G. Borić: Merkel i Trump kao koza i jarac na brvnu

 G 20 u Hamburgu

Sastanak na vrhu predstavnika najbogatijih i u novije doba gospodarskih uspješnih država svijeta, te niza međunarodnih organizacija pod kraticom G 20 u Hamburgu, u uvjetima nasilničkih, većim dijelom, demonstracija, završio je očekivanim rezultatom. Mnogi se kritičari pitaju je li se taj skup sadržajno i financijski isplatio, no nisu našli konačan odgovor. U Hamburgu su se sastali visoki predstavnici SAD-a, Francuske, Velike Britanije, Njemačke, Italije, Japana, Kanade, Rusije, Kine, Brazila, Indije, Indonezije, Argentine, Meksika, Južne Afrike, Australije, Južne Koreje, Saudijske Arabije, Turske i Europske unije, ali i nekoliko svjetskih organizacija. Španjolska ima u društvu G 20 država status stalnoga promatrača. Neki kritičari zahtijevaju veće sudjelovanje afričkih zemalja.

Države okupljene u skupini G 20 zastupaju 60 posto svjetskoga pučanstva koje proizvodi 90 posto bruto nacionalnoga dohotka u svijetu i 80 posto svjetske trgovine. U završenome dokumentu samita izražena je privrženost slobodnoj trgovini diljem svijeta i protivnost protekcionizmu, a potonje nije bilo baš po volji Amerike, no druga je stvar kako će se ta deklarativnost provoditi u djelo. Sve države sudionice hamburškoga skupa i dalje se pridržavaju pariškoga sporazuma o klimi, osim Amerike, čiji se predsjednik Donald Trump za vrijeme diskusije o toj temi sastao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Pametnome dosta! Americi je učinjen ustupak time što su joj dane odriješene ruke da o toj problematici posebno pregovara s ostalim državama. Iznenađenje je bilo kasni nastup turskoga predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana koji je stavio u pitanje Pariški sporazum pozivajući se na obećanje bivšega francuskog predsjednika Francoisa Hollandea da Turska ne će biti uvrštena u industrijske nacije, znači da će moći zaobilaziti neke oštrije odredbe sporazuma o klimi.

U Hamburgu je izražena privrženost daljem porastu svjetskoga gospodarstva u svrhu povećanja zapošljavanja i uz reguliranje međunarodnoga financijskoga tržišta, čemu su se, na iznenađenje nekih, pridružili i Amerikanci. Što se tiče izbjegličke krize, odlučilo se u korist Njemačke da će biti nastavljena borba protiv krijumčarenja ljudima,no najavljene mjere nisu konkretizirane. Prijedlog EU-a da se u rješavanje izbjegličke krize uključe Ujedinjeni narodi nije dobio podršku. Prijedlog Njemačke da se uspostavi partnerstvo s Afrikom, ne samo zbog gospodarskih razloga nego i zbog smanjivanja izbjegličkih kretanja prema Europi, naišao je na pozitivan odjek, posebice glede mogućnosti intenzivnijega investiranja bogatijih zemalja na crnome kontinentu, čime bi se postiglo da ljudi ostaju u svojim zemljama i ne traže životnu perspektivu u Europi. U završnome dokumentu pozitivno je ocijenjen prijedlog o povećanju udjela žena u gospodarskome životu. Kongres se odmah na početku složio o daljnjoj suradnji država sudionica u borbi protiv terorizma. Konkretniji su bili Trump i Putin koji su u prvome razgovoru kao predsjednici dviju država dogovorili uspostavljanje primirja u jugozapadnoj Siriji, što su analitičari ocijenili velikim uspjehom ove konferencije premda se dogodio izvan njezina programa. Sudionici su bili zadovoljni i s minimalnim rezultatima.

Pregovori u Hamburgu bili su nevjerojatno teški, a slike o ovome skupu preko medija uglavnom su bile još strašnije. Riječ je o nasilničkim demonstracijama protiv skupa G 20 kakve se odavno nisu vidjele u ovome bogatom i mirnome gradu. Mirne su demonstracije bile očekivane. Organizatori su imali dovoljno razloga za prosvjede jer drže da su sudionici skupa problem, a ne rješenje pitanja o kojima se raspravljalo. Oni su podsjetili da svakih 10 sekunda umire jedno dijete od gladi, premda hrane ima za 10 do 12 milijarda ljudi u svijetu od, sada, 7,5 milijarda stanovnika.

Oko 800 milijuna ljudi smatra se krajnje siromašnima, premda novca u bankama ima više nego ikad dosad. Energija se u više od 80 posto proizvodi iz ugljena, plina i nafte premda je poznato da solarna i vjetrena energija daju dovoljnu alternativu. Sve je to istina, ali nikakvo opravdanje za divljanje nasilničkih prosvjednika, posebice onih iz ljevičarskih i anarhističkih, uglavnom antifašističkih skupina, koji su palili automobile, napadali civilne objekte i pljačkali robne kuće. Njima su se suprotstavili, no bez većega uspjeha oko (ovaj broj treba zapamtiti!) 20.000 policajaca i graničara, dakle cijela jedna divizija, među kojima je bilo više od dvije stotine ozlijeđenih. Svi političari i javni djelatnici osudili su izgrede, no još treba čekati neko vrijeme da se dozna što bi trebalo učiniti da se ubuduće spriječe takva barbarska nasilja u jednoj zaista demokratskoj zemlji kao što je Njemačka. Njemačke porezne obveznike stajat će skup u Hamburgu najmanje 130 milijuna eura. Njemačka je doduše jedna od najbogatijih zemalja u svijetu, ali i ta istina nije potpuna prema onoj izreci da „nije sve zlato što sja“.

Njemačka gospodarski stoji dobro, ali ta slika nije posve točna

Njemačka savezna kancelarica Angela Merkel, po zvanju doktorica kemije, šaljivo nazvana Mutti, Majčica, poznata je po svojim vrlo opreznim i često višeznačnim verbalnim nastupima. Nikad nije do kraja jasna, gotovo svuda ostavlja u svojim izjavama vratašca za drukčije tumačenje rečenoga od onoga kako izgleda prima vista. Gotovo nikad se ne uzbuđuje, barem ne javno. Nakon dugih konferencija izlazi pred medije sabrana i mirna, s tamnim podočnjacima, ali na istoj fizičkoj razini kao i snažniji muški pregovarači. Neki tvrde da zna „unaprijed“ spavati kako bi prebrodila duge noćne pregovore. U neposrednim kontaktima ne otkriva svoje posljednje misli pa je u jednome izvješću tajne američke službe koja je prisluškivala i njezin mobitel, nazvana „teflonom“, materijalom od kojega se sve odbija. Nije baš sjajna oratorka, u Bundestagu ju nadmašuju mnogi u njezinoj stranci, koaliciji i oporbi.

Politika kancelarice Merkel odlikuje se i preuzimanjem oporbenih zahtjeva koje nakon pretočenja u zakone i realiziranja prisvaja kao izvorno svoje. Njemačka stoji gospodarski vrlo dobro, ali pri pozornome čitanju statistika dolazimo do zaključka da bogati bivaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji te da broj zaposlenih ne treba uzimati zdravo za gotovo jer u njemu se nalaze i oni koji će se nakon ulaska u mirovinu naći na rubu gologa preživljavanja. Unatoč tomu, golema većina Nijemaca zadovoljna je radom vlade gospođe Merkel jer ona svojom smirenošću izbjegava društvene sukobe te velikim ugledom u svijetu pridonosi uspjesima njemačke izvozne industrije. Osim toga, Njemačka pod vodstvom Angele Merkel sposobna je „okrenuti kabanicu“ i onda kad to izgleda nemogućim, posebice nakon teškoga sukoba s američkim predsjednikom Trumpom na sastanku država G 7 u talijanskome gradu Taormini u svibnju ove godine. Tada se moglo naslutiti da bi se novi susret Merkel-Trump mogao odigrati prema onoj priči o susretu dvaju jaraca na brvnu, od kojih ni jedan nije htio popustiti pa su oba pala u vodu.

Gospođa Merkel više nema povjerenja u administraciju predsjednika Trumpa

Samo dan nakon Taormine kancelarica Merkel je u nazočnosti bavarskoga premijera Horsta Seehofera izgovorila u Münchenu vjerojatno povijesne riječi: „Djelomično su prošla vremena u kojima smo se mogli potpuno osloniti na druge. To sam doživjela posljednjih dana. Mi Europljani moramo zaista preuzeti svoju sudbinu u vlastite ruke.“ Jasno, ove su riječi izgovorene nakon frustracije u besplodnome natezanju šestoro predstavnika industrijskih nacija s američkim predsjednikom Trumpom na Siciliji i na početku njemačke predizborne kampanje, ali svojom bi mogućom dalekosežnošću bile pogodne za prilično veliku preorijentaciju unutar zapadne zajednice država s obiju strana Atlantika. Iza ove izjave gospođe Merkel uslijedile su brojne druge, neke mnogo žešće, pogotovo iz redove njemačke socijaldemokracije koja je nerijetko plovila na valovima antiamerikanizma, naveliko njegovanoga u ovdašnjim intelektualnim krugovima. Da se Europska unija mora emancipirati od Sjedinjenih Američkih Država i da europske članice NATO-a moraju više ulagati u svoje vojne proračune, ne bi trebala biti nikakva novost, ali način na koji je, glede potonjega, njih nediplomatski korio predsjednik Trump prelazi svaku granicu minimalnih prijateljskih odnosa. S jedne strane to izgleda kao rušenje zapadnoga zajedništva, ma koliko ono izgledalo nedovoljno formulirano, a s druge to bi trebalo probuditi Europsku uniju i njezine natovske članice od slatkoga sna da se mogu posve osloniti na bezuvjetnu pomoć „velikoga brata“ s druge strane Atlantika. I mister Trump se okrenuo u nekim svojim tvrdnjama za 180 stupnjeva, kao glede zastarjelosti NATO-a i korisnosti napuštanja EU-a.

Soliranje američkoga predsjednika

Američki predsjednik Trump spada u rijetke političare koji razmišljaju samo na kratke rokove,djeluje inpulizivno i ne sluša svoje pametne savjetnike. On se s posebnom žestinom obrušio na „preveliki njemački izvoz“ u SAD, tumačeći to niskim cijenama rada u Njemačkoj, pa su stoga za njega Nijemci „slabi, posve slabi“, ma što to značilo. On kao da ne zna da njemačka automobilska industrija zapošljava u SAD-u oko 350.000 ljudi, više nego neke najpoznatije američke tvrtke te vrste. Ipak se Bijela kuća nakon snažnih riječi gospođe Merkel poslije Taormine počela pomalo povlačiti sa svojih granica nepoštedne kritike njemačke politike pa je Trumpov glasnogovornik Sean Spicer izjavio kako SAD vidi u Njemačkoj važnu saveznicu i kako predsjednik Trump „gaji veliko poštovanje“ za kancelaricu Merkel. Predsjednica njemačke vlade naglasila je 30. svibnja da transatlantski odnosi imaju „izvanredno značenje“, ali da to ne umanjuje potrebu da Europljani moraju preuzeti svoju sudbinu u vlastite ruke.

Po mišljenju njezina glasnogovornika Stefana Seiberta, gospođa Merkel to nije rekla prvi put. Njezin zamjenik u vladi, socijaldemokratski ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel, osporava Americi vodeću ulogu pod Trumpovim predsjednikovanjem, dodavši, međutim, kako su Sjedinjene Američke Države starije i veće od sadašnje konfliktne situacije i da stoga vjeruje kako će u budućnosti ponovno uspostaviti dobre odnose. Socijaldemokratski kandidat za kancelara Martin Schulz, čiji su izgledi da to postane naveliko smanjeni nakon poraza njegove stranke na trima pokrajinskim izborima, dodao je kako se Europljani „moraju suprotstaviti rušenju zapadnih vrijednosti“, što izgleda pretjerano jer u Americi ipak još postoji trodioba vlasti, neovisni mediji i sve veći otpor formalne i izvanparlamentarne opozicije Trumpovoj samovolji.

Moguće konkretne posljedice riječi njemačke kancelarice

Nitko ne zna kako bi izgledala ta Merkeličina „nova Europa“ nakon redefiniranja odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama. Postoje neki stariji prijedlozi njemačkoga ministra financija Wolfganga Schäublea i novi prijedlog francuskoga predsjednika Macrona da eurozona dobije svoga predsjednika čija će se funkcija s vremenom pretvoriti u ministra financija te zajednice država koja bi se do 2025. trebala proširiti na sve članice Europske unije. Odlaskom Velike Britanije iz Europske unije London će vrlo vjerojatno prestati biti svjetsko financijsko središte, a za njegovo nasljedstvo natječu se Frankfurt i Pariz. Unija će se morati ne samo gospodarski nego i politički još više povezati i institucionalno učvrstiti. Za sve to postoje planovi, no problem je u potrazi za glasačkim jedinstvom jer u EU vlada pravo veta pa i najmanja njegova država može spriječiti ili odugovlačiti nužne reforme. Također postoje zamisli o velikome povećanju europskih graničnih postrojba i o intenziviranju vojne suradnje država EU-a unutar NATO-a, što bi bila neka vrsta europske vojske. Ali da ne bude zabune, i Amerikanci ne žele vojno napustiti Europu, baš obratno, povećali su neke svoje jedinice u državama koje graniče s Rusijom. U svakome slučaju, za sada nije zamislivo veće opuštanje odnosa s Amerikom, osim možda preispitivanja nekih oblika dosadašnje suradnje, ali sve je to u sferi nagađanja.

Je li Hrvatska u rješavanju europskih problema čardak ni na nebu, ni na zemlji?

Skup G 20 u Hamburgu vjerojatno će više ostati zapamćen po stravičnim terorističkim napadima ekstremne ljevice na sve sustave održavanja sastanka nego po svojim rezultatima koji, uostalom, nisu obvezujući. A gdje je tu Hrvatska ? Za sada nigdje! Veliki rade što hoće ili uopće ništa ne rade kad bi morali djelovati, a za to male države uopće ne pitaju. No jedan je, istina ne isključivo hrvatski nego poljsko-hrvatski međunarodni pothvat, donekle uznemirio Bruxelles, Berlin i Pariz, a to je Inicijativa triju mora. Utjecajni njemački „Frankfurter Allgemeine Zeitung“ (8. srpnja) proglašava to „poljskom sablasti iz međuratnoga doba“, to jest tadašnjim pokušajem Poljske da države između Baltičkoga, Jadranskog i Crnoga mora okupi u savezu protiv Njemačke i Sovjetskoga Saveza, što je prilično nepovijesna usporedba jer se sadašnje prilike u EU ne mogu usporediti s onima iz 30-ih godina prošloga stoljeća. No očito je nešto drugo zabrinulo njemačko-francuski dvojac, a to je nastup američkoga predsjednika Trumpa u Varšavi koji u svome vrlo nadahnutome govoru nije spomenuo Europsku uniju, kao da bi to trebao biti amen u svakome obraćanju europskoj javnosti. Ipak FAZ naveliko citira poljskoga predsjednika Dudu koji je formiranje Inicijative više puta obrazlagao gospodarskim potrebama povezivanja zemalja između Baltičkoga te Jadranskoga i Crnoga mora jer su dosadašnje poveznice išle gotovo isključivo od zapada na istok i obratno.

Poljaci su s pravom zabrinuti zbog rusko-njemačkoga plinovoda na dnu Baltičkoga mora, posebice zbog druge cijevi u čiju ekonomsku opravdanost sumnja i bruxelleska Komisija, a ni jedna ni druga nemaju spoj s ostalim baltičkim državama i jedina im je svrha izolirati Ukrajinu kao prostor za plinovode od Rusije u Europu. Službeni Berlin kao da ne osjeća poljske strahove u slučajevima kad se grle Nijemci i Rusi, kao što nije bio senzibilan nakon što je Arbitražna komisija u Haagu promijenila hrvatsko-slovensku granicu u Savudrijskoj vali, jasno samo na papiru, ali to bi bila druga promjena granica u Europi nakon ruskoga osvajanja Krima. Rusi su ipak veća fora, nego patuljasta Slovenija.

Inicijativa triju mora mogla bi poslužiti i za rješavanje nekih bilateralnih pitanja država članica, konkretno ispravljanje arbitražne odluke u hrvatsko-slovenskome graničnom prijeporu oko Savudrijske vale, pri čemu bi se moglo tražiti rješenje koje bi zadovoljilo obje strane. Trebalo bi tražiti kompromis tako da u sukobu ne bude ni pobjednika, a niti pobijeđenih. Ako se to ne postigne, vjerojatno bi moglo dolaziti do graničnih incidenata i čitava bi se stvar mogla pretvoriti u „zamrznuti konflikt“ kakav postoji na istočnoj ukrajinsko-ruskoj granici. Zar Ljubljani nije jasno da Hrvatska ima dovoljno zakonski dopuštenih sredstava da zagorča život tisućama Slovenaca koji posjeduju vikendice u Istri i uopće da zaoštri granični režim koji bi štetio jednima i drugima? Slovenska pomama za pristupom međunarodnim vodama zadovoljena je sadašnjom odredbom Arbitraže, a Hrvatska bi trebala dobiti nešto više mora u Savudrijskoj vali u korist svojih ribara i turista od kojih su većina ipak Slovenci. Hrvatskoj je potrebna promjena arbitražne odluke i kao izbjegavanje toga presedana u rješavanju njezinih ostalih graničnih problema. U biti, sve su to sitne začkoljice u usporedbi sa silnim neriješenim pitanjima unutar svake pojedine države u jugoistočnoj i srednjoj Europi, koje bi trebale postati ravnopravne partnerice razvijenijim zemljama zapadne Europe. Samo ta ravnopravnost može biti jamčevina za održavanje i napredak Europske unije koja je nakon Brexita i Trumpa u usponu, ali napredak ne će biti dovoljan dok države Inicijative triju mora ne budu na barem sličnoj gospodarskoj i političkoj razini kao razvijenije zemlje Unije. Hrvatska u ovome ne bi smjela ostati čardak ni na nebu ni na zemlji.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo