DRUGI PIŠU Erdoğan i obnova “svjetionika Europe”

U pretprošlom broju Globusa objavljen je tekst prof. Džemaludina Latića Da je Osmansko Carstvo bilo onakvim ga predstavlja prof. Kasapović, u Bosni ne bi bilo nijednog katolika. Tekst predstavlja autorovo reagiranje na tekst profesorice Mirjane Kasapović Opasni turski povratak na Balkan: Hrvatska šuti, a Europu nije briga objavljen u Globusu dva tjedna ranije. Kasapović u tome tekstu analizira neoosmanske ambicije turskog predsjednika Erdoğana, te ih povezuje s političkim procesima u Bosni i Hercegovini, u kojima sve veću i agresivniju ulogu ima upravo Erdoğanova Turska. U tom kontekstu ona problematizira ulogu političkih čelnika Njemačke i Hrvatske zbog servilnog odnosa prema Erdoğanu.

Latića je osobito pogodio dio u kojem se Kasapović kritički osvrnula na vladavinu Osmanskog Carstva nad balkanskim i mediteranskim narodima, te turski kolonijalizam koji je nastavio postojati i nakon sloma osmanskog imperija. I to ne samo zbog nostalgije.

Latićeva je zaključna politička misao da se BiH treba urediti prema načelu jedan čovjek – jedan glas. To je model bošnjačkog unitarizma, jer su Bošnjaci u Federaciji BiH otprilike triput brojniji od Hrvata, pa Hrvati po tome modelu ne bi mogli izabrati nikoga osim samostanskog gvardijana. Biranjem hrvatskoga člana Predsjedništva BiH Željka Komšića (za kojeg se u šali govorilo da je jedino hrvatsko što ima u sebi metak HVO-a) Bošnjaci su pokazali da bi Hrvatima rado birali vlast. No taj se model kosi s Daytonskim sporazumom i bosanskohercegovačkim Ustavom. Latić se zato ne osvrće na takve trivijalnosti kao što je Ustav, nego se poziva na povijesne blagodati osmanske turske uprave i “millet-sistema”, pa pompozno najavljuje da će u odgovoru “hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj javnosti… podastrijeti neporecive činjenice iz povijesti, diplomacije i sociologije.”

No većina onoga što je podastro uvreda je inteligenciji hrvatske i bosanskohercegovačke javnosti. Latić tako za osmanski sustav tvrdi da je bio “svjetionik Europe” i “poredak koji se zasnivao na merhametu,” u kojem “nigdje nije bilo nasilne islamizacije.” Te je odnose, Latić objašnjava, utemeljio “sultan Fatih”; u njegovoj državi nije bilo nikakvog “vjerskog aparthejda”, a narodi nad kojima je vladao uživali su autonomiju. Netočno citira dio iz teksta Mirjane Kasapović kako bi čitatelju podmetnuo misao da je u Bosni bilo 1% muslimana i prije njezina pada pod tursku vlast, i to po cijenu da ostavlja dojam kako ne zna koje su godine Turci osvojili Bosnu (1463., što je evidentno prije a ne poslije 1468.). Grke koji su branili svoju zemlju od Turaka naziva “okupatorima”. Udarni biser je opis BiH kao zemlje s “najhumanijom tradicijom zajedničkog života vjera i naroda” u Europi.

Latić profesoricu Kasapović optužuje da iza njezina teksta stoje “mentori”. Njegov tekst ostavlja dojam da su ga pisali Nadrealisti.

Sultan Fatih prosvjetitelj

Središnja teza koju je Latić podastro je da su povijesni odnosi na Balkanu između muslimana s jedne, te nemuslimana koji su živjeli pod muslimanskom vlašću s druge strane, bili idilični. “Maksimum južnoslavenskih naroda,” piše on, bio je “Millet-sistem sultana Fatiha”. Čovjek bi pomislio kako je tursko širenje vlasti na južnoslavenske zemlje zapravo predstavljalo sporazumno sjedinjenje, dogovoreno i provedeno na obostrano zadovoljstvo. A “sultan Fatih” avangardni prosvijetljeni monarh.

Nezgodno po Latića, “sultan Fatih”, odnosno Mehmed II., za čije su vladavine Turci zaposjeli i Bosnu, u povijesti je daleko poznatiji pod nadimkom Osvajač. Deset godina prije Bosne Mehmed II. je osvojio Konstantinopol. Nakon pedeset trodnevne opsade, obrana grada je slomljena, a sultan je naložio da se s gradom postupi kao sa svakim drugim mjestom još od vremena prvih kalifa, koje se ne preda, nego ga muslimani osvoje silom. Ljudi, žene i djeca ubijani su na ulicama, u kućama i crkvama. Crkve i samostani su oskrnavljeni i opljačkani; redovnice i djevojke silovane. Trodnevno divljačko orgijanje pretvorilo je prijestolnicu istočnoga kršćanstva u golemo grotlo krvi i suza, iz kojeg su se tek malobrojni sretnici spasili. Crkve, uključujući i velebnu katedralu Svete Sofije, sultan je pretvorio u džamije.

Još jezivija sudbina čekala je mnoge koji su preživjeli. Veliki vojvoda Luka Notaras i neki članovi njegove obitelj, među kojima i njegov četrnaestogodišnji sin Jakob, po sultanovoj  su zapovijedi pošteđeni. No kad je sultan poželio Jakoba za seksualnog roba, Luka Notaras se usprotivio da mu sin bude predmetom sultanovih nastranih pohota, zbog čega je pogubljen odsijecanjem glave. Jakob je završio u Fatihovu haremu iz kojeg je uspio pobjeći 1460.

Sultanova je ambicija bila osvojiti i Rim (zvuči poznato?), ali mu se na putu iluminacije svekolike kršćanske Europe između ostaloga ispriječio Antemurale Christianitatis. S vremenom se razgraničenje između Osmanskog Carstva i Habsburške Monarhije ustalilo na crti koja uvelike odgovara današnjoj granici Hrvatske s BiH. Kršćanske balkanske zemlje u sljedeća su četiri i pol stoljeća ostale pod vladavinom Carigrada.

A kakav je doista bio položaj kršćana pod merhametli sustavom s one strane Predziđa?

Mit o povijesnoj islamskoj snošljivosti

Muslimanski se odnos prema nemuslimanima temelji na Medinskoj povelji muslimanskog proroka Muhameda iz 622. (koju spominje i Latić), njegovim uređenjem islamske vlasti nad Hajberom, osvojenim židovskim gradom sjeverno od Medine, Omerovim paktom, sastavljenim oko 638. kad su muslimani zauzimali Jeruzalem, te Kuranu i hadisima. Prema tim dokumentima, kršćani i Židovi (tzv. “Sljedbenici Knjige”) mogli su, za razliku od mnogobožaca koji su pod prijetnjom smrću morali konvertirati na islam, ostati na životu i zadržati svoju vjeru. No preživljavanje je bilo uvjetovano njihovim pokoravanjem striktnim zakonskim propisima, među kojima su:

– zabrana izgradnje crkvi i samostana, te zabrana popravljanja postojećih,

– zabrana nošenja oružja,

– obveza da svakome muslimanu u prolazu koji to zatraži pruže tri dana konaka i hrane,

– zabrana javnog obavljanja vjerskih obreda,

– zabrana da se odijevaju kao muslimani, kako bi se po odjeći znalo tko su nemuslimani (i kako bi se olakšalo provođenje vjerskog aparthejda),

– zabrana isticanja križa i vjerskih knjiga u blizini muslimana,

– zabrana gradnje kuća koje bi bile više od muslimanskih,

– obveza plaćanja posebnih poreza džizije (glavarine) i harača (zemljarine).

Ovim su propisima Turci pridodali i takozvani “danak u krvi” ili devširme, koji je osobito bio raširen u osmanskim zemljama u Europi, pa tako i u Bosni i Hercegovini. Turci su kršćanima otimali mušku djecu i zauvijek ih odvodili od roditeljskog doma, u Istambul. Tu su djecu potom prisilno konvertirali na islam, te mnoge od njih uvježbavali za zloglasnu janjičarsku vojsku. Tijekom stoljeća osmanske uprave mnogi su očajni roditelji u Bosni i Hercegovini prelazili na islam kako bi spriječili da im se odvede dijete.

Turci su kršćane i Židove, koji su sukladno islamskim zakonima živjeli pod osmanskom vlašću, nazivali zimije. Ta se riječ, koja je u turski jezik došla iz arapskoga, često u literaturi prevodi kao “tolerirana manjina”. No taj prijevod predstavlja eufemizam, a k tome je i netočan. U većini zemalja u kojima su bili svedeni na zimije, kršćani su činili većinu, a ne manjinu, barem tijekom prvih desetljeća islamske vladavine. Takav je slučaj, primjerice, bio u Bosni. Bolji prijevod bio bi “neislamska populacija izložena reketarenju”. Reketareni zimija koji bi prekršio propisane zakone mogao je biti ubijen, protjeran i opljačkan.

Važnost ponižavanja neislamskog stanovništva kroz plaćanje glavarine posljednjih je nekoliko godina aktualizirala Islamska država (bivši ISIL), no ona ju nije izmislila. Plaćanje džizije postoji barem od vremena kad ju je Muhamed nametnuo poraženim Židovima Hajbera. Ona je kanonizirana u kuranskom ajetu 9:29 u kojem se muslimanima nalaže: “Borite se protiv Sljedbenika Knjige koji u Allaha ne vjeruju… sve dok poslušno i ponizno ne budu davali glavarinu [džiziju].”

Osmansko se Carstvo širilo ognjem i mačem, a održavalo nasiljem. U ratovima koje su sami Turci, kao i Arapi prije njih, nazivali džihad – vjerski “sveti” rat, Turci su zaposjeli armenske, grčke, bugarske, albanske, srpske, mađarske, hrvatske i druge zemlje. Ti su narodi pod osmanskom upravom imali određenu autonomiju u obiteljskim ili vjerskim pitanjima. Upravo to je Latićev ključni argument za hvalospjeve Osmanskom Carstvu kao svjetioniku Europe. Istina je da su Turci mogli učiniti i više na istrjebljenju katolika u Bosni i zatiranju njihove materijalne i duhovne baštine. Koliko god da je osmanski sustav bio grozan, mogao je bili i gori. U povijesti se nikad nije pojavio sustav, režim ili imperij koji nije mogao biti gori. Po toj se logici svjetionikom može nazvati bilo što, od inkvizicije preko nacizma i komunizma do Al-Bagdadijeva kalifata. To što su brojni katolici preživjeli stoljeća turskog zuluma, malo tko je ikad pripisivao osmanskom merhametu. Bolje objašnjenje leži u činjenici da su se nalazili na granici s kršćanskom Europom, da im je vjerski identitet bio snažan, ili da ni osmanlijama pragmatičnost nije bila strana: tȁ i u svjetioniku Evrope netko je morao obrađivati zemlju i plaćati poreze.

Posljednji porez kršćanski i židovski zimije u osmanskim su zemljama prestali plaćati tek 1909.

Bilo je to vrijeme kad je među Turcima jenjavao vjerski a jačao nacionalni identitet. Latić za stradavanja Armenaca i Grka optužuje upravo raspad osmanskog sustava i jačanje mladoturskog pokreta čiji su se časnici “iškolovali na vojnim akademijama Pariza, Minhena i Lozane”. Loš argument. Glavni arhitekt genocida nad Armencima, paša Mehmed Talaat, bio je istodobno i među posljednjim vladarima Osmanskog Carstva, i jedan od vođa mladoturskog pokreta. U oba sustava Talaat je imao isti cilj: istrijebiti sve kršćane s turskih područja. Iškolovao se nije nigdje.

Arhitekti genocida općenito nisu ostali upamćeni po obrazovanosti; ni turski ni njemački.

Erdoğanove ambicije na Balkanu

Cijelim svojim tekstom Latić implicira kako bi se budućnost BiH trebala urediti prema osmanskom modelu. Ali narodi Mediterana i Balkana pamte povijest. Pola tisućljeća institucionaliziranoga vjerskog zlostavljanja utisnulo se u kolektivno pamćenje spomenutih kršćanskih naroda do danas. (I ne samo kršćanskih: raspad Osmanskog Carstva s olakšanjem su dočekali i arapski muslimani, šijiti, Židovi i drugi, a zajednica koja je danas najviše izvrgnuta turskom zlostavljanju su sunitski muslimani Kurdi). Pomisao da bi osmanski sustav mogao nadahnuti ikakvu političku misao u Bosni i Hercegovinu – osim one kako ne treba postupati u politici – načisto je bizarna.

Zato ne čudi što svaki korak postosmanskoga turskog kolonijalizma, poput invazije na Cipar 1974. susjedni narodi doživljavaju kao prijetnju. Ambicije aktualnoga turskog predsjednika Erdoğana da u svoju neoosmansku domenu utjecaja usisa Bosnu i Hercegovinu zabrinjavaju mnoge političke aktere, a ne samo Hrvate. Neke se od tih ambicija mogu pronaći u knjizi bivšega Erdoğanova savjetnika, ministra vanjskih poslova i premijera Ahmeta Davutoğlua, Strateška dubina. Davutoğlu u knjizi upozorava Bošnjake na opasnosti koje im prijete od “hrvatskog faktora” i traži povezivanje središnje Bosne preko Mostara s morem, te povezivanje BiH sa Sandžakom i Kosovom. Taj tekst predstavlja napadno miješanje u pitanja uređenja strane države. Erdoğanovo političko djelovanje posljednjih nekoliko godina pokazuje da je kratak put od teorije, prijetnja i želja, do djela. Erdoğanov udar na načela sekularnosti, na demokratske vrijednosti, te na ljudske, manjinske, političke i medijske slobode u Turskoj zabrinjavaju i mnoge Bošnjake, a kamoli Hrvate. Kad se ulicama Sarajeva zavijore turske zastave u znak podrške Erdoğanovoj agresivnoj politici, zabrinutost u Mostaru ili Zagrebu nije odraz islamofobije nego zdravog  razuma. Ali ako Latić inzistira na fobijama, jedna se dade detektirati. To je osmanofobija: zaziranje od obnavljanja “svjetionika Evrope” u bilo kakvu obliku. I ja od nje bolujem.

U ranjivoj i krhkoj državi kakva je Bosna i Hercegovina, pronalaženje političkog modela koji će za sva tri konstitutivna naroda osigurati trajan mir, političku stabilnost i gospodarski napredak izazovan je, ali ne i nemoguć projekt. Profesorica Kasapović predložila je i obrazložila konsocijacijski model. Latić, kojemu se taj model ne sviđa, ima svako pravo predstaviti alternativne političke ideje. No ako želi da o njima osim sarajevske čaršije porazmisle i drugi akteri bosanskohercegovačkih političkih procesa, posebice Hrvati, on se ne može temeljiti na krivotvorenju povijesti, islamističkim mitovima, bošnjačkom unitarizmu i optužbama za rasizam i islamofobiju protiv svih onih s kojima se Latić-hodža ne slaže.

Jer takvi su u Bosni i Hercegovini još uvijek većina, pa i po načelu jedan čovjek – jedan glas./HMS/

doc. dr. sc. Boris Havel/Globus/hms.ba/ http://hms.ba/Hrvatsko nebo