Brisani prostor N. Piskač : Arbitražna odluka utemeljena na jugoslavenskom pravu

Hrvatska je već podigla spomenik arbitraži!

Kad zbog vlastitih petljancija i nenačelnoga provođenja politike utemeljene na etici situacije ne znaju kaj buju onda se hrvatski političari posebnu vrstu retorike, koju nazivam – laprdientia croatica. Tako i u pogledu neobvezujuće presude arbitražnoga suda kojega su ustanovile Hrvatska i Slovenija. Laprda se o svemu i svačemu, izvlače se ove i one činjenice izvučene iz konteksta, a prešućuje se ono najvažnije – da je Hrvatska duboko zagrezla u proces obnove Jugoslavije i da je prihvatila jugoslavensko arbitražno pravo. Pravo države koja istodobno umire i nastaje. U nas ona je Juga živa koliko i Tito sa svojim ostarjelim pionirima i zaostalim prigodnim pločama po šumama i gorama, ulicama i trgovima. Ovdje uključujem i ploču podignutu u Trakošćanu godine 2013.

Jugoslavensko pravo je jamac hrvatske propasti

Nijedna vlada od Tuđmanove smrti nije se suprotstavila obnovi jugoslavenskih odnosa „na ovim prostorima“. Nijedna. Kad je u pitanju međunarodno pravo (recimo, mora), ono ne vrijedi „na ovim prostorima“. Iznad njega je jugoslavensko pravo Slovenije na jugoslavensko more. Hrvatska u jugoslavenskom pravu ne postoji kao ravnopravni međunarodni čimbenik, kao subjekt. Nju se jugoslavenskim pravom komadalo nemilice, ne samo teritorijalno, već i u pogledu biološke supstance. One koji su dopuštali komadanje, uvijek smo spremni opravdati, umjesto bezuvjetno osuditi.

Jugoslavensko pravo je jamac hrvatske propasti. Ono je djelomično revolucionarno, djelomično partijsko, djelomično staljinističko, djelomično titoističko, djelomično velikosrpsko, djelomično velikoslovensko, djelomično „pravično“. Svakako – rastezljivo. U cijelosti je podupirano inozemnim čimbenicima i njihovim interesima „in this area“. Oni samo uz pomoć jugoslavenskoga prava mogu i dalje mic po mic stvarati pretpostavke novih sukoba među postjugoslavenskim, ne i postkomunističkim, državama. Najnovija „arbitražna odluka“ plod je jugoslavenskoga prava i zalog daljnjih razmirica, a ne prilog miru i stabilnosti.

Spomenik arbitraži na temelju jugoslavenskoga prava

Hrvatska, kao jedna od dvije suosnivačice arbitražnoga suda, izađe iz arbitražnoga procesa, ali, arbitraža se nastavlja po jugoslavenskom pravu kao da i nije donijela odluku. Po donošenju odluke Hrvatska se ponašala diplomatski benevolentno uz hrvatsku šutnju na unutarnjem i vanjskopolitičkom planu. Što to znači? To znači da je službeni Zagreb dvostruki igrač: Za hrvatsko biračko tijelo donesena je konsenzusom odluka o izlasku iz arbitražnoga procesa, dok se za europsku javnost od izlaska do čitanja „arbitražne presude“ ponaša kao da je prihvatio sudbinu na vlastitu štetu. Najbolji pokazatelj potonjega stajališta je ploča u Trakošćanu s fotografijama Kosorove i Pahora s upisanim nadnevkom njihova „povijesnoga susreta“. Ona je zapravo spomenik arbitraži sa Slovenijom! Spomenik jugoslavenskom pravu.

Arbitražna odluka, koja je čista fikcija proistekla iz jugoslavenskoga prava, za Europsku komisiju valjda i zbog hrvatske nonšalantnosti predstavlja gotovu stvar. EK poziva na provedbu arbitražne odluke. Nju ne zanima je li Hrvatski sabor donio odluku o izlasku, niti zašto je donio takvu odluku. To znači da je EK politički provoditelj jugoslavenskoga prava. Osobno me baš briga za EK. Osim u jednome: Poslije objavljivanja stajališta EK držim da je Neven Mimica, trebao podnijeti ostavku na mjesto europskoga povjerenika za međunarodnu suradnju i razvoj.

Za Ljubljanu dovoljan je otpravnik poslova umjesto šefa vlade

Stoga, uopće nije jasno zašto Plenković putuje u Ljubljanu, ako ona sastanak tumači kao daljnji korak u implementaciji arbitražne odluke u čijem sastavljanju Hrvatska nije sudjelovala. Navodno zbog toga što „dijalog nema alternativu“. Međutim, o čemu će se voditi dijalog, koja je tema sastanka, koja je gornja a koja donja granica hrvatskih ustupaka, itd. Sve su to pitanja za koja moramo znati, jer smo državljani države Hrvatske. Inače bi i Plenković mogao završiti kao njegovi slavni prethodnici, osobito Račan sa svojim veleizdajničkim sporazumom s Drnovšekom i Kosorova sa svojom žmrljavom arbitražom s Pahorom.

Budući da Hrvatska ne priznaje arbitražnu odluku, hrvatska vlada je na sastanak u Ljubljanu mogla poslati bilo kojega otpravnika poslova nižega ranga. Plenković bi, osim verglanja o „kontaminiranoj“ arbitraži, kao istaknuti predvodnik inkluzivističkoga pokreta u Hrvatskoj, trebao uključiti zdravu pamet i povijesno iskustvo koje imamo s kontinuiranim slovenskim iznudama i udarcima ispod pojasa. Možda za početak skinuti ploču u Trakošćanu, kojom se u konačnici veliča i „arbitraža“ (na štetu Hrvatske) i posredno „arbitražna odluka“ (također na štetu Hrvatske).

Bio bi to vjerodostojan potez. Istina, na ploči ne piše je li ili nije crvena haljina bila spremna za dom, kad je Hrvatsku uvaljala u spornu arbitražu umjesto da je insistirala na Međunarodnom sudu za pravo mora – pa je utoliko i skidanje trakošćanske ploče nezanimljivo za postignutu „političku stabilnost“. K tomu ploča nije na ćirilici, premda odražava njezin duh.

Izlazak iz defenzive na načelima međunarodnoga prava

A i Hrvatski sabor, bez obzira što mu je na čelu Jandroković –ministar vanjskih poslova vlade J. Kosor, mogao bi reagirati i opravdati pridjev „hrvatski“. Mogao bi pokrenuti referendum o proglašenju gospodarskoga pojasa, kad se već nijedna vlada ne usudi napraviti barem jedan suverenistički potez. Napokon, trebamo izaći iz neprestane defenzive (ne samo u odnosu prema Sloveniji). Neprestana defenziva umara državu i naciju i produžuje rok trajanja jugoslavenskoga prava „na ovim prostorima“. Hrvatska je, naime, država. Njezini lideri trebaju se ponašati kao odgovorne sluge države. Tko ne prihvaća činjenicu, da je Hrvatska država, ne može ju voditi.

Ne mogu hrvatski „strateški ciljevi“ biti arbitraže na vlastitu štetu i brzi ulazak Srbije u EU. A upravo se na to svela hrvatska vanjska politika u posttuđmanovskom razdoblju. Izlazak iz defenzive ne može se graditi na načelima jugoslavenskoga, već na načelima međunarodnoga prava, na temelju kojega je, među ostalim, i ustanovljena i međunarodno priznata Republika Hrvatska.

Što se pak Slovenije tiče, njoj tek predstoji suočavanje sa činjenicom da se ne će moći vječno švercati kroz međunarodno pravno nepostojeće dimnjake koristeći pritom nepostojeće jugoslavensko pravo i nedostatak štrika u Hrvatskoj u onom smislu kako je to pisao Antun Gustav Matoš.

Nenad Piskač/ http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo