Marcel Holjevac : Mijenja li Bandić Tita za Hasanbegovića?

U civiliziranim zemljama, običaj je da se trgovi, gradovi i ulice imenuju po ljudima koji su mrtvi. Samo u diktaturama, i to onima s dna kace, diktatori imenuju trgove i ulice po sebi za života. Isto tako, u civiliziranim državama je običaj da se trgovi i sve ostalo što su diktatori imenovali po sebi za svoga života preimenuje isti čas s dolaskom demokracije.

Znači li to da do nas demokracija nije još u potpunosti stigla, da su se pripadnici totalitarnog režima samo jednog jutra probudili i rečeno im je da od tog dana više nisu komunisti, nego socijaldemokrati? Zapravo, da. Paradoks imena Trga maršala Tita najbolje oslikava to što na njega izlazi ulica Andrije Hebranga. On je, kao židov i komunist, te antifašistički borac, preživio ustaški zatvor, ali nije preživio onaj Titov. Službena verzija kaže da se objesio o cijev radijatora u zatvoru u kom inače nije bilo radijatora ni centralnog grijanja. Vjerojatno je to jedinstven svjetski fenomen, da imamo ulicu i trg na istom mjestu koje se zovu po diktatoru i po njegovoj žrtvi. To oslikava ne ideološku, već vrijednosnu dezorijentiranost hrvatskog društva. Da stvar bude ciničnija, ljudi koji vole temeljem toga što se u Ustavu spominju odluke ZAVNOH-a tvrditi kako je “antifašizam utkan u naš Ustav”, nikad ne daju suvisli odgovor na pitanje zašto se onda ne zauzmu da se iz naziva Trga ne ukloni ime čovjeka koji je tvorca ZAVNOH-a, Andriju Hebranga, dao ubiti!

Problem nije marginalan niti ideološki: imena ulica i trgova odražavaju vrijednosti jednog društva. No lukavi Bandić je pragmatičar, kojeg zanima samo operativna politika. To samo po sebi nije ništa loše, dapače je vrlo poželjno kad se radi o mjestu gradonačelnika ostaviti razmirice te vrste po strani, a Bandić je poznat po tome da se ne bi štel mešati u ništa što bi moglo bilo koju grupu birača odbiti od njega. U tome je njegova genijalnost, i tajna dugovječnosti: On nije političar koji se pokušava dopasti svima, nego političar koji se pokušava ne zamjeriti nikom! A to je tajna svakog uspješnog visoko komercijaliziranog proizvoda za najširu upotrebu: ne privući kupce nečim posebnim, nego ne odbiti niti jednog kupca, ili u politici birača, nečim što bi im se moglo ne dopasti.

Zato Hasanbegoviću i Bruni Esih, bez čijih pet malih složnih ručica ne može sastaviti vladajuću koaliciju u gradu Zagrebu, nudi referendum. Kako god građani glasali, on je tu čist. Oni to, naravno, ne prihvaćaju: Hasanbegović je lijepo objasnio da Trg ime nije dobio demokratskim putem, na referendumu, pa time niti ne podliježe promjeni istog na isti način. No to čak niti nije najvažniji razlog zašto ime ne podliježe demokratskoj metodi promjene, koju inače apsolutno podržavam.

A da na referendumu odlučujemo o imenima ulica Mile Budaka?

Naime, kad bismo dozvolili da se imena trgova i ulica mijenjaju referendumom, onda bismo svakako imali brojne ulice Mile Budaka po Hrvatskoj: sve su one, s razlogom, uklonjene. Što Mile Budak ima s Titom? Jako puno, kad se radi o imenovanju ulica i trgova: kao što zagovornici Trga maršala Tita govore o tome da je dotični bio “antifašistički borac i jedna od najbitnijih ličnosti 20. stoljeća pa zaslužuje svoj trg u Zagrebu”, tako su i pobornici ulica Mile Budaka ne tako davno imenovanje pravdali time da je dotični bio književnik i pjesnik. Naravno, o tome nisu govorili ljubitelji književnosti, već uglavnom ljubitelji endehazije. Protivnici su pak isticali da je Mile Budak, pored toga što je bio književnik, bio i ministar u jednoj diktaturi, totalitarnom i u osnovi kvislinškom režimu povezanom s brojnim zločinima, i da kao takav ne može imati svoj trg.

Primijenimo to na Tita, istu logiku: Tito nije bio samo vođa pokreta otpora u budućoj SFRJ, nego, prije svega, komunistički diktator, i to ne Hrvatske nego Jugoslavije. I k tome vrlo surov, bar u prvih dvadesetak godina svoje vladavine. Bio je na čelu režima koji je ideološke i političke protivnike – kako lijeve tako desne – ne samo slao u logore smrti poput onog na Golom otoku, nego i obilježavao njihovu djecu doživotno. Nije prezao od ubijanja niti generala Armije, ministara, zastupnika – svi bi oni završili na Golom ako bi se samo posumnjalo da su odani onom drugom vođi antifašista. Onom, čije su trupe u konačnici ušle u Berlin, dok je Tito “oslobodio” Jugoslaviju – bar njen dio, jer velik dio je ionako još 1944. oslobodila, ili okupirala ako vam drago, Staljinova Crvena armija – oko mjesec dana nakon što se Hitler ubio. U stvari, da onaj drugi antifašist i zapadni saveznici nisu ušli u Berlin partizani bi vjerojatno i dan-danas bili u šumi: Titove zasluge u Drugom svjetskom ratu, budimo realni, nisu prevelike, on bi završio kako je završio i kad je završio i s njim i bez njega, skupa s NDH. Razlika je tek u tome što bismo nakon rata imali kakvu-takvu demokraciju pod paskom Washingtona i Londona, a ne “antifašizam” pod paskom Staljina i Tita, a kasnije samo Tita, idućih oko pola stoljeća. I vjerojatno tada ne bi bilo ni rata devedesetih. Kao ni masovnih pogubljenja nakon rata, jer zapadni saveznici takve masovne osvetničke akcije protiv poraženih vojski na svom teritoriju nisu dozvoljavali. Pa su zato Britanci uredno ustaše, domobrane i nešto četnika iza leđa Amerikanaca koji to nisu odobravali s Bleiburga na prevaru vratili Titu, jer sami nisu htjeli okrvavili ruke: loše je za PR.

Titove zasluge su prije svega za uvođenje komunističke diktature u Jugoslaviji nakon rata, te masovne likvidacije, a puno manje za sve ostalo. Pa kao što i zagovornici ulica Mile Budaka nisu ljubitelji lijepe književnosti, tako i zagovornici Trga maršala nisu nikakvi “borci protiv fašizma”, nego apologeti diktature i totalitarizma, u pravilu emocionalno naklonjeniji pokojnoj Jugoslaviji nego Hrvatskoj. Kad bismo prihvatili logiku da Tito zaslužuje trg jer je bio antifašist, zašto onda ne bismo dali trg i Staljinu? Zašto nigdje u Rusiji ni drugdje (s izuzetkom stanovite selendre u Italiji gdje su komunisti na vlasti, a tamo postoje i ulice Lenjina pa čak i Tita) nema trgova nazvanih po njemu, iako je nesporno da je Staljin bio antifašist, dapače svjetski lider antifašista? Zašto u Rumunjskoj nema trgova imenovanih po Ceaussescuu, iako je nesporno bio antifašist, član pokreta otpora? Zašto nema trgova nazvanih po Enver Hoxhi u Albaniji, pa i on je bio antifašist? Odgovor je očit i jasan: jer su bili diktatori. A isto to je nesporno bio i Tito. Uostalom, zašto koji trg ne bismo mi nazvali po Staljinu? Njegove trupe su “oslobodile” sjeverozapad Hrvatske u Drugom svjetskom, bio je antifašist, samo se ničim nije ogriješio o Hrvate niti ih je slao u logore i na stratišta.

Antifašist i diktator, a ne ili

Dilema “antifašist ili diktator” je lažna, Tito je nesporno bio oboje, uostalom svi ljudi uz koje se povijesno vezao pojam “antifašizam” su bili komunisti: zapadni saveznici su bježali od tog termina kojeg je skovao Staljin kad je komunizam postao odiozan kao pojam, jer ako se borite protiv fašizma to je nešto pozitivno, zar ne? Naravno, radilo se o onom na što je u svojoj knjizi “stoljeće zla – o komunizmu, nacizmu i jedinstvenosti Šoaha (genocida)” upozoravao Alain Besançon: dok nacizam otvoreno odbacuje sve moralne postulate što ga ubrzo dovodi u sukob sa svima, komunizam je potencijalno opasniji jer ima veću sposobnost mimikrije svog intrinzičnog zla u ruho nečeg moralnog i prihvatljivog, poput “antifašizma”. On je privlačan intelektualcima, studentima, ne samo uličnim siledžijama. No, ono na što posebno upozorava je: ne smijemo dati ad hoc opravdanje jednom totalitarizmu zato jer je bio suprotstavljen drugom totalitarizmu, to je kao proglasiti Al Caponea “antimafijašem” jer je pobio cijelu suparničku bandu. A još manje je moralno ispravno vagati totalitarizme i diktature pa govoriti “ovaj je manje zlo od onog drugog”: ne, kod imenovanja ulica i trgova se biraju ljudi koji su zaslužni, koji su stvorili nešto pozitivno u politici, znanosti, umjetnosti, koji odražavaju vrijednosti kojima stremimo.

Referendum tu ne dolazi u obzir: Uostalom, zašto onda ne bismo dozvolili da se na referendumu odluči hoće li gdje Mile Budak dobiti ulicu kao književnik. ili uostalom i osobno Ante Pavelić, koji se isto tako bavio književnošću i izdao roman? Ima dijelova hrvatske gdje bi to zacijelo demokratski prošlo. Možda da Nijemci daju ulicu Mengeleu jer jer bio vrhunski doktor? Ili nazovu koju u čast Adolfa osobno, jer je bio slikar? Naravno, to bi bilo uvredljivo za žrtve – a tako je odlučio i Ustavni sud susjedne Slovenije, kad je jedna cesta pred nekoliko godina trebala biti imenovana po Titu, pa je na kraju odlučeno da je to neustavno.

A kad već pričamo o antifašizmu – da je “antifašistima” stalo do toga da se Trg zove po kakvom zaslužnom antifašistu iz Drugog svjetskog rata, koji je usto bio i zaslužan Hrvat i koji nije bio diktator niti ratni zločinac, imaju na izbor Tuđmana, Bobetka, da nabrojim samo neke. Oni su isto bili dio pokreta otpora – pa ipak, antifašisti ne mašu njihovim slikama na skupovima, i pokušavaju svim silama spriječiti imenovanje bilo čega po njima! Antifašizam? Vraga, radi se tu o nečem drugom. Jer Tito je prije svega simbol jugoslavenstva, a Tuđman hrvatstva. “Antifašizam” je magla, antifašisti su u Drugom svjetskom bili obojica ionako. A zna se kog “antifašisti” preferiraju i zašto. Iako se za ovim kojeg ne vole ne vuku repovi masovnih kršenja ljudskih prava i masovnih pogubljenja. A i bio je demokratski izabran predsjednik Hrvatske, ne neizabrani diktator Jugoslavije.

Dakle, danas se liberali i borci za ljudska prava bore da Trg zadrži ime komunističkog diktatora koji je zabranio slobodne izbore, provodio masovna pogubljenja, otjeralo cijele etničke skupine iz Hrvatske poput folksdojčera iz Slavonije (što je u biti etničko čišćenje), oteo Židovima i ono što im je preostalo nakon ustaša, i radikalno gazio ljudska prava. SFRJ je bila jedna od nekolicine članica UN koja nikad nije potpisala Univerzalnu deklaraciju o pravima čovjeka, jer je Tito tako htio.

Zato to nije tek sporedno pitanje, nego i te kako bitno pitanje: totalitarizam svake vrste mora biti ukonjen iz Hrvatske i na simboličkoj razini, jer moramo jasno poručiti mladim generacijama da on jednostavno nije prihvatljiv u bilo kom obliku i pod bilo kojim izgovorom. Isto tako, moramo razjasniti da između suverenizma i jugoslavenstva biramo suverenizam kao vrijednost. Tito, naime, čak nije bio ni predsjednik niti diktator Hrvatske, pa je nejasno zašto bi imao trg sa svojim imenom sred glavnog grada. Treba li mu dati trg jer je jedna od najznačajnijih osoba XX stoljeća u svjetskim razmjerima? Jest, ali to je svakako bio i Adolf Hitler, Castro, Pol Pot. Usto, kad se već pobornici vole pozivati na “antifašizam u Ustavu”, kojeg nema: ima nečeg drugog, a to je spomen “odbacivanja komunističkog sustava”.  I to je jedina ideološka odrednica koja u Ustavu uopće postoji. A odluke ZAVNOH-a su negdje u nabrajanju u preambuli uz riječku krpicu i hrvatsko-ugarsku nagodbu, koje nitko zato ne smatra “temeljem Hrvatske”.

Marcel Holjevac/Dnevno.hr/Hrvatsko nebo