N. Nekić : Moj Denis

Demoni nastupaju

U povodu smrti miloga djeteta

Nezamisliva je europska kultura bez Dostojevskog. Između ostaloga napisao je (parafraziram) i rečenicu u kojoj kaže da cijelo čovječanstvo nije vrijedno koliko jedna suza nevinoga djeteta koje osamljeno i gladno plače u mraku.

Đavao uživa u našoj mirnoj savjesti, ništa mu draže nije. Ponuđeno nam je neizmjerno mnogo surogata umjesto Deset Božjih zapovijedi. Najbolji je Sotonin dar da čovjek može mijenjati užitke i to bez odgovornosti. Sam si gospodar svojega tijela, sam odlučuješ što je istina, a najčešće je ona koja tebi odgovara. Zašto bi uznemiravao sebe kad ne gori u tvojoj kući? Čemu služi Božje milosrđe o kojem govori papa Franjo, čemu se osvrtati na strašni krik za život kad nije u tvojoj obitelji? Susjedi, gdje ste bili? Roditelji demonice gdje ste bili? Kojekakve udruge i babe-tine gdje ste bile?

Kolektivni deliriji apsolutne slobode uzeli su maha. Strasti i razularenost postali su svakodnevica kojoj se odaju svi vjernici Razuma i suludih povorki koje zagovaraju smrt – uvijek i na razne načine. Zašto ne eutanazija, pa čovjek je gospodar svojega tijela; zašto ne abortus kad ionako to nije živo biće a kamoli čovjek; zašto ne smrt djeteta koje mi smeta jer ionako nije bitno ima li to dijete tri mjeseca ili tri godine? Tko gleda filmove o strašnom grčenju u majčinoj utrobi kad maleni čovjek osjeti približavanje noža? Takvi se filmovi ne prikazuju na TV, pa čak se i molitve pred ubojicama u bolnicama zabranjuju! Pomahnitali razumsko-znanstveni delirij širi se svijetom koji demonski opravdava sva zlodjela i zatomljuje ljudsku težnju za Bogom kao nepotrebnu, lažnu i zastarjelu. Nikada nije bilo manje poštivanja vrlina od pojave ideje da je Bog mrtav. Nikada nije bilo većega mahnitanja zbog stoljetnog zatomljivanja Istine, Puta i Života utjelovljenoga u Isusu Kristu. Slabljenje našega religioznoga osjećaja plodno je tlo da se podižu čudovišta, koja se čak proglašavaju pravednicima i humanistima. Nema pravoga zla jer više nitko ne želi spominjati Oca zla. Pa ni Crkva. Kao da nije nikada spomenut. Kao da ga Biblija nije spomenula mnogo puta, a Isus susretao i vodio borbu s njim. Istjerivao zloduhe i demone. Mnogi se hvale da nikada nisu pročitali Bibliju. Nisu sreli mračne sile jer imaju razum koji niječe njihovo postojanje, on ih svjesno zanemaruje, ali ih ne može ukrotiti. Živimo u dobu Množenje Čudovišta. Religiju su zamijenili tzv. psiholozi i njihovi ležajevi kao i tvrdnje da su sve zle pojave neka oboljenja koja će oni izliječiti. To su umišljeni vrači koji misle da poznaju onu prvu i posljednju istinu o čovjeku. Treba se čuvati onih koji sve mogu objasniti. U njima spava i povremeno diže glavu zmija gordosti, laži i klonirane znanosti čiji posljednji rezultat je „vječan“ i neporeciv. A sve traje do novoga otkrića koje za sebe tvrdi da je konačno. Konačno rješenje.

Tko su te ubojice – demoni maloga i nemoćnoga djeteta? Iz svega što nude mediji jedan par lezbijki i treći muški dodatak kao začin. Dakle, pravi LGBT skup. Vjerujemo da je toga bilo još, i svi susjedi odjednom znaju da je bilo, ali ne žele reći. Nije li i to dijabolično? Slušati plač djeteta koji traje i traje i nikoga ne smeta?! Sada se ispisuju gnjusne stranice po medijima, a nitko ne pita kako ste mogli slušati krikove maloga dječačića, i nisu vas smetali, a da je pas zalajao, prijavili biste, zar ne? Vladar mraka nije bio samo u demonicama, bio je i u dušama slušatelja koji su začepili uši, jer oni su s mnogima od nas demokrati, humanisti, njih ne smije biti briga o drugima, ta time bi ometali apsolutnu slobodu života!!!

Ta apsolutna sloboda može postati nakazno zlo koje kao izbor donosi kaos i smrt. Progoni me misao da su mnogi čuli krikove, znali da to netko malen i nemoćan ječi i traži spas, a nisu se htjeli umiješati da ne ometu SLOBODU i prljavštinu koju su ne samo slutili, nego i znali.

Ne mogu se utješiti spoznajom da prema nekim statistikama u SAD nestaje godišnje 12000 djece! Daleko više ima ležajeva u psihijatrijskim ordinacijama i začas se tu pronađe opravdanje za zločine. Već danas se kod nas čuju glasovi sveznajućih „stručnjaka“ iz nekakvih udruga za zaštitu maloljetnika koje udruge ili stručna tijela nisu učinila dovoljno da se dijete spasi, kako se, eto, pokušalo amo-tamo, pa se nije moglo jer…

Ne mogu zaspati jer me opsjeda slika pretučenoga i zadavljenoga miloga djeteta Denisa, anđela maloga, nad kojim se nadnosi neka sotonska prikaza, nikako majka, nemojte koristiti to sveto ime za najprljaviji zločin koji čovjek može učiniti: zapisano je da su dva najteža zločina – kad dijete ubije majku, ali još strašnije kad majka ubije dijete. O, kako se Đavao raduje smrti maloga Denisa, kako se raduje ravnodušnosti svih koji su sudjelovali na bilo koji način u tom strašnom činu što je odjeknuo svemirom! To je i strasni Baudelaire u svojim „Malim pjesmama“ zapisao:“Najljepše je Đavlovo lukavstvo u tome da nas uvjeri kako ne postoji.“

Postigli smo NAPREDAK! Demokracija je donijela apsolutnu slobodu i uspavala kao droga naš osjećaj za transcendentalnu mitsku figuru Sotone, otvorili smo odavno i „crkve“ tom čudovištu u San Franciscu, diljem svijeta pa i u Hrvatskoj. Uklonili smo iz života smisao za tragično i okrenuli se potrazi za boljitkom i osrednjim šupljim stvarima koje su postale nove vrijednosti. Zgazili smo moral, doveli do beznačajnosti ljudski život, a onda mirno pošli spavati da ne čujemo krikove za život. Živjela sloboda! Sve što se dogodilo nije prvi puta. Sve pojavnosti gadosti i nakaznosti koje se ozakonjuju u mnogim zemljama već su jednom bile, Biblija o tome svjedoči, ali nikada nisu bile uzorom za ljudski život. Apsolutna sloboda je sablast, navjestitelj najgorih tiranija. Sve počinje smrću najslabijega, ovoga puta moga maloga plavokosoga dječaka kojega više nema. Ja sam baka i imam jednoga takvoga plavokosoga dječačića, a tako bih voljela da mi je došao i mali Denis, životić njegov, nemoć njegova, njegova želja za ljubavlju, tjelešce koje sada leži negdje razrezano … Znam da mu je duša kod Boga, za takve u raju ima mjesta. Ima. A velika bi nepravda bila da pakao ne postoji.

Nevenka Nekić/HKV/Hrvatsko nebo