G. Borić : Mračni tjedan hrvatske demokracije i parlamentarizma

Magla na Trgu sv. Marka

Možemo pretpostaviti da će povjesničari jednoga dana prvi tjedan u svibnju godine 2017. označiti mračnim tjednom hrvatske demokracije i hrvatskoga parlamentarizma. Politička magla spustila se na Trg svetoga Marka u Zagrebu nešto ranije kad su trojica ministara Mosta na javnoj sjednici Vlade glasovali protiv svih ostalih ministara koji su se protivili prijedlogu Socijaldemokratske partije da se otpusti izvanstranačkoga ministra financija Zdravka Marića zbog njegove, navodne, upletenosti u propadanje Agrokora jer je jedno vrijeme radio u toj kompaniji pa je, po mišljenju „crvenih“, morao znati za njezino teško stanje što ga čini neprihvatljivim za ministra jer je u sukobu interesa.

SDP nije imao nikakvih konkretnih dokaza za Marićevu krivnju, što se kasnije vidjelo u saborskoj debati. O sukobu interesa odlučuje odgovarajuće Povjerenstvo, a ne Hrvatski sabor. Dakle najveća oporbena stranka trebala je čekati pravorijek Povjerenstva i onda, ako bi sadržaj toga bio protiv Marića, postaviti zahtjev za njegovo razrješenje. Takva je procedura koju nitko ne smije mimoići. Isto se može reći i za tvrdnju mostovaca da je u Agrokoru bilo kriminala, za što su mjerodavni isključivo pravosudni organi, a ne političke stranke, vlada i parlament. Dok netko ne bude osuđen zbog kriminala, vrijedi načelno nedužnosti. Također je posve neprihvatljivo da mostovski ministri glasuju protiv svih ostalih ministara u vladi i tako igraju ulogu „opozicije u poziciji“. Takvo nešto jednostavno nigdje nije dopušteno, osim u slučaju da neka stranka temeljem tih ostavki napusti Vladu, pa je predsjednik vlade Andrej Plenković stoga bio potpuno u pravu kad ih je na licu mjesta otpustio i time raskinuo koaliciju preduhitrivši Most.

Svaka je koalicija zajednica kompromisa i međusobnih ustupaka, pogotovo ako postoji velika brojčana razlika u parlamentu između seniorskoga i juniorskoga partnera u njoj. Inače, koalicija ne može funkcionirati. A to znači da koalicijski saveznici ponekad moraju postupati i protiv svojih uvjerenja i, u najmanju ruku, ostati neutralni ako im se neki postupak većega partnera ne sviđa. S druge, pak, strane, to u manjoj mjeri vrijedi za većega partnera u koaliciji. U nekim starim demokracijama nije uobičajeno da parlament mora odobriti ministre, to je u mjerodavnosti isključivo predsjednika vlade. Zašto je u Hrvatskoj drukčije, može biti predmet rasprava i moguće promjene Zakona o Vladi.

Most želi igrati ulogu „Svete inkvizicije“

Međutim, mostovci se od početka svoje nazočnosti u hrvatskoj parlamentarnoj demokraciji ponašaju kao „moralizirajuća velesila“ koja u koaliciji igra ulogu kakvu je u katoličkome srednjovjekovlju imala „Sveta inkvizicija“: mi smo jedini pošteni, mi diktiramo svim ostalim strankama kako da se ponašaju, mi donosimo najvažnije odluke u Vladi bez obzira na mišljenje naših koalicionara, a i oporbe. Neko je vrijeme to moglo izgledati mogućim, ali se uskoro pokazalo neostvarivim na nešto dulji rok. Sjetimo se Mostovih pokušaja stvaranja tripatitne vlade, potom prvoga koalicijskog braka s HDZ-om s nestranačkim stručnjakom kao premijerom i sada ovoga posljednjeg eksperimenta koji je prije ili kasnije morao propasti. Svojim postupanjem u Plenkovićevoj vladi Most je pokazao da nije uvjerljiv partner ni za koga pa ako bi bili održani izbori u lipnju ili srpnju, (što bi bilo politički najpoštenije premda skupo), svi koji bi ponovno tražili koaliciju s njim gadno bi se opržili. Most treba sam sebe reformirati i prihvatiti da je samo jedna među ostalim strankama u Hrvatskoj i ništa više.

Vodeći mostovci kao da nisu shvatili što je demokracija. Ona je, doduše, u doslovnome prijevodu iz starogrčkoga „vladavina naroda“, ali konkretno ipak je samo vladavina slobodno izabranih predstavnika naroda. Pozivanje na narod kao cjelinu u škakljivim situacijama obično čine lijevi i desni totalitarci. Saborski predstavnici vladajućih stranaka u Hrvatskoj moraju biti svjesni činjenice da ih je izabrala tek trećina građana s pravom glasa, ostali su bili apstinenti i birači oporbe. To ih mora potaknuti na skromnost u svim javnim nastupima, a pogotovo u parlamentu. Osim toga, nikako se ne smiju zaboraviti osobine svake prave demokracije kao što su načelo većine, zaštita manjina, prihvaćanje političke oporbe, trodioba vlasti, ustavnost, zaštita temeljnih i građanskih prava i poštivanje ljudskih prava. Prema demokratskim ustavima, narod je jedini suveren, ali većinu političkih odluka ipak donose njegovi parlamentarni predstavnici, pa i kad te odluke nemaju većinu prema ispitivanju javnoga mijenja. To ima pozitivne, ali ponekad negativne posljedice jer narod, odnosno većina, nije uvijek u pravu. To se mora otvoreno reći.

Karl Popper jednom je rekao da zapravo vlada samo Vlada, a ne narod i parlamentarna većina, u što možemo sumnjati, ali dopustimo da je to ideja koja nije daleko od zbilje. Po njemu, mnogo je važnije sprječavati tiraniju te državu tako organizirati da u njoj postoji trodioba vlasti i mogućnosti da se uklanjaju negativna djelovanja vladajućih s pravom da bez nasilja budi svrgnuti. Da bi se vladavina izabranih predstavnika naroda mogla nadgledati, potrebno je imati ne samo parlamentarnu oporbu nego i slobodu javnoga izražavanja i medija. No osim donošenja odluka u parlamentu, i njihovo nadgledanje te realiziranje preko vlade, potrebno je ponekad provoditi i referendume kako bi se birači neposredno upleli u donošenje zakona. U Hrvatskoj očevidno neki zakoni nisu dovoljno precizni, a i saborski Poslovnik ne odgovara na sve dvojbe parlamentarnoga života, dok je organiziranje referenduma prilično otežano. To su očevidni nedostatci sadašnje političke situacije u Hrvatskoj.

Hrvatski sabor nije dovoljno demokratski legitimiran

Imajući sve rečeno na umu, očevidno je da je hrvatska demokracija vrlo nesavršena i da Hrvatski sabor nije dosad bio najpogodnije mjesto za njezino realiziranje. Prema hrvatskome Ustavu, svi su građani Hrvatske ravnopravni po zakonu u svemu i, naravno, u pravu glasa, no u Hrvatskome saboru nalaze se zastupnici iza kojih stoji vrlo različite brojke birača, iza nekih samo nekoliko stotina, iza drugih i do trideset do trideset i pet tisuća. Osam zastupnika nacionalnih manjina i tri zastupnika dijaspore (u stvari iz Bosne i Hercegovine) ulaze u Sabor bez obzira na to koliko je birača za njih glasovalo, što je izrazito kršenje Ustava. Osim toga, zajedničke stranačke liste omogućuju ulazak u Sabor i onim kandidatima stranaka koji bi u tome bili spriječeni preprekom od 5 posto glasova, a takvih stranaka ima nekoliko u Saboru i često služe kao jezičac na vagi pri formiranju raznih koalicija i vlada. Iz navedenoga možemo zaključiti kako Hrvatski sabor nije posve reprezentativan i time da je nedovoljno demokratski, a ne smijemo se tješiti da nešto takvo postoji i u drugim državama, primjerice u SAD-u gdje je na posljednjim izborima predsjednik Trump ima tri milijuna glasova manje od gospođe Clinton, ili u Velikoj Britaniji gdje postoji veliki nesrazmjer između broja glasova za stranke i broja njihovih zastupnika u Donjem domu. Takvim pogrješkama u u zakonodavstvu ne mogu se opravdavati sljedničke mane političkih sustava.

Začuđuju još neke manjkave posebnosti hrvatskoga parlamentarizma kao što je striktna odijeljenost zakonodavne od izvršne vlasti. Naime zastupnici koji uđu u Vladu automatski gube saborski mandat i na njihovo mjesto dolaze „zamjenici“ koje nitko nije izabrao. To ne mora biti tako, pravednije bi bilo ako bi ministri istodobno bili i saborski zastupnici kao što je slučaj u brojnim zemljama Europske unije jer time njihova pozicija biva jača. Mi smo u više navrata kritizirali hrvatski Izborni zakon kao nedovoljno demokratski. Njega svakako treba ispraviti tako da iza svakoga narodnog zastupnika bude po prilici isti broj birača. Sve dok se to ne učini, Hrvatski sabor ne će biti dovoljno reprezentativan i posljedično nedovoljno prihvatljiv kao demokratska i ustavna institucija. Začuđuje da nitko nije prihvatio naše zamisli glede poboljšanja hrvatske parlamentarne demokracije ostvarene u nizu država slobodnoga svijeta. Rekli smo više puta i sada ponavljamo da bi uspostavljanjem dopisnoga glasovanja za sve građane RH, a ne samo za dijasporu, hrvatska demokracija samo dobila. Moglo bi se misliti i na uvođenje obveznoga glasovanja kakvo postoji u Austriji i Belgiji i na proširenje vremena glasovanja na više dana, oboje odredbe u svrhu povećanja izlaznosti na izbore koja je u Hrvatskoj katastrofalno niska. Tek kad bi se ostvarili navedeni prijedlozi, mogli bismo govoriti o zrelijoj demokraciji i boljem parlamentarizmu no što ih do sada imamo. Čudno je da se Most, koji se toliko hvali svojim prijedlozima o reformama, nije sjetio rečenih ideja, što ga, pak, čini predstavnikom „starih“ stranaka, a ne nekakvom demokratskom prethodnicom.

Mračni tjedan hrvatskoga parlamentarizma i hrvatske demokracije

Mi smo pratili nekoliko dana u prvome tjednu travnja raspravu u Hrvatskome saboru, dnevno i po pet do šest sati, i bili smo zaprepašteni niskom razinom očitovanja političkih pravaka i diskusijama običnih zastupnika, posebice preko stranih kratkotrajnih replika koje su bile prepune govora mržnje, izbjegavanja činjenica, emocionalnih pretjerivanja, ponavljanja starih neistina, isticanja nepostojeće vlastite važnosti, osobnih vrijeđanja političkih protivnika, itd., itd. Mislimo da su sabornici time uništili i ono malo poštovanja u narodu koje su imali, ako su ga uopće imali. Je li moguće da Sabor može toliko nisko pasti da pojedini njegovi članovi u svrhu verbalnoga uništavanja svojih protivnika posežu za privatnim denunciranjem, do kopanja po njihovoj obiteljskoj i osobnoj prošlosti, po njihovu materijalnom stanju izvan zakonski određenih imovinskih kartica i, što je najgore, da uvijek isti provokatori i dosadnjakovići dobivaju mogućnost za svoje degutantne replike. To bi trebalo prekinuti i uvesti drukčiju parlamentarnu praksu, primjerice da se vodstva klubova i neovisni zastupnici prethodno točno dogovore o svojim nastupima u raspravi nakon izlaganja vladina i glavnog oporbenog predstavnika s točnom količinom vremena, pri čemu veće stranke dobivaju više vremena, a sve skupa bez suvišnih replika koje su prečesto samo primitivno nadmetanje i iživljavanje čudaka kojima zapravo nije mjesto u parlamentu. Trebalo bi pogledati kako se to radi u parlamentima sa starijom tradicijom.

Također, predlažemo ukidanje javnih sjednica Vlade koje su samo „kazališna predstava“ za naivnu publiku u kojoj ministri ne mogu govoriti ono što stvarno misle, osim Mostovih, a to je onda dovelo do razbijanja sadašnje koalicije. Hrvatskoj parlamentarnoj demokraciji ne treba otkrivati toplu vodu, treba samo pogledati praksu stranih parlamenata, primjerice u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji i Švedskoj, a što se tiče referenduma, treba se donekle, (ne sasvim!) orijentirati na Švicarsku. Znamo da su ovo lijepe želje koje vjerojatno ne će biti ostvarene, ali neka se zna da su postojali prijedlozi bez čijih ostvarenja Hrvatska može samo klizati unazad, u antidržavni mrak jer na društvenim mrežama već možemo čitati da bi svi političari trebali pakirati kovčege i pobjeći u inozemstvo, a ako to ne učine, da ih čeka sudbina bračnoga para Ceausescu. A to nije ništa drugo nego poziv na građanski rat!

Gojko Borić/Hrvatski tjednik/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo