10. kolovoza 1941. svećenik Barišić i 49 djece – “antifašisti” nastavljaju krvavi pir započet u Srbu

Papa Franjo je 21. prosinca 2014. pokrenuo proces beatifikacije četvorice svećenika Banjolučke biskupije koji su ubijeni početkom i tijekom Drugoga svjetskog rata: župnika u Gumjeri kod Prnjavora Antuna Dujlovića, župnika u Drvaru Waldemara Maksimilijana Nestora, župnika u Krnjeuši kod Bosanskog Petrovca Krešimira Barišića i župnika u Bosanskom Grahovu Jurja Gospodnetića.

S Barišićem su u Krnjeuši ubijena i tri pripravnika na svećenstvo. Ustanici i “antifašisti” ubili su tom prilikom 49 djece mlađe od 12 godina, četiri trudnice pred porodom i 72 žene.

Uništenjem  četiriju župa (Boričevac, Krnjeuša, Grahovo i Drvar) praktički je uništena katolička crkva na čitavom području istočnog dijela Like i jugozapadnog dijela Bosne.

Napad na Krnjeušu dogodio 9/10. kolovoza 1941. Sav hrvatski živalj iz okolnih zaselaka: Zelinovca, Lastava, Vranovine, Selišta, Rustine, Risovca, Brda, Zapoljka, Cerovače, te određeni broj iz vođeničkog kraja i ponetko iz već od četnika osvojene Vrtoče, valjda zbog lakše obrane, a što se prilikom četničkog napada pokazalo kobnim. U krnjeuškom kraju bilo je u to vrijeme 18 zaselaka u kojima su živjeli Hrvati – katolici.

Župa Krnjeuša je 1938. godine imala 1268 vjernika, uglavnom Hrvata. U ranim dopodnevnim satima nakon oštrog puškaranje oglasila se i oteta haubica koju su pobunjenici oteli domobranima kada su domobrani prolazili kroz zaseok Teočak – Dugopolje. Razarajuća moć granata stvorila je neviđenu paniku među mnoštvom Hrvata okupljenih na tako malom prostoru što je uzrokovalo brzi pad mjesta u četničke ruke. Dio tamo smještenih Hrvata dao se u paničan bijeg. Jedna skupina je pošla u pravcu 20 kilometara udaljenog Bos. Petrovca. Među njima i nekoliko domobrana. Bježeći takozvanom donjom cestom kod vrta trgovca Ivana Dudeka, naišli su na teško ranjenog župnika Krešimira Barišića. On se, poduprt malo, uputio s njima, ali nije mogao dalje. Bio je prilično jak čovjek, a da bi ga se moglo ponijeti ili povući sobom. Pobunjenici su ga se dohvatili onako ranjenog i odvukli su ga do katoličke crkve, gdje su ga mučili, rezali mu lice, prste, iskopali oči i najzad ga ubacili živog u vatru goruće crkve. Trgovcu Dudeku su odrezali ruku, a onda ga brutalno ubili.

Katolička crkva u Krnjeuši je zapaljena i izgorjela. Tom prilikom ubijeni su i bačeni u goruću crkvu i sjemeništarci koji su pomagali župniku u pripremi proslave pedesete obljetnice od osnutka župe „Uznesenja Blažene Djevice Marije” u Krnjeuši. Bio je to: Jure Tomljenović s Prkosa, Ilija Poplašen iz okolice Jajca i najmlađi od njih 12- godišnji Ivica Skender, koji je tek bio završio I. razred gimnazije u Travniku. (Don Anto Baković: „Svećenici žrtve rata i poraća”, Zagreb 1994.).

Nastalo je pljačkanje i paljenje hrvatskih trgovina i kuća, a onda ubijanja, silovanja… Krnjeuška stratišta bila su: katolička crkva (zaklano i bačeno u vatru oko 250 Hrvata), kuća Tomičića i kuća trgovca Dudeka u koje su bacali ubijene, poklane, neke polužive ili žive u vatru. U knjizi J. Jurjevića Dok još nisu bili poznati puni razmjeri krnjeuškog pokolja, navođen je podatak da je od tada poznatog broja od 190 žrtava bilo 35-toro djece do 7 godina, 14 djece od 8 do 12 godina, zatim 72 žene, od kojih su četiri bile pred porodom.

Preživjeli stanovnici raselili su se diljem Hrvatske: oko Bjelovara, Križevaca, Virovitice, po Slavoniji do Osijeka i Županje. Zagrebačka grupacija osnovala je početkom ovoga milenija svoju udrugu pod imenom: „Zavičajna udruga Krnjeuša, kolovoz 1941. godine”. Jedino su ostala sjećanja preživjelih i dokumenti iz tog razdoblja sabranih u mnogim knjigama i zapisima.