Smrt Tita: Sedam dana općenarodne žalosti u Novom listu (5)

Titoistima je Tito čovjek iz budućnosti

Tito hvala ti – poruka je naslovnice izvanrednoga izdanja Novoga lista od 9. svibnja 1980. Na čemu se sve Titu zahvaljuje posvećen je kompletan sadržaj lista. A nema na čemu se ne zahvaljuje. Na svemu. Čak i na njegovoj osobnoj skromnosti, pa i na tome što je riješio nacionalno pitanje kao „centralno pitanje revolucionarne borbe i jedinstva Jugoslavije“. Broj je izišao prvi dan po „summitu čovječanstva“ na Dedinju.

„Jugoslavija se oprostila od druga Tita“ na stranicama 2, 5, 6 i 9, da bi na str. 11 uredništvo podsjetilo čitatelje kako je – „Jugoslavija u stroju tuge i ponosa“. Peti izvanredni broj Novoga lista spada u vrhunce jugokomunističkoga novinskoga uređivanja, kad su uredništvo zajedno s Tanjugom nadmašili sva svoja dotadašnja postignuća. Pročitao sam ga od a do ž i žao mi je što ne mogu prenijeti sve neizmjerne i nesagledive dosege, stoga predlažem da o 40. obljetnici smrti „Titana historije“ Novi list reprinta izvanredni broj od 9. svibnja 1980., kao izvanredno izdanje i povijesni podsjetnik na najsvjetlije novinske trenutke u svojoj dugoj povijesti započetoj 1900. s prvim glavnim urednikom Franom Supilom. Reprint bi mogao poslužiti studentima novinarstva kao ogledni primjer kako se treba pisati.

Tito je i poslije Tita. Jer Jugoslavija je Tito

Nešto mi govori kako bi bilo najbolje preskočiti str. 2 s naslovom „Sav narod jedna suza“. U tom slučaju čitatelji bi ostali prikraćeni tko se sve oprostio od „druga Tita“. A oprostili su se: Jugoslavija „koju je uveo u historiju, osigurao joj vječno trajanje kao zajednice bratstva i jedinstva, nezavisnosti i, nadasve, ponosa“; oprostile su se i sve „socijalističke republike…i socijalističke autonomne pokrajine“; oprostili su se „Narodi i narodnosti Jugoslavije… od velikana koji ih je učinio svojima u svojoj zemlji, ravnopravnima, braćom u jedinstvenoj bratskoj zajednici“; nadalje – „oprostila se radnička klasa Jugoslavije za čija se prava Josip Broz borio tokom cijelog svog života“; oprostili su se i „Komunisti Jugoslavije, radni ljudi i građani, pripadnici oružanih snaga, omladina i pioniri – dvadeset i dva milijuna Jugoslavena…“. Nabrajanje završava ovako: „Smrt je tuga – djelo je pobjeda. Tito je i poslije Tita. Jer, Jugoslavija je Tito“.

Komunističko vjerovanje: Tito je čovjek iz budućnosti

Tužan se događaj dogodio ovako: „Točno u 12 sati, uz zvuke posmrtnog marša i počasni pozdrav bataljona garde, posljednja počasna straža, u pratnji osam generala i admirala Jugoslavenske narodne armije – Dušana Koraća, Dušana Vujatovića, Milana Vraneša, Antona Tusa, Džemila Šarca, Ilije Radakovića, Jospa Žužulja i Stevana Žutića – iznosi kovčeg i postava na lafet. Beogradom se prolama 21 plotun…“.

Govor druga Stevana Doronjskoga, predsjedavajućeg Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije objavljen je pod naslovom „Nema te sile koja bi mogla pomračiti Titovo djelo“ (str. 3 – 4). Zbog ograničenoga prostora iz ovoga „historijskoga“ govora izdvajam, nažalost, samo jednu rečenicu: „Prema onome što je ostavio iza sebe Tito je i čovjek iz budućnosti“.

Kad je Doronjski na str. 4 završio jugokomunističko vjerovanje, na str. 5 „formira se pogrebna povorka i kreće ka Muzeju ’25. Maj’“. Do u najsitnije detalje neimenovani autor piše o „bolu u srcu“, čvrstom koraku, stupanju za „mrtvim komandantom“, o broju vijenaca, o združenom orkestru JNA… Zbor RTV Beograd otpjevao je pjesmu „Druže Tito, mi ti se kunemo“ – „svima dragu, za srce priraslu“. „Jedna za drugom smjenjuju se revolucionarne, partizanske i narodne pjesme“.

Tužna povorka u trosatnom maršu

Na čelu povorke bile su zastave SFRJ-ota i SKJ-ota. „U povorci je 365 zastava proleterskih i ostalih ratnih jedinica od kojih su 341 jugoslavenske, 21 talijanska, 1 sovjetska, 1 francuska, 1 bugarska“. Iza zastava su „u prvom dijelu povorke“ tzv. „narodni heroji“, njih „oko stotinu“: „Danas u Jugoslaviji ima 330 živih narodnih heroja, od ukupno 1312 boraca koje je predsjednik Tito odlikovao“. Iza narodnih heroja stupa „združeni odred oružanih snaga SFRJ i Milicije“. Iza JNA, milicije i teritorijalne obrane dolaze „dvadeset vijenaca“ (da ne nabrajam čijih).

Na red je došao i „združeni orkestar JNA“ iza kojih jnaovci „nose odlikovanja predsjednika Tita“. Ako niste znali: „Po želji svih jugoslavenskih naroda i narodnosti, svih radnih ljudi i građana, svih pripadnika oružanih snaga, drug Tito je tri puta odlikovan Ordenom narodnog heroja… sva tri Ordena narodnog heroja u povorci nosi narodni heroj general-pukovnik Dušan Pekić… Nosioca Titovih Ordena heroja prate Ismet Kulenović…., Drago Štok… i četiri viša oficira Garde“. Tu su u „pogrebnoj povorci“ i drugi brojni ordeni i njihovi „nosioci“, „pukovnici Branko Đurđević, Pane Milinović, Kosta Jeličić i Vlado Kovačević, lični pratioci Predsjednika Republike i Vrhovnog komandanta“.

Napokon tu je i „lafet“ (podvozje topa, nap. a.) s „kovčegom“. „Uz lafet… počasna pratnja – deset oficira i deset radnika. Pet metalskih i pet rudara simboliziraju čvrstu vezanost Josipa Broza za svoje metalce i radničku klasu Jugoslavije… Tito je čitav svoj život do posljednjeg neumitnog trena posvetio radnom čovjeku, njegovim stremljenjima i interesima“. Potom „članovi porodice“.

„U nastavku pogrebne povorke kreću se…“, slijedi jako dug pasus, stoga kratim: „Najviši rukovodioci Federacije, republika i pokrajina“, komunista, sindikata, boraca, omladine, ustavnog suda, skupštine, izvršnog vijeća, sekretari, privredne komore, predsjednici akademija, članovi savjeta za ovo i ono, SSRNJ, delegacija Kumrovca, „liječnički konzilij i osobni liječnici“, „članovi Predsjedništva Konferencije za pitanja društvenog položaja žena“, „pravosudni organi JNA“, delegati ovdje i ondje, „članovi CK SKJ, Statutarne i Nadzorne komisije SKJ“ (…) „Duž čitavog puta, počasni špalir gardista i nepregledne mase ljudi“.

Na str. 6 „Povorku u tri navrata nadlijeću mlazni avioni“. Tri sata od početka – „Oko 15 sati pogrebna povorka stiže polako na istočnu stranu platoa ispred Muzeja ’25. maj’“. Ne, nije tu kraj ovoj tužnoj priči u kojoj „stotine tisuća ljudi pogledom skamenjenim od bola ispraća čovjeka koji je historiju ove zemlje učinio bogatom i velikom i koji im je otvorio budućnost“. Naime, kaj. „Branko Miljuš, omladinac iz Bosne i Hercegovine, republike kroz koju Štafeta mladosti ove godine nije prošla, donio je Štafetu u Skupštinu SFRJ i položio je na odar predsjednika TITA“. Je li to bilo prije formiranja povorke ili poslije, više nisam siguran.

Uglavnom: „Stotinjak metara dalje“ od lijeve i desne tribine (lijevo političari, desno mediji), kovčeg „skidaju i nose ordonansi preminulog Vrhovnog komandanta“ i „polažu kovčeg… na crveni postament“. A, ne, još nije gotovo, tek je svršila str. 6.

Lazar Koliševski: Poslije Tita – Tito

Za govornicu je stao drug Lazar Koliševski, predsjednik Predsjedništva SFRJ i započeo svoj govor u kojemu se Titu obraća kao da je živ. Pa, kaže: “ Danima su, dragi druže Tito, milijuni naših ljudi nijemo, s najvećom zebnjom, ali i živom nadom, pratili Tvoju posljednju borbu… Nikad nisi ustuknuo pred silama zla“ (str. 6). Koliševski se rasprostro i na cijelu str. 7, na kojoj je istaknuto: „Iza Tebe ostaje novo, ponosno i čvrsto društvo radničke klase i svih radnih ljudi, društvo samoupravljača, svjesnih i slobodnih ličnosti širokog horizonta i otvorenih perspektiva, jasno usmjerenih i nepokolebljivih ljudi koji znaju što su izborili i stekli, što treba da brane i štite i što da čine u budućnosti“.

Koliševski je „prkoseći bolu za Tobom“ uspio sročiti zavjet: „Odlučni smo i sposobni da čuvamo kao zjenicu oka svoga i da nepokolebljivo nastavimo i stalno unapređujemo našu slobodnu, nezavisnu i samoupravnu zajednicu – Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju“. Govor je objavljen pod naslovom „Poslije Tita – Tito“.

Uslijedila su još tri počasna plotuna. A onda igrokaz ide prema finalu: „Drugovi Lazar Koliševski, Stevan Doronjski, Cvijetin Mijatović, Vladimir Bakarić, Fadilj Hodža, Sergej Krajger, Petar Stamobolić i Vidoje Žarković, u pratnji Titovih ordonansa – Draga Mikeliča, Miloša Milisava, Blagomira Marića, Nikole Novakovića, Branka Petkovića i Stojadina Stamenkovića, uz zvuke ‘Internacionale’ unose posmretne ostatke predsjednika SFRJ i Saveza komunista Jugoslavije Josipa Broza Tita u grobnicu… a širom Titove Jugoslavije plotuni iz artiljerijskih oruđa, sirene u tvornicama, na brodovima i vlakovima, u radnim organizacijama, u svakom selu i gradu, od Maribora do Đevđelije, od Subotice do Bara oglašavaju da se sahranjuje tvorac socijalističke samoupravne i nesvrstane Jugoslavije – Josip Broz Tito. Cijela Titova Jugoslavija… zauzima stav mirno“.

Nije gotovo! „Nakon završetka himne posmrtni ostatci predsjednika Tita polažu se u grobnicu… na kojoj srebrnim pozlaćenim slovima piše: J O S I P B R O Z T I T O 1892. – 1980.“ (str. 9). Tekst pod naslovom „Tito je samo jedan i vječan“ ide dalje, ali negdje moram završiti.

Žitelji Užica stoje u bujici suza

Str. 10 namijenjena je egidi „Priča s lica, iz očiju i srca“ i naslovu „Mimohod neponovljive tuge i ponosa“ iz koje izdvajam paradigmatični citat: „U trenutku kada je objavljeno da je Štafeta mladosti spuštena na odar, i pročitana poruka mladih Titu, mladići i djevojke u Ulici Kneza Miloša bili su zagrljeni, kao da su željeli da još čvršće zbiju redove“.

Uzalud sam tražio podatak o tome koliko je koštao Titov pogreb i sedam dana općenarodne žalosti, te gdje je završila lova koja se umjesto vijenaca uplaćivala u „Titov fond“.

Već str. 11 donosi nove optimistične parole: „Uz suze i znoj ostvaruje se nemoguće: 2.560 tona željeza više“ i „Ravnica zavijena u crno: ratari siju stabilizaciju“. Tanjug je zabilježio i ovo, a Novi list bez provjere vrela objavio: „Devetogodišnji učenik iz Dragaša Kajkuš Elezi nije skrivao suze: ‘Hoću da vide da žalim najvećeg oca od svih očeva na svijetu’“. Nešto niže čitam i ne vjerujem: „Na znak tvorničkih sirena koje paraju nebo nad Titovim Užicom, koje već 34 godine ponosno nosi ime prvog vojnika naše revolucije, posljednju počast Titu žitelji slobodarskog grada odali su stojeći u bujici suza“.

Prije negoli se i sam raspekmezim kidam nadesno, tj. na str. 12. Koji šok! Egidu „Uz odar heroja“ još sam nekako probavio, ali naslov, malo teže. „Ti si otac Jugoslavije“. S kojom je majkom otac dobio Jugoslaviju ne piše. A onda se dosjetih, ako je Jugoslavija je rođena 1918., nisu li očevi i majke Jugoslavije roditelji „druga Tita“ i komunističke Jugoslavije? Dakako ne piše tko je autor članka, niti agencija iz koje je tekst preuzet. Prema tome bit će da su tekst i naslov plod uredništva, tj. intelektualnih proletera druga Tita. Iz teksta je nemoguće izvući rečenicu koja već ranije nije otisnuta.

Zanimljivije su „Posljednje počasne straže“. U delegaciji pionira na počasnoj straži uz odar bili su pioniri: „Sanja Vučković, Vojislav Kostić, Jelena Trbojević, Maja Golubović, Milica Vuković, Mario Rebrina, Marko Bulatović, Pavle Belosavić“.

Od danas ovdje će uvijek biti Tito

Na istoj je str. 12 objavljen i dnevni izvještaj Komande Vojnopomorske oblasti i Komiteta Organizacije SKJ za VPO Saveznom sekretarijatu za narodnu obranu i Komitetu Organizacije SKJ za JNA za 8. svibnja 1980.: „Nikad moralno-političko stanje komandi jedinica i ustanova VPO nije bilo tako snažno kao danas. Nikad više komunista nije stajalo na braniku plavih granica naše domovine nego prošle noći i ovog dana. Nikada snažnije jedinstvo misli i akcije nije karakteriziralo naše rukovođenje i komandiranje. Nikada budniji nismo bili nego u ovim trenucima tuge. Nikada veličinu tekovina naše revolucije nismo jače osjetili. Nikada ponosniji na pripadnost ovoj zemlji, ovim narodima i narodnosti, ovoj Partiji i armiji nismo bili. Nikada nam svijet nije bio bliži. Nikada tužniji nismo bili. Nikada odlučniji nismo bili. Danas je na svakom brodu, u svakoj četi i bateriji, na svakoj radarskoj stanici, na svakoj straži, u svakom srcu našeg pripadnika – T I T O. Danas polažemo zavjet Titu. Od danas ovdje će uvijek biti Tito. Pomoćnik komandanta VPO za politički rad kapetan bojnog broda Petar Šimić, sr. Predsjednik Komiteta Organizacije SKJ u VPO viceadmiral Miodrag Radosavljević, sr.“.

Na str. 13 – 14 objavljeni su popisi državnih i partijskih delegacija iz inozemstva, te međunarodnih organizacija i udruženja. Na lokalnoj razini su „Svi ispratili Tita“ i „Srce kuca za Tita“ (s podnaslovima: „Okamenjena riječka luka“ i „Da od tuge pukne prekaljeno srce Rijeke“). Tako smo obaviješteni i o jednoj obustavi rada: „Više od 350 graditelja mosta Kopno – Krk danas su od 11 do 16 sati prekinuli radove na tom grandioznom objektu, da bi uz televizore ispratili na vječni počinak graditelja svoje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Varilac do električara, drug do druga, čvrsto je stiskao žuljevite pesti, da bi zadržao suzu tuge i gordosti što se ipak otrgla iz oka“ (str. 15).

Str. 16 nastavak je str. 15 na kojoj „bol nije potisnula rad“. Idemo dalje: „Puljani nisu skrivali suze“, Krk – „Stali brodovi i trajekti“, Rovinj – „Napušteni brodovi i mreže“ (str. 16). Buzet – „I polja su opustjela“, Pazin – „Suze u tvorničkoj hali“… (str. 17). Iz potpisa pod fotografiju saznajemo: „Pusta je bila riječka Obala Jugoslavenske mornarice…“.

Na str. 19 stoji naslov: „Kolektivno rukovodstvo čvrsta garancija budućnosti Jugoslavije“. Tako, naime, zaključuje „Svijet o Titu i Jugoslaviji“.

(Kraj u idućem nastavku)

Nenad Piskač/hkv.hr/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo