ZORICA VUKOVIĆ : DVIJE KRUNE

Uoči blagdana Velike Gospe, spomen-dan je svetog Maksimilijana Kolbea. Taj dan Crkva se spominje njegove mučeničke smrti. Rajmund, kako mu je bilo krsno ime, se rodio 8. 1. 1894. u Zdunskoj Woli. Ime mu je zapisano na ruskom jer je to područje Poljske tada bio ruski teritorij. Umro je 14. 8. 1941. u Auschwitzu. Bio je vrlo živahan dječak, ali  ponizan i poslušan, kako ga je opisala majka, najbolji od trojice braće.

Jednom prilikom majka ga je zbog nečega  izgrdila. Njene  riječi su ga potresle pa je odjurio u obližnju crkvu i pred Gospinim likom se isplakao. Tijekom molitve, doživio je mistično iskustvo u kojem mu je Gospa pružila dvije krune: bijelu i crvenu, pozvavši ga da jednu odabere. Desetogodišnji dječak je odabrao obje. One su proročanski označile njegovu budućnost: svetost i mučeništvo.

S 13 godina, pristupio je franjevcima konventualcima u Lavovu i dobio redovničko ime Maksimilijan. U samostanu se školovao, a po polaganja zavjeta poslan je u Rim na Međunarodni franjevački kolegij. Doktorirao je filozofiju na  Gregorijani 1915., a doktorat teologije postigao je na Papinskom fakultetu sv. Bonaventure. Bio je zaređen za svećenika 28. travnja 1918. Slijedeći dan služio je svoju mladu misu u crkvi S. Andrea delle Frate, na oltaru Djevice od čuda.

Boravak u Rimu, za Maksimilijana, je bio vrlo važan. Tamo je posijao sjeme svog životnog ideala čiju je klicu nosio od djetinjstva: pobožnost prema Majci Božjoj Bezgrješnoj.

Povod za osnivanje Vojske Bezgrješne bila je masonska manifestacija održana u Rimu 17. veljače 1917. Taj dan slobodni zidari su obilježavali dvjestotu obljetnicu osnivanja prve Velike lože u Londonu (24. lipnja 1717.).  Na dan smrti Giordana Bruna, masoni su prolazili ulicama Rima u ime protuvjerske svjetovnosti, a u ime tolerancije.  Zaustavili su se na Trgu svetog Petra s transparentima kojima su veličali Sotonu: „Sotona će upravljati Vatikanom, a papa će mu služiti kao švicarska garda.“

Maksimilijan je zabrinuto govorio subraći: „Je li moguće da se naši neprijatelji mogu toliko zalagati te nas nadjačati, dok ostajemo nepokretni, zadovoljavajući se time da molimo ne poduzimajući nikakve akcije? Nemamo li, možda, snažnije oružje, zaštitu neba i Bezgrješne djevice, pobjednice nad svim krivovjerjima?“

U Rimu se 1917., slavila još jedna obljetnica: trenutačno obraćenje Alfonsa Ratisbonnea, Židova, koji se 1842., zahvaljujući milosti koju je dobio preko čudotvorne medaljice, obratio. To je ponukalo Maksimilijana na utemeljenje Vojske Bezgrješne.

Uoči blagdana svete Margarete Marije Alacoque, kojoj je Gospa povjerila izradu čudotvorne medaljice, mladi redovnik sa svojom subraćom osniva Vojsku Bezgrješne  (Militia Immacculatae – MI). Bilo je to 16. listopada 1917., dan prije nego se dogodilo posljednje ukazanje u Irijskoj dolini u Fatimi. Cilj MI bio je promicanje katoličkih vrijednosti s posebnim štovanjem Blažene Djevice Marije te  „raditi na obraćenju grješnika, krivovjeraca, raskolnika, nevjernika, a osobito slobodnih zidara, zatim vlastito posvećenje članova pod zaštitom BDM Bezgrješne, Posrednice milosti.“ Kolbe je imao u planu koristiti medije, tiskati novine, osnivati radio postaje, formirati katolička kazališta i sl.

U Poljsku se vratio 1919., ali nije naišao na razumijevanje kod redovnika za MI. Smatrali su ga zanesenjakom. No on nije odustao. MI je dobila crkveno odobrenje za rad 1922. Uz pomoć princa Jana-Drucki Lubecki, o. Kolbe počeo je 1927. graditi Grad Bezgrješne-Niepokalanow u blizini Varšave. Tijekom deset godina samostan je imao gotovo 800 redovnika i prije Drugog svjetskog rata bio je najveći samostan u Poljskoj. U njemu je bila tiskara, a mjesečnik Vitez Bezgrješne,  koji je izdavao, postao je do 1935. katolički dnevnik. Dosegao je milijunsku nakladu.

Maksimilijan je izgradio i željezničku prugu kako bi povezao Niepokalanow s varšavskom prugom. Imali su i radio-stanicu, pistu za zrakoplove, a započeo je i osnivanje filmske kuće. Sav posao obavljali su redovnici različitih zanimanja. Maksimilijan im je govorio: „Tražim da budete sveti. Svetost nije luksuz, već najjednostavnija dužnost. I nije teška… Što više budemo sveti, to će uspješniji biti naš apostolat. On mora biti iz obilja naše punine.“

Maksimilijan je osnovao podružnicu u Japanu u Nagasakiju, Mugenzaj No Sono, uz pomoć nekog bogatog Japanca. Atomska bomba nije uništila centar jer je bio izvan grada. O. Kolbe imao je  plan svoju djelatnost proširiti i na mnoge druge zemlje, posebno arapske. Govorio je: „Treba svaka zemlja imati grad Bezgrješne, valja u svim kutovima zemlje pokrenuti izdavanje Viteza Bezgrješne u milijunima primjeraka.“  Ali osujetio ga je rat. Vratio se u Poljsku. Ipak; danas u Mugenzaj No Sono djeluju japanski svećenici odgojeni u kolegijima franjevaca konventualaca i djeluju u više japanskih marijanskih svetišta.

Vrativši se u Poljsku, slutio je da dolaze teška vremena. Često je govorio subraći o tome. U govoru 10. 1. 1937, je rekao: „Doći će veoma teška vremena, vremena kušnje, napasti i malodušnosti. Pa ipak će spomen na primljene milosti biti za vas zalog i snaga pobjede u poteškoćama života.“

Nije dugo čekao. Rat je počeo 1. rujna 1939., a već 19. rujna iste godine, gestapo ga deportira u Lamsdorf u Njemačku i nakon toga u privremeni logoru u Amlitzu. Pušten je na slobodu baš za blagdan Bezgrješne, ali se već 17. 2. 1941., ponovo našao u logoru Pawiak u Varšavi, a u Auschwitz je odveden 28. svibnja iste godine.

U Auschwitzu je lišen svoje redovničke odjeće. Postao je samo broj 16 670 u bloku 17, zajedno s drugim svećenicima. Čuvari su ga zlostavljali. Kad su mu je neki logoraš htio pomoći, rekao mu je: „Nemoj se izlagati i primati batine zbog mene, meni pomaže  Bezgrješna, pa ću svoj teret nositi sam.“ Drugom zgodom je izjavio: „Za Isusa Krista spreman sam trpjeti još više. Sa mnom je Bezgrješna, ona mi pomaže.“

Jednom prilikom uspio je bijeg jednom logorašu, Poljaku, koji je bio u istom bloku kao Maksimilijan. Za kaznu su odabrali deset logoraša, koji su bili postrojeni i nasumce odabrani, kako bi ih strpali u bunker gladi. Među njima je bio Franjo Gajowniczek, koji je zavapio: „Jadna moja ženo, jadna moja djeco!“ Tada je istupio otac Kolbe i ponudio da ga zamjeni. „Tko si ti?“, pitao je zapovjednik. „Katolički svećenik!“  Zamjena je prihvaćena.

To strašno mjesto, eksperimenta umiranja od gladi, pretvorilo se u oratorij u kojem se pjevalo i molilo, a osuđenici su umirali spokojno ispovjeđeni i pomireni s Bogom. Posljednji preživjeli bio je otac Kolbe. Njemu su dali smrtonosnu injekciju karbolne kiseline (fenola), a on je molio Zdravo Marijo. Bilo je to uoči blagdana Velike Gospe 1941. Poljski tumač Borgowiec svjedoči o njegovoj smrti: „Pokazivalo se kao da je bio živ. Lice mu je bilo sjajno na neobičan način. Oči otvorene, široko usredotočene na jednu točku: čitav mu je lik bio u zanosu.“

Spisateljica Marija Winowska, opisujući smrt o. Kolbea, kaže: „Ima prizora koji i anđele natjeraju u plač.“  

Isusovac Domenico  Mondrone  piše: „U tami se onog bunkera ugasio njegov život u plamenu heroizma, da se brzo čitavom Božjem narodu nametne kao značajan uzor svećenika, redovnika, misionara, organizatora, novinara… Danas postoje gradovi Bezgrješne u Italiji, Španjolskoj, Engleskoj, SAD-u, Brazilu, svi kao središta organiziranih pothvata s elastičnim i modernim programom. Jedna je od značajki toga  velikog sina svetog Franje bila upravo modernost koju je grozničavo tražio, ali zbog problema današnjice. Svojim je spisima ostavio baštinu bogatu asketsko-pastoralnim poukama koje su vrijedne za redovnike i laike svih vremena.“

Ostavština o. Kolbea nalazi se u Niepokalanowu.

Maksimilijana Kolbea beatificirao je 17. listopada 1971. papa Pavao VI, a kanonizirao  10. listopada 1982. Papa Ivan Pavao II., na 800-tu obljetnicu rođenja svetog Franje. Beatifikaciji i kanonizaciji je prisustvovao Franjo Gajowniczek. Neki naslovi kojima se imenuje sv. Maksimilijan: svetac Drugog svjetskog rata, sveti zatvorenik, svetac koncentracijskih logora, svetac tiska, radija, zrakoplovstva, napretka, zvijezda prvoga reda, zaštitnik  našeg teškog doba…

Štovanje Djevice Marije sv. Maksimilijana podsjeća na „ropstvo ljubavi“ Grigniona de Monforta, kojemu se osobno predao i sv. Ivan Pavao II (Totus Tuus).

Vojska Bezgrješne djeluje i u Hrvatskoj, zahvaljujući zalaganju Hrvatske provincije svetog Jeronima franjevaca konventualaca. Njoj može pripadati svaki katolik koji je spreman predati se Bezgrješnoj kroz molitvu, žrtvu, post i druge oblike za obraćenje grješnika. Preporuča se i nošenje čudotvorne medaljice kao i svakodnevna molitva: „O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se Tebi utječemo i za sve one koji se tebi ne utječu, a naročito za neprijatelje svete Crkve i za sve one koji su Tebi preporučeni.“ Druge subote u mjesecu, u Crkvi sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu u Zagrebu, članovi Vojske Bezgrješne imaju susret od 9-11 sati. Susret sadrži: moljenje sv. krunice, klanjanje pred Presvetim, sv. Misa, blagoslov i primanje čudotvornih medaljica za nove članove. Susret prenosi Radio Marija.

Povodom 100-te obljetnice osnutka Vojske Bezgrješne Hrvatski areopag, organizira simpozij na temu Vojska Bezgrješne i masonerija. Program se može naći na:

https://www.areopag.hr/vijest/vojska-bezgrjesne-i-masonerija/

A što radi masonerija? Ne maršira javno, ali djeluje tajno, koristeći medije i sva dostupna suvremena sredstva. Jedan primjer je za to tzv. znanstvenofantastični film Zlatni kompas u kome naslovnu ulogu igra Nicole  Kidman. Film je navodno dječji, a u njemu se izruguje anđelima čuvarima i čudotvornoj medaljici.

Napadi se ustrajno događaju i u Hrvatskoj: na vjeronauk, na Crkvu općenito, na obrazovanje. Čak su u siječnju 2013. organizirali sramotne prosvjede ispred Katedrale u Zagrebu. S krunicama, pjesmom i molitvom i slikom Majke Božje, vjernici nisu dozvolili da se približe Katedrali. Mainstream mediji im daju veliku pozornost. A o napadu na obrazovanje već se pisalo u malom broju domoljubnih glasila i portala.

Iako su Kolbeu prigovarali korištenje sredstava, koje je tehnika stavljala na raspolaganje,  „jer je đavao na to položio ruke“, on je odgovarao: „To je samo još jedan razlog više da se probudimo i dademo na posao, kako bismo vratili izgubljene položaje.“

I evo nas u tom poslu i pod Hrvatskim plavim nebom!

Zorica Vuković /Hrvatsko nebo