Marija Dubravac : MAMA, OPROSTI MI!

U prkosnome slavonskom selu Štitaru pored gorostasne hrastove šume, u srcu Šokadije, bijaše moja rodna voljena kućica tek malo veća od »puževe«. Došavši iz tuđine u stari kraj dočeka me ta ista kućica prazna i napuštena. Tu gdje se je nekada orio glasan dječji smijeh i plač, a na večer odjekivao Anđeo gospodnji, vladala je sada između četiri okrbana zida mrtvačka tišina. Sjećajući se sretnoga djetinjstva, milih likova braće, sestre i dobrih roditelja koji spokojno počivahu u miru Božjem, plakala sam gorko pritišćući čelo na hladne zidove zovući ime pokojne mame Ivke, (maćehe) s kojom bijah od ranog djetinjstva vrlo bliska. Žarko željesmo vidjeti jedna drugu. Umrla je kratko prije mojega dolaska. Radi te neispunjene želje na srcu me i danas peče bolna rana.

Rijetko kad čujemo nešto lijepo o maćehama. Mama Ivka iz čije kuće u Bosni poteče svećenik dr. Petar Čalić, bijaše poseban Božji stvor bogato obdarena svim darovima Duha Svetoga. Onaj tko je znao pravo zapažati ljudske vrline divio se je mudrosti i čestitom vladanju skromne tihe Bosanke bez ijednoga razreda škole pred kojom se mnoge »prazne tikve« uvelike postidješe. Svakom čovjeku prirođene su razne slabosti. Naše oči često vide što ne bi smjele vidjeti. Uši čuju grješne stvari, a jezik rekne što ne bi trebao reći. Ona je čitav život uspjevala držati pod kontrolom oči, uši i jezik. Osim nedjeljom na Misu slabo kad je išla u selo. Nije imala svoje društvo, ali žene joj kao ispovjedniku donosiše jade i nevolje znajući da će Ivka njihove tajne ponijeti sa sobom u grob.

I pored teške sirotinje u kojoj živjesmo nikada se nije tužila niti poželje nečiju sreću. Često je znala reći:

»Nije sretan tko ima novca, nego tko ima u srcu Boga«.

Ona ga je zaista imala služeći mu vjerno, u tančine. Bila sam šest godina stara kad stiže u našu kućicu. Poput rođene majke prigrlila je mene siroče, voleći me i njegujući. Teško je biti pravedan i prema svojoj djeci, a kamo li pastorčadima. Ona, bojeći se Boga i seoskih ogovaranja, meni i mojoj braći izvršila je ulogu majke bolje nego mnoge rođene. Dakle, sa tom dobrom bogobojaznom mamom Ivkom preko koje prohujaše oluje životnih nepravda, ostala sam u neizrecivoj povezanosti kroz dugi niz godina. Nažalost, prije njezine smrti učinih neoprostivu grešku radi koje će mi savjest kucati na vrata moje duše do groba.

U proljeće 1990., mami je operiran rak crijeva. Primjenila je tada Breusovu terapiju, što znači da četrdeset dva dana osim sokova i čajeva nije ništa drugo okusila. Rezultat bijaše dobar. Rak je nestao. Godinu kasnije bolest se vratila. Nastupi kritično stanje. Po riječima moje sestre Kate smrt se nije očekivala još, no bilo bi dobro da se pripremam za dolazak. Ta vijest potrese mi cijelo biće. Nije mogla stići u teži čas. Gradili smo kuću i ostali bez novca. U Domovini zbog komunizma nisam bila dvadeset dvije godine. Kako ću ići praznih ruku? Uzme vremena da se takve stvari organiziraju. Osim toga zima je kod kuće još uvijek vladala, a zglobovi mi u nogu od djetinjstva otjecahu. Smrtno sam se bojala hladnoće. I preko ljeta zamatah noge debelim zavojima. Što ako se prehladim pa dospijem u bolnicu, a nemam nikakvo osiguranje? Nisam znala što ću. Povremeno zvala sam u selo raspitujući se o mami. Rekoše da je stanje isto. U bolovima je, ali izbjegava morfijum. Ako joj se pamet pomuti neće me prepoznati kad dođem. Vapila sam Bogu nek mama izdrži dok još malo otopli. Pripremah se polagano za put. Rodbine je kod kuće mnogo. Željela sam svima darovati skroman poklon. Zamolih sestru Angelinu, moju Štitarušu u đakovačkom samostanu neka obavijesti mamu da uskoro dolazim. Sestra je to rado učinila. Ubrzo prenese mi bolno istinito proročanstvo dobre mame Ivke:

»Znam, doći će, ali ja je vidjeti neću«.

Grozno me pogodiše te riječi. Zar će zaista umrijeti prije mojega dolaska? Bože, smiluj se da to ne bude! Žurno sam spremala stvari odlučivši putovati prvim zrakoplovom. Toga dana moradoh saletjeti mnoge poslove. Krenula sam na počinak tek iza ponoći. Moleći nesabrano večernju molitvu misli mi letješe na drugu stranu svijeta k mami Ivki, čiji se je život polagano bližio kraju.

»Mama, čekaj me još samo malo. Mama, nemoj umrijeti!« ponavljah u sebi bez prestanka. Radi gradnje kuće spavali smo u garaži. Pored mojega kreveta na noćnom ormariću stajalo je Raspelo. Misleći svejednako o mami, sklopila sam oči u ranu zoru. Tek što se zavedoh u san doživjela sam nesvakidašnje iskustvo, koje ljudske riječi mogu teško opisati. Čitatelji bi to trebali sami doživjeti da u potpunosti razumiju moj užasni strah – dodir sa tajnama Nebesa.

Iako vrijeme bijaše prohladno stadoh se jako znojiti i mučiti. Na moj užas neka ogromna moć ili sila zahvatila mi je cijelo tijelo i povukla me nekuda u nepoznatom pravcu. Duboki grubi glas odjeknu mi nutrinom:

»Dođi sa mnom! Dođi sa mnom!«

Nestade mi zraka. Shvaćajući da ću se pod velikim pritiskom strašne sile ugušiti, grčevito tražih rukom Raspelo. Stisnuvši ga, šaptah:

»U Ime Isusa Krista, ostavi me!«

»Sila« nije popuštala. Glas je i opet vikao:

»Dođi sa mnom! Dođi sa mnom!«

Ponovo izgovorih spomenute riječi:

»U Ime Isusa Krista, ostavi me!«

Toga časa osjetila sam neopisivu blizinu mame Ivke, kao da postadosmo jedno, ona dio mene, a ja dio nje. Razum mi reče da se moram od nje odijeliti. Ne ispuštajući Raspelo iz ruku još uvijek se borih za dah zazivajući Kristovo Ime. Konačno, vrlo polagano, spomenuta »sila« stade odlaziti ostavljajući me iscrpljenu i smrtno preplašenu. Premda taj cijeli slučaj potraja kratko, mene će do groba pratiti vječno sjećanje na izuzetno čudesni događaj i očiti znak s Neba; znak, kad je mama Ivka grozno ispaćena mukama bolesti napuštala svijet živih i selila u žuđeno mjesto radosti i mira. Tražeći svetu vodu polako dolazih k sebi razmišljajući o minulome iskustvu. Malo kasnije zazvonio je telefon. Znadoh unaprijed kakve ću vijesti čuti. Podigla sam slušalicu. Sestra Kata kroz suze, reče:

»Seko, mama je umrla. Hvala Bogu što ju riješi teških muka.«

Bez riječi, sjedeći na stolici kao prikovana, nisam imala snage reći joj da sam o maminoj smrti već obaviještena.
»Dođi sa mnom! Dođi sa mnom!« odzvanjao je u meni grozan glas. Sjetih se telepatije. Majko Božja, zar ta dobra mama Ivka koja me zapravo nije rodila, izdahnu misleći na me u času kad i ja mišljah o njoj? Zar je i pored proročanstva da me više neće vidjeti ipak očekivala moj dolazak? Zar ona grozna moć ili sila ne bijaše sama smrt, koja me iz nekog razloga htjede uzeti u istom trenu kad je i mama umirala? Je li njen duh putujući u vječnost silom želio svratiti k meni i na grub način sjetiti me mojega nemara radi kojega nisam stigla na vrijeme k njoj? Tisuću pitanja kao roj pčela vrzlo mi se glavom. Taj dan bijaše mi najbolniji u životu. Kud god sam hodala činilo se da predamnom kao ogromno strašilo stoji moja savjest prkosno i uporno dovikujući:

»Kriva si! Kriva! Zašto nisi išla na vrijeme? Čekala te je trpeći užasne bolove! Izbjegavala je morfijum bojeći se da te neće prepoznati. Kriva si, sto puta kriva!«

Obuzeo me je očaj i bijes. Plačući na sav glas izbacala sam stvari iz kufera gazeći po njima. Proklinjah sve poklone radi kojih odugovlačih svoje putovanje, e da ne bih išla praznih ruku. Kao da je netko očekivao moje darove. Proklinjala sam i svoje bolesne noge jer mi u životu prirediše bezbroj nezgoda. Klela sam i tu nekakvu ljudsku sudbinu, koja me dovede na kraj svijeta daleko od onih ljubljenih bića što jedno za drugim u velikoj želji za mnom, vječno napustiše malenu kućicu pod šumom.
Godine 1991., pritiskajući čelo na okrbane zidove te iste rodne kućice, a držeći na dlanu pepeo iz štednjaka mame Ivke, jecala sam iz dna duše moleći oproštenje od drage žene, koja mene radi podnese nebrojene žrtve u životu. Za uzvrat htjede me samo vidjeti prije svoje smrti. Oprosti mama Ivka, dobri anđele mira, molim te! Oprosti moju sebičnost i brigu da ću se razboljeti od zime. Oprosti jer se sramih praznih ruku doći pred svoju rodbinu. Oprosti što sam mislila da će smrt čekati. Ne ljuti se na me. Kako reče sveti prorok: »Moj grijeh će mi biti vazda pred očima«. Hvala za tvoju veliku ljubav i hrabrost kojom si prije mnogo godina u ovoj kućici raširenih ruku prihvatila troje siročadi da im budeš mati. Hvala što si bezbroj puta ćutila moje jade dok si svoje uvijek skrivala. Kud sreće da bijah uz tebe onda kad si me najviše trebala. Zbog neispunjene želje sigurno ti je u smrtnome času pala suza žalosnica. Htjela si da ti je obriše tvoje dijete iz tuđine, baš ono koje nisi rodila. A toga djeteta nije bilo.

Iz knjige ZNACI I MILOSTI S NEBA/Marija Dubravac Brisbane

Marija Dubravac/Hrvatsko nebo