M. Nosić : Hrvatsko-slovenska granica u Istri određena još 1930.

Istinu na vidjelo, pa komu opanci, komu obojci

Hrvatsko-slovenska granica je od početka hrvatsko-slovenskoga razgraničenja zone B STT počinjala od staroga ušća rijeke Dragonje u sredini zaljeva, odmah iza sečovljanskih solana koje se danas nalaze samo na desnoj obali te rijeke. Od ušća je granica tekla na istok do mosta u Sečovlju, od mosta na jug do mjesta Plovanija, a odatle pak na istok koritom rijeke Dragonje.

Jezičnu i etničku hrvatsko-slovensku granicu u Istri odredio je još daleke 1930. god. poljski slavist Tadeusz Małecki u svojoj knjizi ‘Slavenski govori u Istri’. Evo toga navoda: “Slovensko-hrvatska granica počinje na zapadu te se proteže: od ušća Dragonje u more (staro ušće, M. N.) duž rijeke u istočnom pravcu sve do Trebeša, a odatle do Rakitovca. Granična slovenska sela su: Krkače, Planjave, Labor, Trsek, Trebeše, Šoćerga, Movraža, Rakitovec… Granična hrvatska sela su: Kaštel, Merišće, Škoruš, Brič, Topolovac, Gradina, Pregara, Crnica, Brest.” (str. 66.)

Ovakvu granicu su nakon podjele zone B STT između Hrvatske i Slovenije odredila i dva istaknuta predstavnika ondašnjih vlasti: Slovenac Milan Guček i Hrvat Andrija Babić: “S Andrijom sam se nagnuo nad zemljopisnu kartu te nam nije bilo teško da se dogovorimo. Granica će biti tamo gdje završava teritorij na kojem stanovništvo govori izrazito slovenski. Do tamo je naime dosizala i organizacija naše Oslobodilačke fronte, a ovdje se je i samo stanovništvo osjećalo Slovencima. Tako smo zacrtali granicu i odmah ocjenjivali selo po selo. Počeli smo na ušću Dragonje u more (staro ušće, M. N.) na kraju sečovaljskih solana, zatim smo išli stalno duž rječice do ispod Topolovca, zatim jugoistočno do Pregare, na istok do iznad Štrpeda pred Buzetom, te prema Vodicama. Potom smo se rukovali. Sada više ne će biti dvojbi čije je što. Možda smo i za buduće republičke granice obavili posao. Tko zna?” (‘Slovensko-hrvaška meja v Istri’, str. 45.). Točno takvu granicu je odredila i jugoslavenska Vlada u Beogradu (Vidjeti zapisnike te Vlade u arhivi).

Tadeusz Małecki je u svojoj knjizi ‘Slavenski govori u Istrif’ naveo da stanovništvo Topolovca i okolnih sela govori hrvatskim dijalektom, pa su slijedom toga Hrvati. Međutim, Topolovac sa 16 sela, koja su do 1954. god. pripadala općini Buzet, tadašnja hrvatska Vlada je dala Sloveniji u zamjenu za ništa. To je jedinstven primjer u svijetu da jedna država drugoj da dio svojega teritorija i pripadajuće stanovništvo u zamjenu za ništa. Ni u srednjem vijeku nisu tako postupali kad su zbog određenih razloga feudalci drugim feudalcima u nasljedstvo davali teritorij zajedno s pripadajućim kmetovima. Tu donaciju iz 1954. god. sadašnji Hrvatski državni sabor trebao bi ponovno razmotriti i proglasiti nevažećom.

Hrvatska sela od Pasjaka do Skadanšćine, sjeverno od ceste Rijeka – Trst, pripala su Sloveniji još 1945. god. jer Andrija Babić nije dovoljno poznavao taj kraj. U tim selima se danas govori u obitelji čakavski, a u školi i crkvi slovenski. Među tim selima je i Starod (nekadašnji Stridon, rodno mjesto sv. Jeronima). U knjizi ‘Slavenski govori u Istri’ hrvatsko-slovenska granica u tom dijelu je vidljiva iz citata: “Od Rakitovca granica skreće prema sjeveru vijugajući brdovitim područjem Krasa uzduž linije Rakitovac – Markoščina. Zapadno od te linije na slovenskoj strani ostaju: Zazid, Podgorje, Markoščina; na hrvatskoj strani ostaju: Jelovice i Skadanšćina. Od Markoščine granica se proteže u pravcu jugoistoka uzduž puta Trst – Rijeka. Sjeverne hrvatske granične točke su: Obrov, Poljane, Račice, Starod, Pasjak, Šapjane, Rupa, Lisac i Klana.” (‘Slavenski govori u Istri’, str. 66.) Skadanšćina, Obrov, Poljane, Račice i Starod danas su hrvatska sela u Sloveniji.

Vratimo se ušću Dragonje u zaljev koji Hrvati nazivaju Savudrijska vala, a Slovenci Piranski zaliv, a trebao bi se nazivati Sečovljanski zaljev jer zaljevi dobivaju ime na završetku geomorfološke uvale ispunjene vodom.

Sečovljanske solane su bile u funkciji još u mletačko doba. Luka i skladišta soli bili su smješteni kod ušća Dragonje s desne strane. Slivne vode s okolnih brda često su ugrožavale te solane pa su iskopana dva plitka kanala za odvod tih voda: južno od Dragonje kanal sv. Odorika i sjeverno kanal sv. Bartolomeja. Kanal sv. Odorika je odvodio vodu u more, a kanal sv. Bartolomeja je završavao u Dragonji ispred mosta u Sečovlju. Južni odvodni kanal sv. Odorika produbilo je riječko poduzeće Hidrogradnja od crkvice sv. Odorika do mora u južnom dijelu zaljeva i sve je troškove snosila Hrvatska. Cijeli taj kanal je bio u Hrvatskoj, kasnije je sva voda Dragonje skrenuta u taj kanal i pomaknuta granica s mosta u Sečovlju na taj kanal. Na hrvatskoj strani Dragonje južno od mosta u Sečovlju izgrađen je slovenski aerodrom, slovenske solane s desne strane Dragonje su uređene i u funkciji su, a solane južno od ušća Dragonje na hrvatskoj strani su napuštene i zapuštene. To je područje zaraslo u šikaru pa su ga Slovenci proglasili ornitološkim rezervatom i za to dobivaju novce od EU. Staro korito Dragonje od mosta u Sečovlju pa sve do početka kanala sv. Odorika na nekoliko je mjesta namjerno zatrpano građevnim materijalom, a cijela rijeka Dragonja je skrenuta u taj kanal koji završava u dijelu zaljeva koji su u mletačko doba nazivali Porto della Madonna, po obližnjoj ruševnoj crkvici posvećenoj Bogorodici (Gospi). Kanal sv. Odorika više ne postoji, to je novo korito rijeke Dragonje, od utoka u Gospinu luku teče nova hrvatsko-slovenska granica na moru, a trebala bi teći od staroga ušća sredinom zaljeva. Grad Buje bi trebao hrvatskoj javnosti objasniti kada i zašto je došlo do pomicanja granice s mosta u Sečovlju na bivši kanal sv. Odorika, je li to dogovoreno premještanje granice, tko je to odlučio i gdje su dokumenti.

Nakon 2000. često se je govorilo i pisalo o hrvatsko-slovenskoj granici u tom kraju pa sam 2008. god. otišao razgledati to područje. Potaknulo me je saznanje da se na autobusnoj stanici u Sečovlju nalazi golema karta toga područja na kojoj je vidljivo da je državna slovenska granica pomaknuta južno od Plovanije, na brda od Kaštela do Savudrije, čak je i Savudrija na toj karti bila u Sloveniji. To je zapravo bila južna granica nekadašnje talijanske općine Pirano iz doba fašizma od 1923. do 1943. god. Na autobusnoj stanici je stvarno bila ta karta, i danas je tamo. Htio sam vidjeti i most u Sečovlju na kojem su hrvatski omladinci slovenskima predavali Titovu štafetu, i obrnuto slovenski hrvatskima. Sečovljanske solane moglo se je tada i turistički razgledati. U to svibanjsko doba u boksovima solane nije bilo ni vode ni soli. Moj interes nisu bile solane nego ušće rijeke Dragonje koje sam samo razgledao jer je snimanje tamo bilo zabranjeno.

akad., prof. dr. sc. Milan Nosić

Literatura:

• Bela knjiga o meji med Republiko Slovenijo in Republiko Hrvaško, Delo, Ljubljana, 2006.
• Cadastre national de l’Istria d’apres le Recensement du ler Octobre 1945., 1946. Edition de l’Institut Adriatique, Sušak.
• Crljenko, Branimir: Hrvatska Istra – njene sjeverne i zapadne granice, Rovinjski obzori, br. 1. (40), Rovinj, 2003.
• Małecki, Mieczysław: Przegląd słowiańskich gwar Istrji, PAN, Kraków, 1930.
• Małecki, Mieczysław: Slavenski govori u Istri, HFD, Rijeka, 2002.
• Podobnik, Janez i dr.: Slovensko-hrvaška meja v Istri: Preteklost in sedanjost, ČGP, Ljudska čebela, Ljubljana, 2004.
• Podobnik, Janez i dr.: Slovensko-hrvatska granica u Istri: Prošlost i sadašnjost, Maveda, Rijeka, 2009.
• Tomaić, Tatjana / Altić, Mirela: Hrvatsko-slovenska granica na Dragonji, MH, riječki ogranak, Rijeka, 2013.

Prilog 1.:

Budući da Hrvatska i Slovenija imaju graničnih problema, ovdje se prilaže dokument općinskoga suda u Piranu (1968. god.) kojim taj sud iskazuje nenadležnost za zemljište lijevo od rijeke Dragonje. U dokumentu, koji sam preveo sa slovenskoga, imena i prezimena su svedena na inicijale.

… pravomoćno P-43/68
Piran, 3. 4. 1968. /rukom dopisano: suglasan sam/
Potpis sudca P. 2. 4. 68.
(Potpis nečitljiv)

Odluka

Općinski sud u Piranu je u sporu tužitelja J. B., Bužini br. 68, p. Sečovje, kojega zastupaju dr. J. i S. V., odvjetnici iz Kopra, protiv tuženika F. B., Seča br. 63, p. Sečovje, kojega zastupa A. S., , odvjetnik iz Pirana, radi prodaje nekretnine /… din 5000 spp/

Odlučio:

1. Općinski sud u Piranu oglašava se u gornjem predmetu mjesno nenadležnim.
2. Nakon pravomoćnosti ove odluke parnični spis ustupa se nadležnomu sudu u Bujama.

Obrazloženje:

J. B. podnio je protiv svojega oca F. B. tužbu kojom zahtijeva da mu isti izruči zemljišnoknjižni dokument na osnovi kojega će se tužitelj moći uknjižiti kao jedini vlasnik nekretnina navedenih u tužbi.

Uvidom u zemljišne knjige i katastarsku kartu ustanovljeno je da se nekretnine, koje su predmet ove tužbe, nalaze na lijevoj obali Dragonje što znači da se nalaze na području SO Buje. U članku 50. ZPP određeno je da je za odlučivanje u sporovima o stvarnim pravima – a upravo se na takva prava poziva J. B. u odnosu na tuženika, svojega oca, isključivo nadležan sud na čijem se području nekretnine nalaze. Zato se je općinski sud u Piranu na osnovi članka 19. ZPP izjasnio mjesno nenadležnim te je odlučio da nakon pravomoćnosti ove odluke parnični spis ustupi nadležnomu općinskomu sudu u Bujama.

Odluka je osnovana.
Općinski sud u Piranu
18. 3. 1968.

Sudac:
S. S.

Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke moguća je žalba okružnomu sudu u Kopru u roku od 15 dana nakon primitka ove odluke. Žalbu treba podnijeti kod općinskoga suda u Piranu kao sudu prvoga stupnja, u dva primjerak…

Prilog. 2.:

Ovdje se prilaže i tekst Nediljka Pušića, objavljen u Slobodnoj Dalmaciji i skinut s interneta, o skrivenim slovenskim razlozima i namjerama, vezanima za hrvatsko-slovenski granični spor na Dragonji.

Slovenska tajna: Uz obalu Istre leže nafta i plin!

Datum objave: 3. 10. 2009. 13:50 (internet)

Sloveniju i njezine političare ne zanima režim plovidbe niti ribarenje u Jadranskom moru. Njihov je cilj, tvrdi umirovljeni časnik HV-a Nediljko Pušić, pozivajući se na relevantnu dokumentaciju svjetskih institucija i stručnjaka kojom raspolaže – osigurati suverenitet nad dijelom sjevernoga Jadrana ispod čijega dna se nalaze ogromne količine nafte i plina i, steći suverenitet nad lijevom obalom Piranskoga zaljeva kako bi mogli eksploatirati rudno bogatstvo koje se nalazi ispod kamenoloma!

Pušićevo senzacionalno otkriće, koje je doista u cijelosti potkrijepljeno topografskim kartama i geomorfološkim studijama svjetskih stručnjaka i znanstvenika, u dobroj mjeri demistificira slovensku nepopustljivost u pregovorima s Hrvatskom oko Savudrijske vale, piše Slobodna Dalmacija.

Istodobno, baš u doba odmrzavanja slovenske blokade hrvatskoga puta u EU, to otvara nove dvojbe za Vladu Jadranke Kosor. Naime, slovenske pretenzije, slijedom najnovijih spoznaja, daleko nadmašuju ribarske zahtjeve za koćarenjem u tom dijelu Jadrana ili njihove pomorske ambicije, a moglo bi se zaključivati i da su ribarima manipulirali da bi prikrili prave razloge ucjene blokadom hrvatskoga establishmenta u procesu priključenja EU.

Sistematični pravnik s mirovinom časnika HV-a i evidentnim viškom vremena koje nevjerojatno produktivno troši, u intrigantnu privatnu “istragu” značaja Piranskoga zaljeva ušao je potaknut suspenzijom hrvatskoga ZERP-a nakon snažnoga pritiska koji je na RH izvršila Slovenija uz potporu EU.

Zašto je Hrvatska pristala biti jedina država na svijetu koja odustaje od primjene svoga zaštićenoga ekološko-ribolovnoga pojasa?

U siječnju 2008. god. Pušić je počeo istraživati uzroke koji su doveli do pat-pozicije u Piranskom zaljevu, uvjeren da se iza javno deklariranih razloga moraju kriti neki važniji, tajni koje Slovenci nikad nisu dali ni naslutiti. Krenuo je izučavati stare zemljovide iz 12. st., pa sve do onih iz 19., fokusiran osobito na tok i ušće rijeke Dragonje.

Ali, u tom “grmu nije ležao zec”, niti su se karte imalo razlikovale. Prionuo je potom proučavanju nautičkih karata Jadrana s kraja 19. st. Prostudirao je i novije, moderne nautičke karte. Ništa sporno nije otkrio, obalne crte potpuno su se poklapale.

NATO-ove bombe u Jadranu Pušiću su omogućile prvu bitku s tromom hrvatskom “državnom administracijom”. Ne izravno od Vlade RH, nego od jednoga od čelnih ljudi Zapovjedništva NATO-a u doba njegova posjeta Splitu. Tada je izrijekom rečeno da će NATO pomoći Hrvatskoj u vađenju odbačenih bomba u Jadranu koje su “posijali” NATO-ovi zrakoplovi nakon “kosovske krize”, vraćajući se iz borbenih akcija u Srbiji. Pušić je naime prvi za “SD” o tom progovorio, upozoravajući da bi jedna od takvih odbačenih NATO-ovih bomba mogla biti i uzrok kornatske tragedije. Svoje je teze i tada, kao i ovaj put, dokumentirao, a raspolagao je i kartama na kojima su ucrtane “zone odbacivanja” neželjenoga tereta, od kojih jedna , prema NATO-ovim kartama, prelazi preko Kornata. Treba li i na novo Pušićevo otkriće tek lakonski odmahnuti rukom?

Tada je pak posegnuo za topografskim kartama u kojima je ucrtan Piranski zaljev, počevši od “Pregledne K. und K. generalštaba topograf. karte br. 31.- 45., mjerila 1 : 250.000 iz 1900. god.” preko sovjetskih (voenno-topografičeskoe upravlenie generalnogo štaba VTU GSh) karata L-33-88-V i L-33-88 iz 1973. – 1991. god. do američkih (national geospatial-intelligence agency) – 1985-I iz 1993. god., pa čak i karte bivše JNA (VGI) br. 366-1-1 iz 1982. god. te karte topografskoga zavoda Slovenije br. 4611 iz 1995. god.

Da bi ih mogao “čitati”, morao je svladati više od 250 vrsta topografskih znakova, i nakon svega zaključio je da se karte međusobno razlikuju tek u dvama detaljima. Naime, u sovjetskim i američkim kartama bili su ucrtani svi dalekovodi, a u američkim su bili i kamenolomi numerirani.

Toga u jugoslavenskim i slovenskim kartama nije bilo.

Kako je riječ o čovjeku koji ne staje dok ne dobije sve odgovore, brzo je shvatio u čem je “kvaka 22”. Amerikanci i Sovjeti ucrtavali su dalekovode na karte zbog vojnih letjelica-helikoptera i niskoletećih borbenih aviona koji su glavno sredstvo svih njihovih borbenih djelovanja, i na taj način otklanjali potencijalne smetnje i rizike.

Ali, zašto su Amerikanci numerirali kamenolome, to je pak tek trebalo otkriti. Zahvaljujući opsežnoj literaturi (Terrain Analysis FM 5-33, Topohraphic surveying FM 3-34.331, Minerals for atomic energy by Robert D.Nininger), i tu je enigmu riješio.

Numeracija svih kamenoloma u kraškim područjima svijeta sračunata je na lakše pribavljanje podataka o nalazištima strateških sirovina kao što su uran, torij i berilij.

A topografska karta Piranskoga zaljeva zorno pokazuje da su kamenolomi samo na njegovoj lijevoj, hrvatskoj obali gdje je na uzorcima kamena obavljena geokemijska i geofizikalna analiza, nakon čega su numerirani.

– Tada mi je postalo kristalno jasno da odgovore na pitanja o problematici razgraničenja u Piranskom zaljevu moram tražiti u zemlji, pod morem, odnosno u geologiji sjevernoga Jadrana – priča Pušić svoju novu senzacionalnu priču.

Zaljev pun bakra

– Ako pogledate na geološkoj karti Europe lijevu obalu Piranskoga zaljeva, vidjet ćete geološki rasjed u područjima kamenoloma, a iz literature je poznato da to ukazuje kako se u tim područjima nalaze i velike količine bakrene ili uranove rude – dodatno upozorava Pušić. “Natrag” ga je naveo podatak o geoseizmičkim minolovcima u Tršćanskom zaljevu. Pitao se je što tamo rade, i istražujući sve što mu je bilo dostupno, došao je do spoznaje da se u oceanografiji minolovci upotrebljavaju i za istraživanje naftnih i plinskih polja. Malo-pomalo, priča se je zavrtjela, neprekidno se dopunjujući novim otkrićima i podatcima. Piranski zaljev je, kaže, predmet zanimanja i naših susjeda Talijana, još od 1838./9. god. kada su planirali gradnju željezničke pruge od Trsta do Pule. Inženjeri i geolozi su otkrili na tom prostoru kvalitetan građevinski kamen koji su upotrebljavali za gradnju tršćanske i koparske luke. Ali su vidjeli da na tom prostoru ima još kvalitetnih sirovima osim kamena… Upravo to su doznali Slovenci, uvjeren je lucidni Splićanin, jer zato inzistiraju da sve što je ispod kamenoloma u Piranskom zaljevu pripadne njima.

Uskoro je došao do ključnih podataka koji su mu pomogli dešifrirati pretenzije slovenskih političara za tim dijelom hrvatskoga teritorija.

Naime, institucija koja raspolaže s najviše goloških podataka na svijetu je Geološka služba američke vlade – U. S. Geological Survey, u čijim je izviješćima našao precizne procjene količina nafte, plina i tekućega plina u sjevernom Jadranu.

Spomenuta institucija obrađuje nalazišta diljem svijeta, te navodi podatke koliko je količina pronađeno, koliko iscrpljeno i kolike su rezerve još neeksploatirane. Na geološkoj karti Europe gdje su ucrtana sva naftna, plinska polja i geološke provincije, navodi se provincija Po Basin 4060 koja prestaje kod rta Savudrije, a istočno i sjeveroistočno od rta nema ni nafte ni plina.

Od ukupnih procijenjenih količina u toj geološkoj provinciji, 50 % otpada na hrvatski dio Piranskoga zaljeva. Prema procjenama (iz 2000. god.) koje navode u svojim izviješćima, uz zapadnu obalu Istre, te u zapadnoj i južnoj Istri nalaze se milijuni barela neotkrivene nafte i milijarde kubika plina!

Ili posve precizno: F 95-minimalno 39 milijuna barela nafte, 6,6 milijarda kubičnih fita plina i minimalno 21 milijun barela tekućega plina; F05-maksimalno 916 milijuna barela nafte, maksimalno 33,466 milijarda kubičnih fita plina te maksimalno 308 milijuna barela tekućega plina; MEAN (geo. sredina) – 360 milijuna barela nafte, 17.904 milijarde kubičnih fita plina i 122 milijuna barela tekućega plina.

Prema izviješću dr. Sandre J. Lingquist, jedne od najutjecajnijih i najuglednijih naftnih geologinja na svijetu, polovica navedenih količina, naročito plina, nalazi se u akvatoriju Umaga i Savudrije, a upravo taj akvatorij Slovenci nazivaju “dimnik” (hrv. dimnjak).

Sudeći po svemu, taj tzv. dimnjak našim lukavim susjedima ne treba zbog slobodne plovidbe već zbog eksploatacije nafte i plina. Zbog toga je vrlo izgledno da bi, ako dođe do arbitrarne prevage u korist Slovenaca, tzv. dimnjak odmah bio zatvoren za pomorski promet jer bi u protivnom ometao vađenje naftnoga i plinskoga bogatstva, te bi promet skrenuli u talijanske teritorijalne vode, odnosno kroz minorni ostatak hrvatskih voda.

Na američkim kartama u predjelu Savudrije ucrtana su dva pretpostavljena plinska polja, fiktivno imenovana kao Neptune i Mercury. Amerikanci su napravili plan koji obuhvaća područje od Savudrije do Kopra, kao plinsko nalazište koje bi služilo za održavanje sustava plinovoda u Europi, između Alžira i Rusije.

Pravi naručitelj ove američke geološke studije bila je zapravo prva demokratska mađarska vlada koja je 1989. god. zatražila od SAD-a da pregledaju sve njihove izvore nafte i plina kako ne bi bili apsolutno ovisni o ruskim energentima.

Sklopili su ugovor i Amerikanci su im poslali svoje najbolje stručnjake koji su načinili cjelovite analize zajedno s kartama na kojima su ucrtali nalazišta za cijelu Europu.

Do tih je podataka, već u fazi njihova nastajanja, vještom diplomatskom “komunikacijom” uspio doći vrlo sposoban slovenski diplomat Dimitrij Rupel koji je nota bene bio veleposlaninik Slovenije u SAD-u. Analizirajući značaj i vrijednost tzv. dimnjaka, vrlo bogatoga naftom i plinom, Slovenci su odlučili pod svaku cijenu osigurati suverenitet nad Piranskim zaljevom, a tim i nad njegovim eksploatacijskim poljima. Prema EU su forsirali priču o potrebi Slovenije za izlazom na otvoreno more, a istodobno su se tajno pripremali za vađenje nafte i plina.
Leži li Istra uistinu na milijardama kubika plina?!

Naš je sugovornik došao i do podataka da su susjedi u Sloveniji već naručili dvije eksploatacijske platforme koje čekaju da njihova država dobije suverenitet u tzv. dimnjaku kako bi ih montirali. U međuvremenu su, tvrdi Pušić, obavili sve pripreme za izgradnju plinovoda Savudrija – Koper.

– O onom što je otkrio i zaključio, upoznao je jedino akademika Davorina Rudolfa, kojemu je predao svu marljivo prikupljanu dokumentaciju, računajući na njegov stručni i politički habitus koji mu osigurava respekt i pristup premijerki Jadranki Kosor. Hoće li svojim autoritetetom i znanjem i javnim ugledom koji uživa u RH akademici Rudolf, Ibler i Barbić objasniti i rasvijetliti “slučaj Savudrijske vale” s ove strane hrvatskim građanima i EU? Hoće li Hrvatska dopustiti da Slovenija u ime “višega cilja” (EU) i formalno zagospodari Piranskim zaljevom i njegovim izvorima nafte i plina, a otkriće Nediljka Pušića proglasiti patološkom fantazmagorijom jednoga preangažiranoga umirovljenika?

Kako je moguće da do ovakvih spoznaja nije došao baš nitko ni u MVPEI-u ni u MORH-u, kao ni u drugim državnim institucijama RH, a pogotovu stručnim i znanstvenim krugovima? Pati li ovaj narod kolektivno od nedostatka ambicije i interesa, osim kad su posrijedi osobni interesi?!

akad. prof. dr. sc. Milan Nosić/HKV/ http://www.hkv.hr/izdvojeno/Hrvatsko nebo