Uvijek nedjeljom Ivica Ursić : ČIJI GLAS SLUŠAMO?
Nitko od nas ne voli usporedbu s ovcama.
Nitko.
Ako nekome kažeš da je „ovca“ smrtno se uvrijedi.
Ali mnogi ne vole ni tezu da nama treba pastir.
Iako smo „ovce“.
Usporedba ljudi s ovcama za neke danas zvuči arhaično. Demode i pase.
Ali svatko realan i svatko objektivan ne može prijeći preko činjenice da nas se neprestano „muze“, „šiša“, te na koncu i otima i ubija. Na sve moguće načine.
Ako to dopuštamo onda ne možemo pobjeći od zaključka da mi uistinu jesmo „ovce“. S navodnim znakovima ili bez njih.
Ovce smo kako okrenuli da okrenuli.
Prvo pitanje koje nam se nameće jest: „Što ovce trebaju?“
Prvi i očigledan odgovor je – zaštitu.
Trebaju sigurnost.
Isus kaže (Ivan 10, 1-10) da postoje kradljivci i razbojnici koji uvijek pokušavaju ući u ovčinjak i koji pokušavaju ukrasti, zaklati i pogubiti.
Koji su to kradljivci?
Koji su to predatori?
Medvjedi, vukovi, divlje mačke, zmije…?
Koga ove divlje životinje personificiraju u našem životu?
Bešćutni poslodavci?
Pohlepni financijski mešetari?
Medijski trgovci iluzijama i lažima?
Licemjerni, lažljivi i korumpirani političari?
To su naši medvjedi, vukovi, divlje mačke, zmije…
Ne fali nam predatora. Ima ih u izobilju. Pokušati će oni, na svaki mogući način, prodrijeti u ovčinjak.
Ali ni ovce ne čine situaciju ništa boljom.
Dapače.
Kažu neki da ako dvije ovce zajedno pasu i dođe vuk i zakolje jednu, druga će nastaviti pasti i govoriti će: „Ala brale, koja dobra trava.“
Ma tko to vodi računa što se zbiva s našim bližnjim?
Svatko za se travu pase, zar ne?!
Ne samo što ovce trebaju zaštitu od grabežljivaca, nego one trebaju i zaštitu od sebe samih. Kažu, također, kako su ovce jedne od najglupljih životinja u životinjskom carstvu. Ovce su bića navike. Pasti će istu livadu sve dok livada ne postane prava pustinja. Makar propale one se ne će same maknuti dalje.
Ovce su i životinje loše higijene. Zagađuju zemlju na kojoj pasu sve dok se zemlja ne prepuni parazitima i boleštinama. A one i dalje mirno pasu usred sve te prljavštine.
Ovce su životinje teškog runa. Njihovo runo zna narasti jako dugo i postati preteško, jer se u njemu nakupi blata, otpadaka, izmeta. A kada prilegnu još se i izvaljaju i nisu se u stanju podignuti sve dok pastir ne dođe i ne podigne ih na njihove noge.
Ovce su u stanju sebi otežati život sve do same njegove propasti.
Jesmo li se možda prepoznali?
Ili se još uvijek vrijeđamo kada nam kažu da smo „ovce“?
Ide li nam još uvijek na živce kada nam kažu da nama treba pastir?
Dakle što je prva zadaća pastira?
Zaštita je prva zadaća pastira, jer ovce su po svojoj prirodi – sljedbenici.
Postoji priča o mladiću koji je želio otići na fakultet ali noge mu se odsjekoše kada je pročitao pitanje na upisnom obrascu, koje je glasilo: „Jeste li vođa?“
Momak pošten i savjestan napisa: „Nisam.“
I vrati obrazac, očekujući najgore.
Na njegovo iznenađenje primi pismo s fakulteta: „Dragi gospodine, naša je služba otkrila, proučavajući pristigle prijave, da će ove godine naš fakultet imati 1.455 novih vođa. Mi vas prihvaćamo, jer se osjećamo obaveznim osigurati im barem jednog sljedbenika.“
Mnogi od nas ne vole misliti o sebi kao o sljedbenicima. Mi sebe vidimo kao lidere, kao vođe, ali istinu govoreći najveća većina nas to jednostavno – nije.
Ako izuzmemo roditeljstvo mi smo jako rijetko u poziciji voditi apsolutnu brigu o drugim ljudima. Teško nam je to priznati ali to je činjenica. Teška ali istinita.
Isusu je jasno da smo mi po svojoj naravi sljedbenici i da trebamo nekog iznad nas koji će o nama voditi brigu.
Ovce su sljedbenici.
Slijede onog čiji glas znaju, čiji glas prepoznavaju.
Ovce ne će slijediti glas stranca.
To činimo mi ljudi.
Mi „ovce“.
Ovce (one bez navodnih znakova) ipak nisu toliko glupe.
Ovce trebaju nekog slijediti i trebaju nečiju zaštitu.
Koliko smo mi uistinu slični ovcama?
Želimo sigurnost? – Da, svakako
Želimo zaštitu? – Da, svakako.
Ali zapitajmo se onda čiji mi to glas slušamo?
Za čijim mi to glasom idemo?
Tko nas to vodi?
I kamo?
Jesmo li zaboravili čiji smo?
Ivica Ursić /Hrvatsko nebo
One thought on “Uvijek nedjeljom Ivica Ursić : ČIJI GLAS SLUŠAMO?”
Comments are closed.
Ovca ima toplo runo i nije zla. Ovce se stisnu jedna uz drugu kad im je hladno i tako se u zajedništvu griju. Kad se stado raspadne, postanu lak plijen predatora, najčešće onih već sitih, koji love za zabavu. Sviđa mi se tekst, smiruje.
Ne znam, poštovani g. Ursiću, znate li ovu baladu našeg velikana, čitajući vaš tekst, pala mi je na pamet:
D. Tadijanović
Balada o zaklanim ovcama
Pastirica blijedog lika, niz obronak, u svitanje,
Goni dvanaest ovaca, mekih runa,
U grad sneni na prodaju sitom mesaru.
Na čelu im ovan vitorog.
Eno ih, gle! bez bojazni uđoše,
Bezazleno, u povorci, jedna za drugom,
U dvorište gradske klaonice:
Tu stadoše u ugao, u hrpi, stisnute.
Mesarski ih pomoćnici, šutljivo,
Odvukoše kao kurjaci:
Nijedna se više natrag ne vrati.
Danas je svetkovina: stoka se kolje za gozbu.
Okrutne ruke snažno svaku obore:
Bez opiranja, pritisnuta koljenom,
Dočeka ona smrt od noža, u krvi.
Dvanaest ovaca visi o stupu gvozdenom.
Ugasle oči; runo krvlju polito; noge slomljene.
Javlja se sunce za obronkom… Na povratku
Pastirici se čini da čuje, u daljini, muklo blejanje.
Pašnjak blista rosnatom travom, u suncu.