N. Piskač: Elite u Hrvatskoj nisu po mjeri Oluje

22. obljetnica Oluje: Hrvatska elita ili elita u Hrvatskoj?

Od završetka Oluje (1995.) do danas svjedoci smo procesa formiranja nove političke klase (elite ili oligarhije). Danas (2017.) dvadeset i dvije godine poslije Oluje možemo reći kako u hrvatskom društvu organizirana manjina upravlja neorganiziranom većinom. Međusobni jaz je sve dublji. Vlasti su sve više odnarođene, demos sve više nemoćan. Interese države i nacije demos ne može braniti. Novoformirana politička klasa drži poluge vlasti i njima se služi više za zadovoljenje interesa svoje klase i nadnacionalnih elita, negoli za promicanje i zaštitu interesa države i nacije. Nije u pitanju nesposobnost, već svjesni odabir prioriteta.

Nova elita je projekt, ali čiji?

Sociologija je političku klasu odredila kao skup međusobno uvezanih političkih, gospodarskih i vojnih elita. Suvremena politklasa u Hrvatskoj nije hrvatska politička klasa u službi države i nacije. Poslije izbora život nacije u državi ovisi o dobroj volji političke klase. Otud i mrvice s njihova stola uglavnom upakirane u prigodničarske patetične govore i geste. Pomoću mrvica organizirana manjina drži privid svoje društvene odgovornosti. Neorganizirana većina poslije 17 godina vlasti organizirane manjine, shvatila je da se od mrvica ne živi. Umjesto da mijenja politički sustav ili vlast, neorganizirana manjina, osiromašena, obespravljena i ponižena, pribjegava dodatnoj autodestrukciji – iseljavanju, samoubojstvu, geganju gusaka u maglu, nojevskom guranju glave u pijesak. Time ide na ruku organiziranoj manjini.

Režim (način vladanja) u kojemu organizirana elita vlada neorganiziranom većinom samo je prividno demokratski. Dužnosti i prava političke klase nisu jasno definirane. Elita, kad jednom dohvati demokratski legitimitet, sama sebi određuje i dužnosti i prava. Sadržaj svojih politika usklađuju s interesima nadnacionalnih elita. Hrvatski sabor, kao što vidimo, postao je demokratski ures nezainteresiran štititi i promicati interese države i nacije. Sveo se na prihvaćanje „direktiva“. A još prije dvadesetak godina donosio je „povijesne odluke“.

Nova elita u Hrvatskoj je projekt. Osoba neobuhvaćena projektom ne može se približiti mjestima odlučivanja. Cijelim skupinama onemogućen je politički život i rad. Nova elita stvarala se od ostataka totalitarnoga komunističkoga režima. U taj projekt, svjesno ili ne, ugradili su se i oni koji su, dakle, sprječavali donošenje civiliziranoga zakona o lustraciji.

Nova klasa: Politička, gospodarska i vojna elita

Primjerice, politička elita stvarala se od potomaka jugokomunističkih dobermana, ali i onih koje je ta povlaštena kasta regrutirala u svoje redove iznudama, vrbovanjem, kupovanjem i sinekurama. Gospodarska elita također je opterećena bivšim totalitarnim jugokomunističkim režimom. Ona se stvarala još od modela pretvorbe i privatizacije „društvenoga vlasništva“ po modelu jugoslavenskoga „premijera“ Ante Markovića, a znatan utjecaj na njezinu moć imao je kapital pod nadzorom represivnih snaga totalitarnoga jugokomunističkoga sustava. Vojna elita stvarala se kadrovima pristiglim iz totalitarne JNA, međutim, zbog velikosrpske agresije i politike „hrvatske pomirbe“ u nju su ušle i druge sastavnice. Odnos snaga između njih najbolje oslikava podatak da je Mesić imenovao više generala u miru negoli Tuđman u ratu, te da je oko tri tisuće hrvatskih branitelja počinilo suicid.

Suvremena politička elita u Hrvatskoj izašla je ponajviše iz inkubatora Ministarstva vanjskih poslova ministra Mate Granića (Milanović, Stier, Plenković, Grabar-Kitarovićeva, Klisović, Božinović, Pejčinović-Burićeva…). Suvremena gospodarska elita iz inkubatora Franje Gregorića i Nikice Valentića. A vojna je elita prošla haaško čistilište i kadrovsko etabliranje po ukusu dva predsjednika – Mesića i Josipovića. Suvremena politička klasa formatirana je tijekom „procesa ulaska u EU“ kad je naučila kako se rade „domaće zadaće“. Iz toga proizlazi njihova podložnost nadnacionalnim elitama. Čišćenje palube za instalaciju nove političke klase izvršio je u razdoblju 2000. – 2003. „otac hrvatske demokracije“ drug Ivica Račan.

Retorička promjena: Politička stabilnost umjesto bratstva i jedinstva

Suvremena politička klasa u Hrvatskoj ima još jednu vrlo važnu sastavnicu, proisteklu iz jugoslavenskoga kompleksa, zbog koje je postala endem u europskim i svjetskim razmjerima. Sastavnica se zove – srpski etnobiznis, njezin je pak otac Ivo Sanader. Bez srpskoga etnobiznisa politička klasa u Hrvatskoj je nekompletna. Sanaderovim uvođenjem srpskoga etnobiznisa u političku klasu Hrvatska, bez ijednoga glasa protiv iz redova nove političke elite, šalje signal kako je samo jednom nogom u Bruxellesu. Drugom stoji u Beogradu. Čime onda stoji u Zagrebu? Time su ostavljena otvorena vrata jugoslavenskim integracijama u bilo kom obliku, čime je nova politička klasa nepovratno izgubila vjerodostojnost kod neorganizirane većine, bez obzira na to koji je predznak nove politklase na vlasti.

Fluktuacija kadrova iz jednoga sektora elita u drugi stalna je pojava, pritom stranačke boje nisu nikakav problem. Generali postaju političarima ili gospodarstvenicima, političari gospodarstvenicima, gospodarstvenici političarima. Sve su kadrovske kombinacije unutar sektora elita moguće osim jedne. U srpski etnobiznis nije moguće ući ni iz kojega od tri elitistička sektora, osim iz vlade Republike srpske Krajine (V. Stanimirović). Moguć je, međutim, iz elite srpskoga etnobiznisa prijelaz u druge sektore elita. To se postiže taktikom „okretljivih vrata“ (onih što se vrte ukrug) i dogovorom vrha izvršne vlasti s vrhom srpskoga etnobiznisa, uglavnom daleko od očiju birača, a sve pod egidom „političke stabilnosti“.

U novogovoru suvremene političke klase kao visoko organizirane manjine „politička stabilnost“ je vrhunaravna mantra.Ona je učinkovito zamijenila jugokomunističku mantru „bratstvo i jedinstvo“. U ime političke stabilnosti politička klasa u stanju je predizborno i postizborno varati neorganiziranu većinu, održavati politički sustav koji joj jamči nedodirljivost i donositi „strateške“ odluke bez demokratske provjere, čak i dogovorno mijenjati Ustav kako bi provela svoje ciljeve.

Bura u kahlici odnarođene elite

Najveći je izraz moći nove političke klase postaviti na vrh izvršne vlasti osobu koja nije dobila nijedne izbore, što smo imali prigode vidjeti u međurazdoblju između Sanadera i Milanovića. Ako se može na toj razini takvo što dogoditi, onda je posve jasno što se sve događa na nižim razinama u političkom, gospodarskom, vojnom i etnobiznis sektoru. Istina, unutar političke klase događaju se napetosti, ali uvijek se postigne međusobni dogovor prije pucanja elitističkoga monolita. Te se napetosti mogu usporediti s nekadašnjim „sukobom na ljevici“. Iako se napetosti unutar nove političke klase (elite, oligarhije) neorganiziranoj većini medijski prikazuju kao nešto sudbinsko, više manje u pravilu riječ je o buri u kahlici.

Stoga je preciznije govoriti o eliti u Hrvatskoj, negoli o hrvatskoj eliti. Štoviše, u hrvatskom slučaju može se primijetiti kako je jedan od ključnih ciljeva nove političke klase „svim raspoloživim sredstvima“ onemogućiti formiranje i etabliranje hrvatske političke elite, kakvu simbolizira Franjo Tuđman. U tom pogledu u posljednje se vrijeme u nas hametice koristi etiketa „populizam“, kao izvrsna zamjena zloglasne etikete „hrvatski nacionalizam“ iz doba jugokomunizma. Retorička promjena, međutim, sadržajno je ista. Drugim riječima, Tuđman je, iako je, oprostite na patetici – otac Oluje, za vrijednosni sustav suvremene političke klase u Hrvatskoj običan „populist“, odnosno „nacionalist“. Nova politička klasa Hrvatsku, dakle, mentalno vraća u predtuđmanovsko doba.

Poštovani čitatelji, iako elite u Hrvatskoj nisu po mjeri Oluje, sretan Vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Za dom.

Nenad Piskač/hkv.hr/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo