Mehanizam samouništenja zapadne civilizacije

U Zagrebu su se u nekoliko dana dogodila dva pokušaja silovanja, počinitelji kojih su bili imigranti. Iliti tražitelji azila, kako ih mediji nazivaju. Azil znači utočište, spas za onoga tko je progonjen ili je u nekoj drugoj nevolji. Stoga je razumljivo da su oni koji azil traže oduvijek bili pristojni, štoviše i ponizni, prema onima od kojih azil traže. Međutim, ovi novi tražitelji azila takvi očito nisu. Nego svojim domaćinima stalno nešto prigovaraju, prijete, napadaju domaće žene, a tu i tamo aktiviraju bombe te kolju ili gaze nedužne prolaznike. Slabost je glavno oružje tih novih osvajača. Pod pritiskom ljudskopravaške ideologije i političke korektnostidomicilno stanovništvo ne pruža gotovo nikakav otpor bezobzirnoj penetraciji slabošću naoružanih osvajača u vlastito društveno tkivo.

Zagrebački slučajevi, uzme li se u obzir ono što se događa u zapadnoj Europi, tek su blaži oblik imigrantskog nasilja, ipak zanimljiva je reakcija ljudskopravaške scene na njih. Centar za mirovne studije odmah je izdao priopćenje:”Svako nasilje treba sankcionirati bez obzira na etničku, religijsku ili bilo koju drugu pripadnost počinitelja. Važno je i izbjegavati generalizacije koje dovode do stigmatizaciji cijele društvene skupine i do širenja mržnje i straha.” Iz priopćenja je razvidno da njima nisu bitne žrtve nego nastoje umanjiti štetu koju taj slučaj može nanijeti samoj ideji ”integracije” što većeg broja neuropljana u europska društva. Takve udruge, zapravo, funkcioniraju kao svojevrsni ”trojanski konj” u azijsko-afričkom pokoravanju Zapada.

Čini mi se da je upravo u tomu glavni problem suvremenih zapadnih društava ili – ako baš hoćete – zapadne civilizacije. U nju kao da je ugrađen svojevrsni mehanizam samouništenja. Kršćanstvo uistinu ima tu crtu, na svoj način uočio ju je Nietzsche. Ali ta samoubilačka crta kršćanstva aktivira se tek kada se kršćanski humanizam odvoji od vjere u Boga. Ljudskopravaške demagoškim pozivanjem na u biti kršćansku humanost blokiraju prirodne obrambene mehanizme kod ljudi. Pri tomu uopće nije od ključne važnosti vjeruju li oni u svoje humanitarne floskule ili su u osebujno shvaćenoj borbi za ljudska prava našli unosan posao.

Jer, iskreno, kakva je konkretna korist za hrvatsko društvo od Centra za mirovne studije? Ili brojnih drugih sličnih udruga? Osim što gutaju proračunska sredstva, uglavnom promoviraju stvari koje se izravno kose s interesima većine stanovništva. A famoznom promicanju tolerancije sličnih udruga najbolje govori komentar istaknutog ljudskopravaša Paula Stubbsa povodom bolesti kardinala Bozanića. Osim toga, takve su udruge često paravan za miješanje inozemnih snaga u unutarpolitičke odnose zemlje u kojoj djeluju. Stoga uistinu suverene države, npr. Rusija i Izrael, ograničavaju ili zabranjuju njihov rad. Osobno sam protiv zabrana, ali za radikalno odvajanje od ”državne sise”. A i financiranje iz inozemstva trebalo bi podlijegati nekakvoj kontroli.

Za kraj vratimo se slučajevima silovanja u Zagrebu. Novinarka Večernjeg lista daje za pravo autorima CMS-ova priopćenja. Želeći istaknuti statistički argument protiv generalizacije, ona navadi da su od 376 lanjskih počinitelja ”seksualnih delikta” samo dvanaestorica bili stranci. Ne znam ide li taj statistički pokazatelj imigrantima u prilog ili ne, a ta me računica i ne zanima. Činjenica je, međutim, da ni tih dvanaest slučajeva ne bi bilo da nije bilo priliva stranaca. To je jedini stvarno bitan podatak u ovoj priči! Domicilne prijestupnike ne možemo izbjeći po naravi stvari, no svaki uvezeni prijestupnik je krajnja politička glupost. Ako ne i izdaja.

U svakom slučaju, bojovni aktivisti protiv zdravog razuma na jednoj strani samo potiču pojavu tipova poput Breivika ili onog luđaka koji je nedavno gazio ljude u Charlotteswilleu na drugoj strani. Tako se dva ludila uzajamno hrane, a svijet kakav smo poznavali i voljeli srlja u propast.

dr. sc. Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/http://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo