Razgovor s mr. sc. Zdravkom Mršićem : Inicijativa tri mora navest će Njemačku da se odrekne hegemonije nad europskim narodima

Razgovor s mr. sc. Zdravkom Mršićem

Poštovani gosp. Mršiću, pred nekoliko dana na našemu Portalu objavili ste zanimljiv članak u kojemu ste analizirali zaokret njemačke politike prema Hrvatskoj. Što je po Vašem mišljenju dovelo do toga da je njemačka kancelarka Angela Merkel sklopila svojevrsni savez sa Srbijom i Aleksandrom Vučićem te započela provoditi politiku nesklonu Hrvatskoj?

Možda bi bilo bolje govoriti o izlasku na vidjelo njemačke politike općenito pa i politike prema Hrvatskoj. Naime, Njemačka država već stoljećima ima istu temeljnu političku zamisao i istu geopolitičku strategiju. Njemačka se nekad ne usudi tu zamisao provoditi, a nekad je nastoji provesti. Minulih desetljeća Njemačka se osjećala dovoljno jakom, da može uspjelo voditi i provoditi uobičajenu nacionalnu geopolitiku.

Razlog povremenog odustajanja Njemačke od provedbe uvriježene geopolitičke strategije bila bi politička slabost njemačke države. Njemačka politička povijest sastoji se od niza ulančanih prstena. Svaki od tih prstena počeo je neobičnim gospodarskim jačanjem Njemačke. Nijemci su iza Rusa najmnogoljudniji narod Europe i oni zauzimaju sredinu kontinenta. Središnji položaj uvijek ide na ruku gospodarskom razvitku. Blizina je veliki gospodarski izvor.

Kad bi njemačko gospodarstvo ozbiljno ojačalo i kad bi počelo odnositi prevagu nad ostalim manjim i slabijim gospodarstvima, kao što je vidljivo u današnje vrijeme, Nijemci bi nastojali jakom gospodarstvu dodati snažan politički utjecaj i čak političko gospodstvo, kao što se događa danas. Međutim, Nijemci u geopolitici uvijek pretjeraju pa odgovor drugih naroda izazove slom njemačke politike, a gotovo redovito i njemačke države. Nakon najkraćeg mogućeg političkog predaha Nijemci počinju novi prsten: jačanje gospodarstva, nastojanje stvaranja političkog gospodstva i opet slom.

Temelj njemačke povijesne političke misli je nagon za prodor na istok. Drang nach Osten. U naše dane to je prodor više na jugoistok, nego na istok. Tako je zapravo bilo i prije. Nekadašnje sredstvo prodora na jugoistok bila je Bagdadska željeznica, koja je bila rezultat dosluha carske Njemačke s osmanskom Turskom. Njemačka vojska reformirala je i modernizirala tursku vojsku koncem devetnaestog stoljeća nakon svojih uspjelih ratova protiv Austrije i Francuske. Nagon ili požuda Nijemaca za širenje na jugoistok uvijek je samim Nijemcima stvarala nevolje. Francuzi i Britanci nisu trpjeli da Nijemci iziđu iz europskog kotla. S druge strane, neposredno okruženje protestantske Pruske su katoličke zemlje, a i južna Njemačka je katolička. Stoga bi se njemačka politika redovito vinula prema pravoslavnom i muslimanskom svijetu. Tako je i danas. Strategijski savez s Rusijom postojao je za Friedricha Velikoga i Katarine Velike, za carskog kancelara Bismarcka, za Vajmarske republike, za Trećeg Reicha, a i danas postoji duboko strategijsko ortaštvo Savezne Republike i Ruske Federacije. Pri kraju sadašnjeg „eurskogciklusa“ njemačka politička strategija je došla na vidjelo.

Kako ocijeniti upletanje njemačke savezne kancelarke u nedavni arbitražni postupak (SAD, Britanija i NATO bili su se postavili drukčije)?

Svakom Hrvatu je bjelodano jasno za čim je išla njemačka politika, a u svezi s Inicijativom tri mora, u kojoj sudjeluju mahom katoličke zemlje i u svezi s kineskom gradnjom željezničke pruge Pirej-Budimpešta to je postalo jasno cijeloj transatlantskoj javnosti. Njemačka je 2009. godine grubo spriječila golema kineska ulaganja u hrvatsku prometnu i industrijsku infrastrukturu, ali i u saniranje hrvatskih državnih dugova.

Nijemci su svaki geopolitički prsten svršavali slomom, jer bi ih zaslijepila vlastita gospodarska snaga pa nisu vidjeli upadne činjenice. Danas njemački politički stratezi ne vide da je Srbija zemlja bez izlaska na more, da Slovenci imaju obalu, ali da nemaju more te da Hrvatska i Crna Gora, koje su članice američkog Atlantskog saveza imaju obalu, otoke i duboke zaljeve prvorazredne strategijske težine u Europi. Njemačka požuda za Balkanom je trajna.
U rujnu 1991. godine glavni savjetnik kancelara Kohla za vanjsku politiku, ministar u uredu saveznog kancelara, ispričavao se što Njemačka jošnije priznala Hrvatsku. Rekao mi je da bi Njemačka odmah priznala Hrvatsku, ali da se boji „treće najjače armije u Europi“ i da želi sačuvati dobre odnose s Beogradom. Odgovorio sam mu da je jugoslavenska vojska tigar od papira te da Hrvatsku ne smeta istovremeno prijateljstvo Njemačke sa Zagrebom i s Beogradom. Zamolio me je da mu redovito faksimilom šaljem hrvatske podatke o dezertiranju ročnika iz jugoslavenske vojske.

Njemačka se služi logikom kopnene zemlje, iako ima pristup Baltičkom moru. Hrvati su ipak pravi pomorski narod. SAD izbijaju dugim obalama na dva oceana. One znaju cijeniti hrvatsko obrambeno otočje. Glede povijesnog prijateljstva Njemačke prema Hrvatima, slobodno ću spomenuti to, da nije kako se kaže „Ante Pavelić prodao Dalmaciju Talijanima“, nego da ju je Treći Reich dao fašističkoj Italiji. Te dvije države bile su okupirale Banovinu Hrvatsku i u njoj uspostavile svoja odvojena okupacijska područja.

Špekulira se da je Erdogan kod Merkel izborio da se krene u preustroj BiH prema tzv. građanskom modelu, čime bi se de facto Hrvati u potpunosti eliminirali iz te države. Kako to komentirate?

Mislim da je nastojanje da se BiH iz višenarodne države pretvori u građansku također svođenja računa bez krčmara. Hrvatska i BiH su dvije države na istoj zemlji, na istom strategijskom prostoru pa će BiH dok god je bude imati unutarnje uređenje, koje će joj omogućiti da ima poželjnu strategijsku ulogu za sile koje su BiH donijele mir 1995. godine poslije silnog krvoprolića. Ove godine se proslavlja petstota obljetnica pribijanja Lutherovih 95 točaka na vrata dvorske crkve u Wittembergu. Godine 2020. pada petstota obljetnica ustoličenja Sulejmana Veličanstvenoga, čiji pohodi su bili zaustavljeni u zemljama Inicijative tri mora. Zna se da se Sulejman bio raspitivao kako bi financijski pomogao Luthera.

Posljednjih godina čini se da dolazi do sve većeg približavanja Njemačke i Rusije, što je oduvijek „noćna mora“ angloameričke politike. Može li se po vama Njemačka istrgnuti iz američkog zagrljaja i okrenuti prema snažnijoj suradnji s Rusijom?

Spomenuo sam da je do velikog približavanja Njemačke i Rusije u prošlosti dolazilo često i redovito. Danas je neosporan strategijski dosluh tih zemalja, bez obzira na tekuće političke zadjevice oko Ukrajine ili Krima. Njemačka kancelarka je najgorljivija zagovarateljica sankcija protiv Rusije, jer zna da te sankcije ne štete Rusiji, a da ona upravo takvom gorljivošću može prikriti postojanje strategijskog ortaštva s Rusijom. Sankcije su plod ranije i već mrtve američke politike. Ipak, ako se uoče sadašnje stanje i položaj Njemačke i Rusije te njihove brige i probitci, može se uzeti kao sigurno da suradnja te dvije zemlje neće biti apsolutna i neobazriva.

To bi se moglo zaključiti po odgovoru na jednostavno pitanje. „Hoće li Njemačka kao saveznica Rusije biti zauvijek neosporna gospodarica Europske unije i može li se dogoditi da položaj i uloga Njemačke u Uniji budu uniženi?“ Bonaparte je govorio da njegovo carstvo ovisi o njegovoj vojsci, a da njegova vojska visi o njegovu maču – Uzmite Njemačkoj euro i pratite što će se zbivati s njemačkom industrijskom konjunkturom! Njemačka umjetno podgrijava konjunkturu, a da nema dovoljno prostora, dovoljno svojih ljudi te gotovo nimalo sirovina i energenata.

S druge strane, najveće ruske nevolje ne dolaze iz Europe, da bi Rusiji bio prijeko potreban isključivi savez s Njemačkom. Rusija je prostrana svjetska politička, vojna i energetska velesila, a nevolje joj dolaze iz Azije, za uklanjanje kojih ona mora uzeti saveznike za Aziju, a to su svakako SAD, Kina, Indija, Iran i Izrael. Njemačka geopolitika ima kratak, europski i unijski domet pa je Njemačkoj uputnije da se posveti suradnji sa zemljama Unije. Savezna kancelarka vezanjem Njemačke uz Tursku, Srbiju i Zapadni Balkan trati vrijeme te vrijedne i malobrojne političke valencije ili sposobnost uvezivanja s drugim silama. Ako se ne uspostavi europski skupni sustav zaštite, svaka zemlja ima oskudne mogućnosti nalaženja pouzdanih saveznika. Iako za Njemačku savez s Rusijom ima prvoklasno značenje, takvo ortaštvo bi za Rusiju imalo drugorazredno značenje.

Suradnja Njemačke i Rusije sve više zabrinjava države na potezu od Baltika od Jadrana, a ponajviše Poljsku kao najveću državu tog prostora. Kako gledate na Inicijativu tri mora i njezine geopolitičke i ekonomske perspektive?

Inicijativa tri mora ima i unijski i izvanunijski vidik. Mislim, da nema velikog ruskoga pritiska na istočne članice Unije. Slučaj Ukrajine, koja nije ni članica Unije, plod je neokonzervativnog, trockističkog „izvoza revolucije“, koju je prakticirala prethodna američka administracija. Ukrajina je sad zaboravljena zemlja, kojoj Unija ne može pomoći. Rusima je i sadašnji njihov golemi prostor na teret pa njima ne treba više prostora. Rusko carstvo se dokopalo silnog prostora pokoravajući narode, koji su ga s granica ubadali na poticaj tuđih sila, posebice Turskog carstva. Rusima treba suradnja susjeda. Ako bi do pritiska na istočne pripadnice Unije dolazilo iz sprege Rusije i Njemačke, operativu bi jamačno dala zapadna susjeda. Zar Viktor Orban nije prvog potpredsjednika Europskog povjerenstva već nazvao „inkvizitorom“?

Njemačka je dosad svojom imperijalnom politikom eura izazvala otvoren otpor i protivljenje mnogih istočnih članica Unije. Treba li Njemačkoj i nova eurobojišnica na jugu i zapadu Unije sučelice Francuskoj i ostalim romanskim zemljama Unije, koje su također katoličke zemlje. Ponovit ću, da Europa nikad nije podnosila jednu vlast nad sobom. Ako Njemačka izgubi dominantnu ulogu u Uniji, Rusiji će savez s Njemačkom postati teretom. Istočne članice Unije u otpor Njemačkoj ujedinilo je njemačko gospodstvo nad Unijom i njemačka politika prema seobi islamskog življa u Europu. One, međutim, ne žele napustiti Uniju kao što je napravila Britanija. One žele da se Europska unija rekonstituira te da europske države i narodi skupno odlučuju o europskim poslovima. Inicijativa tri mora navest Njemačku da se odrekne hegemonije nad europskim narodima.

Kako komentirate tvrdnje da je Inicijativa tri mora američki „trojanski konj“ koji želi podijliti Europu?

Politički svjesni Hrvati su se ozbiljno bunili zbog bezuvjetnog pristupa Hrvatske Europskoj uniji. Nije im odgovarala centralizacija odlučivanja u Uniji. Činilo se da je Uniju autoritarno vodila Europsko povjerenstvo. Sad je ispalo da Uniju ne vodi Povjerenstvo, nego ured njemačke kancelarke. Njemačka je vodila Uniju politički, gospodarski i posebice monetarno. Zemlje Uniije, koje su bile u gospodarskim poteškoćama nisu se smjele zaduživati, koliko im je bilo potrebno, a Njemačka je imala vjerodostojnost, ugled ili „rejting“ da se zadužuje do mile volje. Od uvođenja eura gotovo sva razvijena europska gospodarstva stagniraju. Dodatno ih je pogodila Velika recesija 2007. godine. Nerazvijenija gospodarstva istočnih zemalja Unije nisu se uspjela industrijalizirati i tehnološki osuvremeniti.

Ljude koji su upućeni u teoriju i zbilju vladanja zapanjuje spremnost nositelja njemačkog kapitala da od narodima poželjne Europske zajednice naprave čudovišnu političku tvorevinu koju se naziva Europskom unijom. Unija je nesposobna za vođenje politike, kakvu narodi Unije trebaju i traže. Umjesto sposobnosti vođenja politike, Unija ima samo sposobnost da za probitke kapitala tare svoje narode.

Njemačka je zbog nakaznog političkog, sigurnosnog, gospodarskog i ljudskog stanja u Uniji stekla mnogo neprijatelja. Njemačka dominacija nad Unijom, ne odgovara ni SAD-u, koje su poslije Drugoga svjetskog rata putem Atlantskog saveza bile hegemon nad Europom. Očito je, da SAD-u ne bi odgovarala smjena hegemona, jer se ne zna u koje bi geopolitičke vode novi hegemon mogao zavesti Europu. Dosadanji hegemon je cijelu Europu i Njemačku štitio od boljševizma.

Od koga i od čega bi novi hegemon štitio Europu, kojoj ne dopušta gospodarski razvitak. SAD su u Europi imale i Atlantski savez i Marshallov plan. Usto, njemačka industrija je ozbiljno ugrozila američku industrijsku proizvodnju i zapošljavanje u industriji. Mnoge njemačke korporacije prave izvan Njemačke i izvan SAD-a proizvode za američko tržište. K tomu, Njemačka zahuktava svoju industrijsku proizvodnju, a SAD snose potrebne i nepotrebne izdatke za obranu Njemačke. Europu dijeli Njemačka, a ne Orban i Kacsynskiji. Pokutine su se Uniji pojavile na sve strane oko Njemačke. Inicijativa tri mora ima svoj, a ne američki dnevni red. Hrvatski narod, ali i ostali europski narodi dolaze k svijesti. Neka to dovede Njemačku do triježnjenja i napuštanja zamisli o političkoj dominaciji u Europi.

Britanski izlazak iz EU neupitna je činjenica, a nema sumnje da će on u perspektivi imati snažne posljedice po jedinstvenost EU i veliko je pitanje ne će li se u budućim godinama nastaviti „paranje džempera“ s obzirom na jačanje euroskeptičnih snaga u mnogim državama EU. U kojem će se pravcu dalje razvijati EU, a kuda će krenuti britanska politika?

Meni je drago što Britanija istupa iz Unije, jer će to prije pokrenuti postupak rekonstituiranja Unije. Usto, Britanija kakvu je stvorila povijest ne spada ni u kakve unije pa nije ni trebala pristupiti Europskoj zajednici. Za vladavine de Gaullea u Francuskoj to se nije dogodilo i nije se moglo dogoditi. Ipak, mislim da se Britanija politički prenaglila kad je odlučila napustiti Uniju. Ni Margaret Thatcher ni David Cameron nisu nastojali reformirati Uniju, nego su samo nastojali za svoje zemlje isposlovati bolje ugovore. Thatcher je u tomu uspjela, a Cameron nije. Kad od Unije nije dobila novi, povoljniji ugovor Britanija je Uniju napustila. Cameron je referendumom pritiskivao Europsko povjerenstvo da popusti britanskim zahtjevima. Britanija je trebala ostati u Uniji i nastojati da se Unija za sve članice rekonstituira.

Britanija se u svojoj odluci prenaglila, jer nije uviđala da su dobri dijelovi njezine gospodarske snage i njezina političkog utjecaja dolazili od njezina članstva u Uniji. Toga treba biti svjesna i Njemačka.

Unija je sad hegemonija pod Njemačkom, ali ona nema ni utjecajnu politiku ni dinamično gospodarstvo ni dobru zaštitu, a u području sustava uvjerenja vladaju zbrka i multikulturnost. Već sam u Vašem cijenjenom glasilu nastojao objasniti da bi za povratak u Uniju politike, gospodarske dinamike, prave zaštite i zadovoljstva ljudi Uniju trebalo pretvoriti u savez nekoliko područnih federacija suverenih država, koje bi mogle voditi politiku i geopolitiku, upriličiti gospodarski razvitak, čuvati ljude i narode od terorista i drugih vanjskih neprijatelja te vratiti ljudsku nadu svojim građanima. Europa nije nikad podnosila jednu, centraliziranu vlast. Eksperiment njemačkog kapitala s Unijom traje predugo.

Kako nakon nekoliko mjeseci mandata ocjenjujete politiku Donalda Trumpa?

Donald Trump je polovicu posla obavio stvaranjem narodnog okupljanja za spas i obnovu Amerike. On je kao geslo svoje kandidature za predsjednika i za svoj mandat uzeo „Amerika prije svega!“ Otkad je postao predsjednikom SAD nestručan ili neprofesionalni političar Donald Trump svojim je sastancima, izjavama i porukama putem svoje socijalne mreže stvorio u cijelom svijetu novo gledanje na društvene i političke procese. Takvog Trumpa prihvaćaju vodeći svjetski političari i njihovi narodi. Njemačka kancelarka je u tomu izuzetak, jer Trumpov pristup vođenju javnih poslova ugrožava njemačku dominaciju u Uniji.

Ulazak Donalda Trumpa u Bijelu kući stvorio je želju u svim narodima svijeta, da svoje zemlje od podružnica svjetskog tržišta pretvore u nacionalne države, kojima će oni sami upravljati. U svijetu postoji samo nekoliko naroda, koji imaju prave nacionalne države. To su jamačno Iran, Kina, Izrael, Rusija i Indija. Za američki narod se to ne može reći. Globalni kapitalizam doveo je svijet u opći kaos upravo zato, što je u svakoj zemlji tržište postalo važnije od ljudi i njihova zdravlja, od naroda, životnih prostora, gospodarstva i od cijelog društva. Trump je donio svijetu prestanak izvoza liberalizma, koji je gotovo upropastio i SAD, koje su zemlja kojom se sad ne da upravljati.

Američki predsjednik još ne može mnogo napraviti u svojoj zemlji, u kojoj stranka koja ima predsjednika i većine u Senatu i Predstavničkom domu Kongresa nije u stanju donijeti zakon o zdravstvenoj zaštiti američkih građana. Politike nije bilo ni u SAD. Postojala je borba za vlast, ali nije bilo politike kao javnog obavljanja posla naroda. Sad se i Amerikanci kao i Hrvati i kao mnogi drugi narodi moraju s Donaldom Trumpom učiti politici. Došlo je vrijeme da se kapitalizam zamijeni politizmom ili prijekošću obavljanja narodnog posla pred nakupljanjem kapitala. Bivši neokonzervativac Francis Fukuyama predviđao je prestanak povijesti, politike i geografije, ali se politiku ne da nadvladati. Narodi traže svoju politiku, čuvaju svoju povijest i žele imati svoj prostor. To je put izlaska iz svjetskog kaosa. Američki predsjednik je postao simbol buđenja naroda.

Kako bi se iz Vašeg kuta gledanja Hrvatska trebala postaviti u aktualnim geopolitičkim preslagivanjima?

U minulih šest mjeseci u Europi i u Hrvatskoj došlo je do obnove politike. Politike do jučer nije bilo. Postojao je posluh prema Europskom povjerenstvu. Hrvatska je također doživjela političko buđenje. Dosad su ljudi, koji u Hrvatskoj zauzimaju političke položaje bili zaštitari mjesnog tržišta i sitni borci za svoje osobne probitke. Već su vidljivi znakovi obnove političkog procesa u Hrvatskoj. Od četiriju ključnih ministara u svakoj državi – vanjski poslovi, obrana, zaštita i financije – u Hrvatskoj je jedan neopozivo podnio ostavku, jedan je bio podnio opozivu ostavku, jedan je smijenjen, a dvojbenog ministra financija premijer štiti na svaki način.

U Hrvatskoj se sad politika vodi čak i javno. Izbor predsjednika Vrhovnog suda, arbitraža u den Haagu, spašavanje Agrokora, svladavanje požara u Dalmaciji, uspostava nove većine u Gradskoj skupštini Grada Zagreba, pojava suparništva u srpskoj manjini, kupnja zrakoplova, postavljanje za sljedeće predsjedničke izbore, požurivanje izgradnje prvog središta za ukapljeni plin, obnova političkih doticaja s Kinom i Rusijom te konačno sudjelovanje u Inicijativi tri mora govore o dužnom povratku politike u Hrvatsku.

Hrvatskom narodu je prijeko potrebno jačanje nacionalne države, koja bi bila sredstvo naroda. Za to je potrebno novo okupljanje naroda za njegov spas, zaštitu i obnovu. Takvo okupljanje su devedesete godine upriličili Franjo Tuđman i Franjo Kuharić. Novo okupljanje trebaju povesti novi ljudi, jer ljudi koji sad zauzimaju politička mjesta nisu sposobni za politiku. Oni se nisu ni vježbali u politici.

Temeljna ideja okupljanja treba biti jačanje hrvatske države. Za to je potrebno da okupljeni narod prisili sadašnje uvriježene političke stranke da donesu izborni zakon, koji će narodu dati prigodu da za vođenje javnog posla bira odgovorne ljude. Svako okupljanje naroda pretvori male ljudske sile u jaku političku rezultantu. Okupljanje naroda treba zastrašiti političke stranke i prisiliti ih da vode račun o narodu. U novom hrvatskom okupljanju osim novijih političkih snaga treba prednjačiti i Crkva.

mr. sc. Zdravko Mršić/ http://www.hkv.hr/HKV/Hrvatsko nebo