Davorin Rudolf ml. : Lažno obrazloženje Arbitražnog suda

Arbitražni je sud granicu u Savudrijskoj vali povukao uz lažno obrazloženje

Davorin Rudolf ml., profesor međunarodnoga javnog prava na splitskome Pravnome fakultetu, upozoravao je pravodobno na sve opasnosti koje se kriju u Sporazumu o arbitraži. Jasno je tvrdio da oko pitanja državnoga teritorija ne valja ulaziti ni u kakav rizik. Naglašavao je kako primarni interes treba biti očuvanje postojećega pa tek onda stjecanje pogodnosti novim strateškim interesima. Između tih dvaju ciljeva, kako je naglašavao, Ustav jedino spominje obvezu očuvanja teritorijalnoga integriteta.

Što se drugo moglo očekivati od Arbitražnoga suda temeljem Sporazuma o arbitraži, iz kojega je Hrvatska 2015. istupila zbog kompromitacije i kontaminacije, koji su zaključili predsjednica hrvatske i predsjednik slovenske vlade 2009.?

Arbitražni sud ispunio je svoju zadaću kako su mu odredile stranke. Odluka suda, osim u dijelu koji se odnosi na granicu u Savudrijskoj vali, nije za Hrvatsku osobito nepovoljna.Odlukom je Slovenija dobila bitno manje nego nacrtom neuspjeloga sporazuma Drnovšek-Račan iz 2001. jer granica dvaju teritorijalnih mora koja izlazi iz Savudrijske vale ne ide zemljopisnom paralelom na zapad, već se penje sjeverozapadno prema talijanskome teritorijalnom moru, a koridor (tzv. Junction Area) nije u statusu otvorenoga mora, već je zadržan hrvatski suverenitet. Premda je odluka za Hrvatsku nevažeća, nepovoljne elemente odluke valja dobro proučiti.

Je li Sporazum o arbitraži u članku koji određuje zadaće arbitražnoga suda, utvrđivanje veze Slovenije prema otvorenome moru, po Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora, suprotan imperativnoj normi međunarodnoga prava, ius cogens sadržanoj u Konvenciji o pravu mora UN-a?

Taj članak Konvencije jamči svakoj obalnoj državi teritorijalno more u širini do 12 nautičkih milja. Država se toga prava može odreći, odnosno ne ispuniti ga u cijelosti. Može, primjerice, proglasiti teritorijalno more uže od 12 milja. Nacrtom neuspjeloga sporazuma Drnovšek-Račan bilo je bezrazložno predviđeno da se Hrvatska odrekne toga dijela mora u korist otvorenoga mora. Kada pitate je li narušen ius cogens, odgovor je – nije, jer se radilo o svojevoljnoj hrvatskoj odluci.

Zar “imperativna norma” nije iznad svake volje…

Drukčija je situacija ako država traži svoje pravo, odnosno na njega se poziva. Tada ima pravo imati teritorijalno more do 12 nm, kako je zajamčeno Konvencijom. Arbitražni sud to pravo Hrvatskoj nije osporio. Područje koridora ostalo je hrvatsko teritorijalno more na zapadu do granice s Italijom, s posebnim pravnim režimom liberalne plovidbe kakva je na otvorenome moru i pri prolasku međunarodnim tjesnacima.

Je li razgraničenje u Savudrijskoj vali provedeno dosljedno Konvenciji?

Za Hrvatsku je najnepovoljniji element odluke razgraničenje u Savudrijskoj vali, jer nije provedeno u skladu s pravilom crte sredine. Obrazloženje odluke je da je to zato što je Slovenija provodila svoju vlast u većini zaljeva u trenutku proglašenja neovisnosti 1991., što činjenično nije točno. To obrazloženje nije valjano i iz drugih razloga. Važna je okolnost i početna točka kopna od koje se povlači crta razgraničenja na moru. Arbitražnom odlukom ta je točka ušće umjetnoga kanala Sv. Odorika rijeke Dragonje, a ne njezino isušeno prirodno korito, koje je sjevernije  i dobro se raspoznaje. Međunarodnopravno relevantno je kod određenja tih točaka što je do isušivanja došlo ljudskom radnjom, pa granica treba biti u ranijem koritu. Poznavajući našu posvemašnju defenzivnost, Ne bi čudilo da hrvatski pregovarači takvu granicu nisu ni tražili.

Može li se kao razlog napuštanja arbitraže na osnovi svega smatrati i korupciju?

Ne mogu vam to otvoreno reći jer korupcija je ozbiljno kazneno djelo, a za nedokazanu klevetu mogu odgovarati. Ono što dobro znam je da i u pravničkoj struci, pa i kod nazovimo tako vrhunskih profesionalaca, postoje ljudi najnižih strasti i motiva.

Može li se uzurpirati teritorijalno more u korist neke države?

Odgovor je u ponašanju strane koja trpi. Može se raditi i u korist vlastite štete, što je nerazumno, ali pravno dopustivo. Svojih prava država se može odreći, ali situacija se usložnjava zato što uz prava idu i dužnosti, kojih se mnogo teže riješiti. Zato su međunarodnopravni instituti vrlo složeni. Napad na te institute u ovome slučaju nije došao iz Hrvatske. Mi smo cijelo vrijeme pozivali na međunarodno pravo, a Slovenija je htjela rješavanje spora po tzv. pravičnosti koja je contra legem, usuprot pravu. Na pravo se ne možeš pozivati selektivno, samo onda kada ti odgovara. Pravo je civilizacijska stečevina, a Slovenija se služila najgrubljim političkim pritiskom, višegodišnjim blokiranjem pregovaračkih poglavlja u postupku pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji. Na kraju se čini da su u odnosu na ukupnost zahtjeva dobili relativno malo.

Što je Hrvatskoj sada činiti?

U Sloveniji je što se tiče spora o granici s Hrvatskom bila na sceni nacionalistička euforija. Kod njih je rasprava o toj temi sišla u narod. Kod nas na sreću nije i to je postignuće svih nas koji smo bili uključeni u ovaj spor. Na vatru se ne odgovara drugom vatrom jer nastane opći požar, već se odgovara vodom. U tom smo segmentu od povijesti izgleda nešto naučili, ali smo zato s druge strane nepoduzetni i bojažljivi. Zaboravili smo na drugu lekciju iz povijesti, a to je da ništa ne možeš ostvariti ako se istinski ne potrudiš, pa će pravda na koncu ipak stići.

Marko Curać /Hrvatski tjednik/ http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo