ODGOVOR PREDSJEDNIKU DHK-a G. ĐURI VIDMAROVIĆU NA NJEGOV OSVRT O OVOGODIŠNJEM DODJELJIVANJU NAGRADE TIN UJEVIĆ
Vrijeme:3 min, 0 sec
Razumljiva mi je Vaša ogorčenost zbog dogođenih propusta na ovogodišnjem dodijeljivanju nagrade Tin Ujević u Vrgorcu pa računam da ćete se svim raspoloživim mogućnostima truditi da se nenamjerne ili pak namjerne manjkavositi svedu na minimum ili potpuno iskorijene. No, kad već govorimo o Tinu na um mi pade jedan drugi bard koji je preminuo prije devet godina, a to je legendarni Zlatko Tomičić. Iako Vas uistinu ne želim zamarati svojim mudrovanjima, svejedno ću Vas podsjetiti da je pok. Zlatko nekoliko puta predlagan za Nobelovu nagradu, kao i to da je se zbog ljubavi za Hrvatsku često susretao sa Scilom i Haribdom. Nije na odmet spomenuti da je bio pjesnik, putopisac, dramski pisac, esejist, novelist i novinar.
Unatoč svemu navedenom, na žalost i na sramotu nas mnogih, o njemu se jako rijetko govori. Htio li itko priznati ili ne htio, on je bio književni gorostas. Njegove spisateljske, domoljubne i moralne kvalitete su bile neizmjerive radi kojih je stekao naklonjenost nekadašnjeg predsjednika PEN-a, Heinricha Boella, pa je dotični nekoliko puta razgovarao sa Titom zalažući se za Zlatkovo izbavljenje iz zatvora.
Dopustite mi da Vam se riječju-dvije osvrnem i ovome: Obojica znamo da su Hrvati razasuti po cijeloj planeti, jer njihov pogrom i egzodus traje već puno stoljeće. Jedni su u izvandomovinstvo zakoraknuli iz ekonomskih, a drugi iz političkih razloga. U novije vrijeme se i za prve i za druge rabi zajednički izraz – hrvatski iseljenici. Međutim, onaj dio tog šarolikog hrvatskog korpusa koji je se u tuđinu otisnuo pod pritiscima represivnog segmenta matične države, ne pripada iseljenicima. Već prognanicima.
I da se razumijemo, s obzirom što su domovinu napustili protiv vlastite volje, življenje u tuđini im je bilo puno mukotrpnije nego li onima koji su u nju dospjeli svojim izborom.
O ogromnom broju tih prognanika vlasti bivše države i njezin policijski aparat su isplitali najgnjusnije pogrde i laži, te im u svakoj prilici i na svakom mjestu zagorčavali život. Upravo su zbog toga ti siroti prognanici uz neograničenu radost i osjećaje ushićenja dočekali dodjeljivanje krune državnosti desetljećima mrcvarenoj i ponižavanoj Hrvatskoj da bi ih, nedugo poslije toga, protkao osjećaj posustalosti, odbačenosti i razočaranosti, jer su primjetili da ih je dugo čekana i ogromno željena država odgurnula od sebe te ih drži na nepremostivoj distanci.
Ali, budući što su svjesni da su apsurdi i paradoksi sastavni dio svagdanjice, iako puni boli i gorčine, prihvatili su novoskovani jaram. Među tim razočaranim i prevarenim mnoštvom se nalaze osobe raznih profesija i različitih ideoloških, političkih i intelektualnih profilacija. Među njima ima slikara, kipara, glumaca i pisaca, kako pjesnika tako i prozaista. Nažalost, skoro nitko u nedavno stvorenoj državi, ma ni najmanje ne brine o njima. Kvazi eruditi su ih podlim radom potisnuli na margine, sa tim su ih u znatnoj mjeri demoralizirali i dobrano im uništili ponos.
Baš zato ću još jednom istaknuti da duboko vjerujem u Vašu konstruktivnost, objektivnost i domoljubnost iz kojih će poteći incijativa za prisniji odnos prema izvandomovinskim spisateljima čiji uradci zrače istinoljubivošću, pravednošću i željom za svestranim uspjehom Hrvatske. Jest, čvrsto se nadam da ćete pridonijeti tome da djela izvandomovinskih književnika i pjesnika budu dostupnija domovinskom čitateljstvu. Žalosno je što su i dan-danas ljubiteljima proze i poezije teško dostupna maestralna djela: Vinka Nikolića, Viktora Vide i Antuna Bonifačića. Zahvaljujući čemu su se dotični velikani pera preselili se na onozemlje kao anonimusi.
Uz želje za besprijekornim zdravljem – srdačno Vas pozdravljam!
Usputno Vas molim da prenesete moje pozdrave, čestitke i želje g. Milivoju Franiću kojeg sam susreo 11. lipnja 2010. u Makarskoj, na predstavljanju moje knjige “Pokraj ceste zlatne niti”. Živjeli mi!
Pavao Jelović /Hrvatsko nbo
