nije pitanje Republike Hrvatske i njezine Vlade. To je pitanje političara bivše i pokojne SRH, SFRJ i RSK. Zašto se pak mandatar/monarh doveo u situaciju da ga pupovčad, radinčad i štromarčad vjerodostojno ucjenjuju? Zbog „političke stabilnosti“? Ili je spomen ploča samo dimna zavjesa, traženje razloga za bijeg od neodržive situacije u kojoj se nalazi trula „politička stabilnost“? Ili se, normalnom čovjeku neupitna, spomen ploča koristi za odvraćanje pozornosti od činjenice da je koalicija dogovorena samo da se „prezimi ljeto“.

Iako je ploča u Jasenovcu postavljena na zakonit način, ako je vjerovati Jutarnjem listu, Plenković traži zakonit način da ju devastira. Vjerojatno će usvojiti zakon o zakonitom devastiranju bivše zakonite spomen ploče političkom odlukom proglašene nezakonitom, uz obrazloženje (na tragu zatiranja viška demokracije) da iritira bratstvo i jedinstvo pupovčadi, radinčadi i štromarčadi. A taj zakon, kako se god zvao, može biti samo i jedino projugoslavenski, dakle, protuhrvatski. Navodno je rekao „naći ćemo zakonit način za zamjenu ploče“, što je logika provoditelja „manjka demokracije“. Može li na tom tragu pronaći zakonit način za ukidanje spomenika u Srbu kojim se veliča četnički ustanak? Je li četnički ustanak zakonit? Zašto ne potraži zakonit način za ukidanje Ulice maršala Tita u Zaprešiću gdje mu je gradonačelnik član Predsjedništva stranke, a ministar unutarnjih poslova građaninom?

Zbog svojih besmislenih „strateških ciljeva“ HDZ je već plaćao iznude okorjelih jugovića kad je pristao smanjiti broj zastupnika hrvatske dijaspore na razinu srpske nacionalne manjine, što je bila izdaja nacionalnih interesa opravdana „ulaskom u EU“. I to nas opravdanje također ne treba čuditi. Naime, kako piše Moro: „U Europi i u Italiji sve se to dogodilo u kontekstu slabljenja nacionalne države procesom europskoga ujedinjavanja. Točno onako kako je Crozier (u Tokiju 1975., nap. a.) prognozirao, europsko jedinstvo bilo je načinom odbacivanja starih načina upravljanja, koji su favorizirali višak demokracije i društvenih zahtjeva vrlo neugodnih za transnacionalne elite. Uostalom, tema europskoga ujedinjenja bila je vrlo česta na sastancima Bilderberga čiji je utemeljitelj, Joseph Retinger, bio nadahnut i Europskim pokretom, organizacijom koja je dovela do osnivanja Europske unije“ (str. 111).

Naše su posttuđmanovske elite, budimo iskreni, poslije Partije i Tita, pronašle nove transnacionalne gospodare. Prema tome preko spomen ploče poginulim hrvatskim braniteljima u Jasenovcu prelama se puno toga što znamo, a još više što nedovoljno znamo. U ovome trenutku znamo da su protiv nje transnacionalne elite ukorijenjene u pupovčadi, radinčadi i štromarčadi pod geslom – ne dopustimo Hrvatima višak demokracije. A ono što još ne znamo jest do kad ćemo ih trpjeti da nam o našem trošku svakodnevno zagorčavaju život.

Dok završavam ove bilješke, koliko čujem, Velebit i dalje gori i okrenulo je na buru. Srećom, sjetio sam se gdje sam odložio primarnu literaturu o suradnji, pardon – dogovornoj koaliciji, talijanskoga fašizma i srpskoga četništva u Hrvatskoj, pa će mi i idućih dana biti zabavno.

Nenad Piskač/hkv.hr/ http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo