A . S . Saljo . Leovac : ODSJAJ “CRNO BIJELOG SVIJETA” U MOJIM OCIMA

Negdje sam pročitao da je uvijek najteže napisati prvu rečenicu kada pišeš knjigu, pričicu ili bilo sto. Evo ja “riješih” taj problem. već sam je napisao. Želio bih u četiri crtice napisati kako sam doživio “crno bijeli svijet” na svojoj kozi i konačno počeo gledati svoj život u “coloru”…

Moj otac je preživio Krizni put, bio medu malobrojnima, dok ogromna većina nije bila te sreće. I u mojoj mladosti kad god bi počeo pričati o svemu sto je preživio, mama bi ga presijecala i govorila da ne priča ništa o tome, bojeći se za nas da nećemo gdje “izletjeti” s tom pričom, pa navuci zlo prvo sebi, te preko nas cijeloj obitelji… Jer, tko god je živio u ta “zlatna vremena” zna koliko su ona bila “zlatna”, pogotovu za one koji ne misle kao “oni” koji su “avangarda radničke klase”, te kao takvi imali “ključeve” svakog života u Yu u svojim rukama.
Ali, posto sve to nisam znao, gledao sam na svijet u crno-bijeloj boji…

CRTICA 1. MARKSIZAM

Na samom početku 80-tih godina išao sam u srednju školu. I kao sto je opće poznato, skoro u svakom predmetu smo imali primjese marksizma.
A posto sam išao u srednju ekonomsku školu imao sam ga u svakom predmetu, da kao budući “radnik u samoupravnom socijalizmu” ne bih dozvolio sebi da budem “izrabljivan” od kapitalista. Kao sto me je “učio” moj profesor iz marksizma. Gdje je rekao da radnici u kapitalizmu rade 4 sata za sebe, a 4 sata za kapitalistu. A u socijalizmu svih osam radnih sati radiš za sebe. Pa bi odmah nakon toga na uho pitao Stanka, koji je sjedio pored mene, a čiji je tata radio u kapitalizmu u Njemačkoj, da ako može da mu nađe sezonski posao kod tate. Da ide da ga “izrabljuju”, da radi 4 sata za kapitalistu. Jer mu nije dovoljno ono sto ima da bi preživio, iako svih osam sati radi “za sebe”. Te bi rekao Stanku da slobodno kaže ocu da je on vrijedan i da hoće raditi, neće nositi blok ciglu s dvije ruke, nego jedna cigla u jednu ruku, a druga u drugu – i ako treba na četvrti kat. Kao profesor marksizma, ima završen fakultet, a traži posao u kapitalizmu, na “baušteli”. Tu sam saznao da svijet nije sazdan samo crno-bijelo, pa sam u svojim ocima dobio malo odsjaja sive boje.

CRTICA 2. JEZIK

Namjerno sam u podnaslovu napisao samo jezik. Nisam naveo koji. S obzirom na to da se tada kod mene u Bosni zvao srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski. I obvezno tako. čak se “uobičajilo” da se zove samo srpsko-hrvatski. A ja kao mlada osoba, bez ikakvog “pozadinskog” efekta, željna nekakvih promjena i da ne gledam na svijet samo kroz tri boje, na svojoj bilježnici sam napisao “samo” hrvatsko-srpski. već sam ranije rekao da sto se tiče nacionalnog osjećaja, jesam se osjećao kao Hrvat, ali to nigdje nisam isticao. Takva su vremena bila i nisam mogao “pokupiti” druga saznanja na mojem do tada kratkom putu. Ali da nastavimo dalje. S obzirom na to da mi je “čas” iz jezika uvijek bio iza velikog odmora, izvadio bih knjigu i bilježnicu, te izašao vani. Poslije određenog vremena primijetio sam da je moja bilježnica uvijek okrenuta naopako, nije naslovna strana gore.
Kada sam to primijetio, kao i svaki puta prije, izvadim knjigu i bilježnicu iz torbe, te krenem vani. Zastanem na vratima. Vidim da “drug”, s kojim sam sjedio u klupi zajedno, okreće moju bilježnicu. Vratim se nazad i pitam ga sto to radi. On se zacrvenio u licu i kaže da jezik nije hrvatsko-srpski, nego srpsko-hrvatski. Na to mu kažem da moje stvari ostavi i da ih vise ne smije dirati, a ako mu sto nije jasno, neka me prijavi razredniku. Sto, normalno, nije učinio. A sto mislite zašto?
Naime, on je bio Srbin po nacionalnosti. A znao je da meni nije ime Pedro, i nisam visibaba, pa da me može žrtvovati ili ne daj Boze objesiti. A najbitnije od svega je (sto je znao da znam) da je na njegovoj bilježnici pisalo samo s r p s k i jezik.
Tada je u moje oci ušlo malo i zelenkaste boje.

CRTICA 3. DOLAZAK U JNA

Sa završetkom srednje škole otišao sam u JNA na odsluženje redovnog roka sredinom 80-tih godina. Kada je u Yu tekao “med i mlijeko”. Zato sto ga nije bilo moguće kupiti. Kao ni većinu ostalog. Nije bilo ni goriva. Nego nekakvi parni i neparni brojevi. Vrijeme stabilizacije. Kako nije bilo ničega, “nije bilo ni nacionalizma”. Još se nije bio pojavio njihov Slobo sa “salatom”.
Prvih dana vojnog roka po cijeli dan smo pravili krevet. Kada se sredi, dođe “desetar”, poruši, pa opet iz početka. Između jednog od “rušenja kreveta” dođe “desetar” u moju spavaonicu i pita me koliko ima Hrvata u njegovom odjeljenju, a ja kažem četiri. Na sto mi on kaže da ih ima previse, pa mora poraditi “na tome”. Ja sam ga tada poslao “tamo daleko”, gdje u suštini on i treba biti, a ovdje ne želim to kazati zato sto inače ne psujem, a među prijateljima imam i djece pa se ne želim ovdje tako izražavati.
Poslije toga slučaja, kao grom iz vedra neba, lupio me je čitav spektar boja, tako da sam kratko vrijeme bio “zaslijepljen”, ali ipak, najjače je bila izražena crvena boja.

CRTICA 4. NAVIJANJE

I ova crtica je iz JNA. S obzirom na to da su to bile “lijepe godine crno bijelog svijeta”, te se još nije pojavio onaj koji ima mnogo “salate”, imali smo normalne kontakte, a kako je sve u to vrijeme zanimao nogomet, pitao sam Srbe koji su iz Srbije za koga navijaju, a oni bi mi odgovarali da li za zvezdu, da li za partizan. Ništa zato, misli Saljo, navijaju za klub iz svoje republike. Ne budem lijen pa pitam Srbe iz Bosne, a dobio sam isti odgovor. To su samo izuzeci, pomislim ja. Ali da bih sebi to dokazao, pitao sam i pripadnike istoga naroda iz Hrvatske. I, za “divno čudo”, dobijem u slovo isti odgovor.
Da bih pojasnio stanje, moram reci da sam ja Hrvat iz Bosne koji je samo tijelom to bio. Dusa mi je lutala “prostranstvima samoupravnog socijalizma”. Pa sam do tada navijao za Sarajevo. Kao sto je i Branimir Štulić rekao da je samom sebi morao dati nadimak, tako i ja, te od djetinjstva “nosim” nadimak Saljo.
Kada su oni mene pitali za koga ja navijam, poslije kratkog promišljanja rekao sam za – Dinamo. Zašto Dinamo? Zato sto sam u svojemu dotadašnjem životu znao jednoga Srbina – koji mi je bio razrednik u srednjoj skoli – a da je navijao za Hajduka (neka se ne nađu uvrijeđeni fanovi ovoga časnog hrvatskog kluba kojeg poštujem), a nisam znao nijednog dinamovca, te sam želio vidjeti njihovu reakciju. A ona je bila neočekivana. Prekinuli su sve kontakte sa mnom, smatrajući da sam nacionalista. Uostalom, kao i za sve navijače tog kluba. Iz toga razloga sam postao “pasionirani” navijač. i u svojim ocima dobio i plavu boju.
S obzirom na to da je tada u mojim ocima “zaživio” čitav splet boja, nekako mi je normalno bilo da malo razmislim i razlučim gdje se nalazim. I da moje srce kaže koje boje voli. Izabrao sam crven-bijeli-plavi. Kada je moje srce odabralo, “vratila” mi se i duša u tijelo. Jer sistem u kome sam živio do tada, sve je radio da mi ubije dušu. Ali, kao sto reče nas veliki rocker Bruno Langer, za ljubav treba imati dušu. Cim se duša “vratila” u moje tijelo, došla je i ljubav u moje srce. Ljubav prema mojoj Hrvatskoj i cijelom hrvatskom narodu. I sve je leglo na svoje mjesto….

PS. Sve te njihove godine crno bijelog svijeta dao bih da se vrati samo “jedan dan mog života” (kao sto u toj pjesmi lijepo kaže Mišo Kovač), DAN PONOSA I SLAVE, koji sam proveo sa svojom bracom po oružju u Domovinskom ratu, pogotovu sjećajući se onih koji su dali sve sto su imali, svoje živote. Ali ništa, dokle god dišem ovaj zrak i oni će živjeti u meni….

ZA DOM SPREMNI I SLOBODI TEZI
OVDJE LEZI ONAJ STO NE BJEŽI

Epitaf na jednom grobu junaka Domovinskog rata
Posvećeno mom velikom pokojnom prijatelju
Marijanu Leovac – Garcu
koji je izvršio suicid 16. lipnja 2013.godine
S nama je…
Sa mnom je…

Anto Saljo Saljo Leovac