Ilija Vincetić : Da sutra je Dan POBJEDE, Domovinske Zahvalnosti I Hrvatskih Branitelja!!

Dugo već, prijatelji moji, nisam napisao više od tri povezane rečenice, uglavnom zbog teškog zdravstvenog stanja koje me zadnjih godinu dana ozbiljno limitira.

Možda bi bilo bolje da nisam ni danas?

Danas, uoči Dana Pobjede, Domovinske Zahvalnosti i Hrvatskih branitelja, pod naletom emocija, nemoćan zadržati ih u sebi, nesretan zbog „privatiziranja“ službenog dijela za „elite“, u dvojbi: – otići tamo gdje si nepoželjan, nepozvan, (a istini za volju, i da sam pozvan, nisam siguran da li bih mogao biti u „tom društvu“ dezertera, profitera, političkih prostitutki, umivenih i dobro odjevenih kriminalaca, uz poneku iznimku koja će svojom nazočnošću samo dati legitimitet onima koji ga nemaju).

Da, sutra je, još jedan, 22. po redu, Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja.

Na žalost, još jedan u nizu, profaniranih, obezvrijeđenih, „ukradenih“ dana sjećanja na ponos i slavu, dana u kojima smo imali „privilegij“ osjećati se „važnima“, biti dijelom povijesti, one najblistavije, ispisane Zlatnim Slovima na povjesnici našeg napaćenog, Bogu i Domovini vjernog naroda.

Sve što je lijepo, kratko traje, a prave, iskrene, velike ljubavi bole.

Da sutra je Dana POBJEDE, Domovinske Zahvalnosti I Hrvatskih Branitelja!!

Istina, rezerviran za elitu, koja nam bahato poručuje da je jedna pobjeda na izborima veća, blistavija, važnija, od svih naših pobjeda u Domovinskom ratu.

Elitu koja dopušta, nerijetko financira i potiče omalovažavanje i blaćenje Pobjede, krivotvorenje povijesti koju nekoliko desetaka tisuća nas nesretnika (koji smo u toj pobjedi sudjelovali) još uvijek živi, elitu koja se za Domovinu nije borila, koja ne ćuti bilo svoga naroda, elitu koja domovinsku zahvalnost rezervira za agresore i dezertere, elitu koja sustavno omalovažava branitelje.

Pridružujem se čestitkama, pozdravljam vas dragi moji suborci, prijatelji, sestre i braćo, po oružju, krvi, ljubavi za Domovinu.

Veselim se susretu sa svakim od vas i neću dopustiti da tu radost umanje pitanja kako će se na kraljevski stari grad popeti oni koji u Domovinskom ratu izgubiše dijelove tijela, oni koji su ostali bez zdravlja, oni …?

Da, biti će ovo prvi Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja pripremljen za „elitu“, koja se danas nije spremna suočiti s braniteljima, narodom, kao što se ni 1991. – 1995.godine nije bila spremna suočiti s dužnostima.

Svetim dužnostima.

Žalostan sam prijatelji.

Podsjetimo se, čak je i veleizdajnik Stjepan Mesić imao snage suočiti se s braniteljima.

I Ivica Račan.

I Ivo Josipović.

I Zoran Milanović.

Po prvi put, u kratkoj povijesti našeg poraća, „naše“ se Vlasti nisu spremne na taj, najveći Dan koji slavi Pobjedu nad agresorom, suočiti s braniteljima.

Narodom!

Na žalost, danas je potpuno jasno da će većina hrvatskih branitelja otići s ovoga svijeta ne osjetivši puninu pobjede, s dubokom boli zbog zahvalnosti Domovine onima koji su ju napadali, ili, još gore, onima koju ju nisu branili, a bili su sposobni, dužni, obvezni.

Radostan sam, i , kao malo dijete, nestrpljivo iščekujem sutrašnji dan.

Već vidim draga, poznata lica, prijatelje, suborce.

I ćutim „okus čaja i kolača“, neponovljive susrete s dragim ljudima.

Ljudima s kojima se može i ima o čemu razgovarati, podijeliti uspomene.

Ali i samo šutjeti, a razumjeti se.

No, osjećam i bol.

Bol, gluhu i nijemu, nevidljivu i neopipljivu, bez okusa i mirisa, a tako sveprisutnu.

Tako ju ćutim, svakom porom, damarom, djelićem svijesti.

Bez posredovanja osjetila.

Odakle dolazi i kamo ide?

Prodire u svaku prazninu moje  svijesti i otvorenog srca.

Nadire, prodire, razdire, u bujicama, ali, gle čuda, ne popunjava praznine.

Protivno svim zakonima fizike, širi ih, produbljuje.

U beskraj.

Do neslućenih razmjera.

More je kap., čini mi se, prema toj silnoj boli.

I da, tek po toj boli, po mehanizmu njenog djelovanja, spoznah bezgraničnost svoje zablude.

Dubine svijesti, širokih prostranstava otvorenog srca.

Mikrokozmos, antiprostor, koji doista nema kraja.

Negdje u njemu, (meni) neznano gdje, izgubiše se ideali. Nedosanjani snovi.

Je li to bilo moguće sanjati drugačije?

Je li spoznaja morala biti izazvana takvom silinom emocija, bezgraničnom i ničim uvjetovanom ljubavi, a tako bolna?

Voli li čovjek slobodu, Domovinu, ili predodžbu o njoj?

Zašto je ljubav tako silno lijepa dok je u meni a tako silno boli kada je pustim van?

Je li moja bol drugačija od drugih?

Ili su sve boli jedna drugoj nalik?

Boli me, dakle, postojim!!

Može li drugačije?

Zašto ta silina čiste ljubavi i dobrote u meni izaziva tako silnu bol, ako ju pokušam darovati?

Jesam li ju trebao zadržati u dubinama svoje sebičnosti?

Postoji li veza, transmiter, koja može prenijeti te silne emocije s osobe na Domovinu a da ih ne izobliči?

Da ih ne pretvori u suprotnost?

Vidim.

Vidim tisuće lica, i iza svakog od njih osobu, povijest, ljubav, nadanja, snove.

Vidim i one koji nisu izdržali u „blagodatima“ pobjede i slobode.

Vidim i snove, nadanja, ideale, želje, kako trepere u jari nemilosrdnoga sunca i nestaju u procjepu onkraj metafore za „domovinsku zahvalnost“ i surove zbilje.

Hoće li nam, zbog nečije taštine, straha od suočavanja s narodom, jedan od najvećih dana biti pretvoren u običan „dernek“?

Ovisi i o nama!!

Ilija Vincetić /Hrvatsko nebo