Dr. M. Artuković: Mržnja i neznanje Siniša Hajdaša Dončića

Uz narodnu mudrost potpredsjednika Hrvatskoga sabora Siniše Hajdaša Dončića

U intervjuu za jednu TV-postaju potpredsjednik Hrvatskoga sabora Siniša Hajdaš Dončić, govoreći o promjeni imena Trga maršala Tita u Zagrebu, spomenuo je i dr. Zlatka Hasanbegovića, jednoga od najdosljednijih zagovornika te promjene. Tada je rekao: ‘Imate jednu izreku koja se tiče gospodina Hasanbegovića. Povijest treba učiti samo iz povijesti, dakle, poturice su uvijek bili veći Turci od samih Turaka. E, to vam je Hasanbegović.’ Upitan na drugome mjestu, misli li se ispričati, odgovorio je: ‘A što sam rekao? Narodnu poslovicu, narodnu mudrost. Ako to nekoga vrijeđa, onda ta osoba ima problem sama sa sobom… Puna mi je kapa filoustaša i 1945. Zanima me samo budućnost, a ne 1945.’

O ovoj neprocijeđenoj misli potpredsjednika Hrvatskoga sabora rekli su mnogi svoje mišljenje. No nisu se oglasili oni koji su, po mojemu mišljenju, to morali: Predsjedništvo Hrvatskoga sabora, pa i premijer. Naravno, ni u snu se nije moglo pomisliti da će ovaj ispad zagorene mržnje osuditi profesionalni čistači savjesti hrvatskoga naroda, tzv. civilne udruge za zaštitu tolerancije i protiv tzv. ‘govora mržnje’. Na tome te tzv. udruge zarađuju silan novac.

Neka mi bude dopušteno dati skromni prinos uz ovaj istup saborskoga potpredsjednika. U njemu se ogleda ne samo mržnja prema dr. Hasanbegoviću nego i golemo neznanje. On je, kako navodi, rekao, samo ‘narodnu poslovicu, narodnu mudrost’. Kao što smo rekli, nitko od onih koji žive od osuda ‘govora mržnje’, niti Predsjedništvo Sabora nije se oglasilo. Zanima me, kako bi reagirali da je netko, ne daj Bože, vječno uplakanome, i nasljedno ‘ugroženome’ dr. Pupovcu rekao da je npr. Vlah. Siniša Hajdaš Dončić pozvao se na narodnopjesmašku mudrost iz kosovskoga ciklusa. Iako nije povjesničar po struci, nego doktor ekonomskih znanosti, dobro bi bilo da kao političar, i još k tome potpredsjednik Hrvatskoga sabora, nešto malo zna i iz povijesti. Dobro bi bilo da zna i koje je mišljenje imao Ante Starčević o muslimanima.

Starčević je dalekovidnije gledao i na Tursku i na muslimane od svih svojih suvremenika. Smatrao je da Turska u BiH i na drugim mjestima ima neprilika, ali joj ne daju to mirno riješiti ‘Slavoserbi i njihovi meštri, Austrija i Rusija, i drugovi’. Starčević je muslimane u Bosni i Hercegovini smatrao Hrvatima, ali je bio protiv toga da se ona sjedini s Hrvatskom pod Austrijom, jer bi tada ‘u Bosnu bili doterani slavoserbi. Taj se nakot izdaje za Hrvate ne samo pred prostotom koja ga nepozna, nego i pred svakim, pred kim sudi da može osramotiti i omrziti Hrvate’. Austrija bi te svoje ‘slavoserbe’ iskoristila da okalja Hrvate i posvađa ih s Bošnjacima, što bi bila najveća nesreća.

Antifašisti podržavali Hitlera

Ovo što je potpredsjednik Sabora rekao jest njegova, a ne narodna mudrost. Tko je u toj ‘mudrosti’ ‘Turčin’, ako je dr. Hasanbegović ‘poturica’? I zašto potpredsjednik Hrvatskoga sabora misli da vjera određuje naciju? Kad znamo, a tako se govori, da je Siniša Hajdaš Dončić bio jednom u HDZ-u, mogli bismo reći da se potpredsjednik Hrvatskoga sabora htio pred svojim novim društvom pokazati većom komunjarom od drugih mu drugova. Sjajno je opisao temeljni uzrok mudrosti dr. Dončića g. Ivan Hristić: ‘Ljevica će muslimanu oprostiti sve osim hrvatstva!’

Drugi dio izjave potpredsjednika Hrvatskoga sabora još je opasniji, iako niti ona nimalo ne iznenađuje. Dosta je njemu, kaže, tih ‘filoustaša’. I mnogo prije nego se počelo govoriti o promjeni Trga maršala Tita, 70 godina prije, pa evo do dana današnjega, svaka je rodoljubiva misao za nositelje jugoslavenskoga komunizma, pa sada i njihove nasljednike i baštinike, ‘ustaštvo’, ‘filoustaštvo’, ‘fašizam’ i ‘fašizacija’. Nazivajući ‘ustašom’ i ‘fašistom’ svakoga tko im padne na pamet, ti profesionalni ‘antifašisti’ krajnje devalviraju te pojmove. Ako su ‘fašisti’, ‘filofašisti’, ‘ustaše’ i ‘filoustaše’ sada u najnovije vrijeme dr. Zlatko Hasanbegović, biskup Košić ili dr. Zdravko Tomac, a nešto ranije Marko Veselica, Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, ili biskup Ćiril Kos i Alojzije Stepinac, onda se normalan čovjek mora pitati: Tko su zapravo te ustaše i ti fašisti?

Posljednjih mjeseci jugoslavenski komunistički sljedbenici u Hrvatskoj krvavo se znoje ne bi li dokazali da komunizam nije zločinački režim pa da onda i tvorac i nositelj toga režima, drug Josip Broz Tito, maršal JNA, zavrjeđuje nositi ime jednoga trga u Zagrebu kao i do sada. Pri tome oni ističu njegovu ulogu u antifašističkoj borbi. Kad bi njegovo ime bilo vezano samo za ovaj period! Naravno, prešućuje se potpora i njega i partije kojoj je stajao na čelu, fašističko-komunističkoj koaliciji i svim rezultatima rata, koje je sporazum Hitler-Staljin osigurao. Tu se za početak moramo upitati bi li Hitler uopće počeo rat da nije sklopio taj sporazum sa Staljinom.

U svome glasilu ‘Proleter’ jugoslavenski komunisti slavili su pakt Hitler-Staljin kao ‘historijski akt’, koji je rezultat ‘dosljedne politike mira Sovjetskoga Saveza’. Za Drugi svjetski rat KPJ je okrivila, i to nebrojeno puta ponovila u svome glasilu, ‘francuske i engleske imperijaliste’. U jednome proglasu ‘Radnome narodu Jugoslavije’ jasno se kaže da su ‘engleski i francuski imperijalisti napali pre 7 meseci drugu imperijalističku silu Nemačku, da je pokore i privole na kapitulaciju, i da na taj način osiguraju svoje gospodstvo u svetu, da produže bez konkurencije pljačku nad kolonijalnim i polukolonijalnim narodima’. Ti ‘engleski i francuski imperijalisti’ i ‘ratni huškači’ Njemačku su ‘godinama pripremali kao udarnu silu za napad na SSSR’. Ali, ‘toj zločinačkoj i podloj igri i provokacijama engleskih i francuskih imperijalista Sovj. Savez učinio je kraj stvorivši pakt o nenapadanju s Njemačkom’. Time se politika ‘francuskih i engleskih imperijalista’ izjalovila, i ‘blagodareći mudroj i miroljubivoj politici i ogromnoj snazi Sovjetskoga Saveza, obrušila se na te same ratne huškače’. ‘Sve nade imperijalističkoga bloka koji je pobijedio u prošlome imperijalističkom ratu, bile su u tome, da svoga sve opasnijeg takmaca Njemačku, zavade sa SSSR-om, da se oni u međusobnoj borbi iskrvare i oslabe, da pomoću njemačkoga imperijalizma osujete pobjedonosnu izgradnju socijalizma u SSSR-u… i onda da oslabljenu imperijalističku Njemačku učine bezopasnom.“ Rezimirajući godinu najkrvavijega rata i osvajačkih pohoda nacističke Njemačke i komunističkoga Sovjetskog Saveza, jugoslavenski komunisti ističu: ‘Sudbini Poljske, Norveške, Holandije, Danske i Belgije krivi su vlastodršci tih zemalja. Sudbini Francuske krivi su njezini reakcionarni upravljači s engleskim imperijalistima.’ Naravno, ‘podla laž’ je da je SSSR tajno podijelio Poljsku s Njemačkom. Doduše, istina je da je SSSR ‘oslobodio narod Besarabije i Bukovinu’, da je ‘primio u svoju veliku zajednicu narod triju baltičkih zemalja na njihovu vlastitu molbu’ i tako ih spasio ‘propasti od gladi’.

Dakle nigdje ni trunka osude fašističke Njemačke. Ovakav je bio antifašizam jugoslavenskih komunista sve dok nije Hitler napao svojega vjernoga saveznika Staljina, koji nije u to vjerovao čak i kad su njemačke jedinice bile duboko u njegovoj zemlji. Kakav bi taj antifašizam bio da je Hitler kojim slučajem ostao vjeran svome savezniku kao što je ovaj njemu, zanimljivo je pitanje koje ipak ne spada na povjesničara.

Prinos u antifašističkoj borbi, kojoj je, zahvaljujući nesnalaženju i neodlučnosti legitimnih hrvatskih predstavnika, stajala na čelu mala KPJ i Josip Broz Tito, nesporan je. I autor ovih redaka ne zna nikoga u Hrvatskoj tko bi osporavao taj prinos i vrijednosti antifašizma. Nikoga tko bi zagovarao fašizam. No komunisti od 1945. do 1990., a jugoslavenski komunistički sljedbenici do danas, svakoj rodoljubivoj hrvatskoj misli udaraju pečat ‘ustaštva’ i ‘fašizma’. To je njihov program! On ih održava u životu. U njihovu rječniku više ne postoje pojmovi ‘revolucija’ i ‘kontrarevolucija’.Ti su pojmovi bili najčešće u ustima onih koji danas odjednom znaju samo za ‘antifašizam’. A dr. Marko Veselica osuđen je za ‘kontrarevolucionarni napad na državno i društveno uređenje“ na 18 godina robije i 8 godina izgona iz javnosti. Nije samo on. Tu su i Tuđman, i Gotovac, i Đodan i Šošić, i Budiša. I desetci tisuća drugih.
Nenadmašan je bio Starčević

Prisjetimo se samo kako je bivši predsjednik Stjepan Mesić na Brijunima 5. lipnja 2009. pred veleposlanicima stranih država klevetao svoj narod da mu je ‘borba za vrijednosti antifašizma nametnuta’. Ne kaže koje su to ‘jake fašističke snage u Hrvatskoj“, koje mu nameću tu borbu jer zna da izmišlja. A što da kažemo o čudovišnoj optužbi isto tako bivšega predsjednika Ive Josipovića koji u izraelskome parlamentu Knesetu blati svoj narod i kaže kako je „ustaška zmija još živa u Hrvatskoj“.

Koliko svakodnevnih optužaba za „fašizaciju“ hrvatskog društva! Najviše od onih koje hrvatski narod plaća od svoje sirotinje. „Unatoč načelnoj borbi protiv rigidne desnice unutar HDZ-a, ta je stranka i za Plenkovićeva mandata nastavila zagovarati borbu protiv ‘svih totalitarizama’, što u praksi predstavlja rehabilitaciju ustaškoga režima“, umuje neka Tamara Opačić u Pupovčevu „Biltenu“ za 2016. Kaže da je u Jasenovcu ubijeno „najmanje 80 000 ljudi“. Ali ne kaže kako to da je do sada bilo „najmanje 700 000“, „milijon“, „milijon i pol“ i „milijoni i milijoni“. Ona to ne zna objasniti, ali govori jer je mentalni nasljednik „kulta ugroženoga Srbina“, jer raste na korijenu Paje Jovanovića i Sime Lukinoga Lazića, čuvenoga Vrača Pogađača iz 19. stoljeća.

Naravno, ni prof. Pupovac ne će objasniti zašto je podupro Vladu i glavnu stranku u njoj, koja „rehabilitira ustaški režim“. I to, kako je mlada drugarica Tamara objasnila, jer je HDZ i s Plenkovićem na čelu „nastavio zagovarati borbu protiv ‘svih totalitarizama’“. Dakle, čim se usudite dirnuti u komunizam, ustaša ste i fašist, ili u najboljem slučaju rehabilitirate „ustaški režim“. Na ovo se nakalemila i „mudrost“ potpredsjednika Hrvatskoga sabora. Hrvatski komunisti i SUBNOR najodgovorniji su što je stvoren jasenovački mit o „700 000“ i „milijon“ ubijenih Srba, da bi lako prešao u govoru jednoga episkopa u „milijone i milijone“. Da su se hrvatski komunisti usprotivili toj suludoj brojci, možda bi i razlaz naroda u komunističkoj Jugoslaviji bio drugačiji? Ali, jugoslavenski orijentiranim sljedbenicima, napose jugoslavenskim komunistima i njihovim baštinicima, jedan, i to golemi dio naroda, mora biti smeće svijeta, svačiji izmet, samo zato što im je taj golemi dio naroda srušio njihov ideal: Jugoslaviju. Optužbama da u Hrvatskoj postoje „ustaše“, „filoustaše“, „fašisti“, „filofašisti“, oni optužuju Hrvatsku da je posljednje uporište i leglo fašizma u svijetu. A cilj im je da se hrvatski narod drži pod skrbništvom svjetskih moćnika. I tako služe velikosrpskoj ideji.

Kad razmišljam o našoj povijesti od 1897., od pojave „Narodne misli“, do danas, vidim koliko je Ante Starčević bio nenadmašan u promišljanju hrvatske stvarnosti i budućnosti. Poslužit ću se Krležinim mislima: „Najlucidnija naša glava, koja je našu stvarnost promatrala s najpreciznijom pronicljivošću i koja je o toj stvarnosti dala slike za čitavo jedno stoljeće književno i govornički najplastičnije, jeste glava Staroga Ante Starčevića.“ Njegova dalekovidnost tiče se i „slavoserba“ ili „slavoserva“ u Hrvatskoj. Do danas. U tom kontinuitetu treba gledati, uz ostalo, i „mudrost“ potpredsjednika Hrvatskoga sabora Siniše Hajdaša Dončića.

dr. sc. Mato Artuković/Hrvatski tjednik/ http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo