REAKCIJE Zašto hrvatski “ljevičari” ne vole hrvatsku dijasporu

VIJESTI IZ LILIPUTA
JURICA PAVIČIĆ Kraj apstraktnih tlapnji o spasonosnoj hrvatskoj dijaspori i mita da nas jedino ona može izbaviti iz nazadovanja i krize

AUTOR: Jurica Pavičić  OBJAVLJENO: 23.04.2017. u 13:57

Rezultat turskog referenduma pokazuje da nije liberalna demokracija ono što je turske (ili hrvatske) iseljenike privlačilo na Zapad. Njih je privlačio imutak, odnosno bolji život, a turski useljenici, kao i pokatkad hrvatski, kao da nikad nisu shvatili da taj imutak i to bogatstvo nisu pali niotkuda

Tekst Jurice Pavičića iz Jutarnjeg lista u kojem se na vrlo nestručan i zlonamjeran način obrušio opet na hrvatsku dijasporu potakao me na reakciju. Iskoristio je Erdoganove manipulacije oko referenduma u Turskoj i navodnu veliku podršku iseljenih Turaka njegovoj ideologiji. Istina broj od onih koji su izišli na referendum i glasali za Erdoganov prijedlog je u postocima bio velik. Ona među Turcima koji su se odazvali referendumu u Europi iznosi negdje oko 60%. Ali da je dotični gospodin malo ozbiljnije analizirao izlazak Turaka u europskim državama na izbore, shvatio bi da se radi samo o  60% od onih koji su izašli na izbore. A postotak onih koji su izašli na referendum u turskoj dijaspori je daleko ispod 50% posto. Ta lažna brojka mu je trebala samo kako bi se u ostatku teksta mogao obrušiti na hrvatsku dijasporu.

Pred drugi krug predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, prije gotovo dva desetljeća, dogovorio sam susret s poznanikom Draženom Budišom, koji je tada bio predsjednički kandidat. Trebali smo se sresti na Trgu Bana Jelačića. Došao sam nekoliko minuta ranije. Budiša je bio okružen mnoštvom novinara, obožavatelja i znatiželjnika. Stao sam po strani, čekajući da završi razgovor.

Ispred mene su stajale dvije mlađe gospođe koje su se ugodno zabavljale optužujući u međusobnom razgovoru za svo zlo hrvatsku dijasporu. Rijetko kada sam se u životu osjećao jadnije nego u tim trenucima. Nisam bio siguran da pripadaju Budišinom okruženju, jer su mi njegovi pozitivni stavovi o hrvatskoj dijaspori bili jako dobro poznati. Za gospođe je hrvatska dijaspora bila kriva za sve nedaće koje Hrvatska proživljava. Očito su bile neupućene ili zlonamjerne. Možda se iza svega skrivala misao kako je dijaspora kriva što je Hrvatska postala samostalnom državom? Sasvim iscrpljen zbog angažmana oko svake vrste pomoći hrvatskom narodu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, jedva sam stajao na nogama.

Prisjetio sam se toga kao mi je kućni liječnik u Njemačkoj u to vrijeme savjetovao da zaboravim Hrvate, ako želim ostati zdrav. Učinio je to jer je iz razgovora saznao da sam spavao jedva nekoliko sati dnevno. Nasmijao sam se na taj prijedlog, pojašnjavajući mu da se čovjek ne može odreći svojih dok proživljavaju najcrnje dane. Nisam mislio samo na najužu rodbinu iz Posavine koja se tih dana snalazila, vrativši se izbjeglištva u Slavoniji, nego i na mnogobrojne Hrvate iz Bosne i Hercegovine koji su u sve većem broju morali napuštati Westfaliju, ali i na mnogobrojne, vrlo često i noćne, telefonske pozive za pomoć iz Hrvatske. Dugo vremena sam razmišljao o tome da li bi gospođe govorile tako da su bile dobro upućene u to što je sve hrvatska dijaspora učinila za Hrvate? I to ne samo ekonomski nego i politički. A možda su bile samo politički motivirane, razjarene, jer je navodno dijaspora birala Tuđmana i HDZ, a one ne mogu prežaliti Maršala?

Zbog čega sam se sjetio tog trenutka? Na to me potakao tekst Jurice Pavičića iz Jutarnjeg lista u kojem se na vrlo nestručan i zlonamjeran način obrušio opet na hrvatsku dijasporu. Iskoristio je Erdoganove manipulacije oko referenduma u Turskoj i navodnu veliku podršku iseljenih Turaka njegovoj ideologiji. Istina broj od onih koji su izišli na referendum i glasali za Erdoganov prijedlog je u postocima bio velik. Ona među Turcima koji su se odazvali referendumu u Europi iznosi negdje oko 60%. Ali da je dotični gospodin malo ozbiljnije analizirao izlazak Turaka u europskim državama na izbore, shvatio bi da se radi samo o 60% od onih koji su izašli na izbore. A postotak onih koji su izašli na referendum u turskoj dijaspori je daleko ispod 50% posto. Dakle ogromna većina Turaka nije glasala za Erdoganov prijedlog. A to znači da niti turska dijaspora nije podržala diktaturu. Ali poput Pavičića, a takvih u Jutarnjem listu ima mnogo, pišu novinari koje ne zanimaju egzaktni podaci nego širenje neistine.

Ta lažna brojka mu je trebala samo kako bi se u ostatku teksta mogao obrušiti na hrvatsku dijasporu koja je ponovno, kao i kod onih gospođa, kriva za sve zlo u Hrvatskoj. Kad bi gospodin Pavičić znao i mali postotak onoga što su ljudi dijaspore učinili za Hrvate u domovini, umro bi od stida sam pred sobom, bez obzira koliko je bio pišući kolumnu ideološki motiviran. Ali to njega očito i ne zanima. Za njega je dijaspora kriva, jer je HDZ zavladao Hrvatskom i time prouzročio kraj njemu drage Jugoslavije. A da dijaspora nije disala samo za HDZ, nego prije svega za Hrvatsku, u onim teškim ratnim godinama, pokazuje i činjenica da su ljudi u dijaspori, koji su možda i glasali za HDZ, ako su izašli na izbore uopće, organizirali recimo u Münsteru predavanja za Kramarića, Budišu, Zdenku Babić, sadašnjeg ministra zdravstva Kujundžića i mnoge druge, pa čak i za jednog uglednog profesora iz Zagreba koji je besramno i neznalački pred osamdesetak slušatelja izjavio kako u Bosni i Hercegovini nema Hrvata. A od njih 80 sedamdesetak je bilo iz BiH.

Na spomenutim skupovima, osim kod ovog ideološki usmjerenog profesora, bila jako puno Nijemaca i njihovih medija. U trenutku kad Hrvatskoj prijete sankcije zbog Bosne i Hercegovine, u Münsteru se organizira susret veleposlanika Ilića, biskupa Komarice s Nijemcima, nakon što je bio kod kancelara Kohla, među kojima su bila čak četvorica biskupa i ugledne političke osobe grada i države. Ovo je samo mali dio od onoga što se u dijaspori događalo, gdje se nije razmišljalo puno o strankama nego o pomoći. To da su tisuće kamiona s hranom, lijekovima i drugim potrepštinama išle iz dijaspore u pravcu Hrvatske i Bosne i Hercegovine nema nikakve veze s biranjem HDZ-a nego iskrenim domoljubljem. Kolike su silne milijarde tadašnjih njemačkih maraka završile u Hrvatskoj kod rodbine ili institucija? I to je bila pomoć dijaspore.

Kolike su hrvatske izbjeglice bile ugodno smještene zahvaljujući dijaspori? I o tome bi trebalo nešto znati. Ali to domoljublje je s vremenom izigrano, i to od svih političkih struktura, pa i onih koje su dobro znale što dijaspora čini za Hrvate. Prvi sabor hrvatske dijaspore u Zagrebu nije organiziran onako kako su željeli hrvatski intelektualci u Njemačkoj, koji su silno doprinijeli svojim vezama i utjecajem priznanju Hrvatske, nego kako je želio gospodin Šušak, upozoravajući već tada dijasporu da treba samo slušati i pomagati. Vrijedno je spomenuti i to da je na proslavi priznanja Hrvatske u misijskim prostorijama u Münsteru zajedno s Hrvatima slavio i tadašnji generalni tajnik vladajuće stranke u Njemačkog CDU-a, Ruprecht Polenz, predsjednik Odbora za vanjsku politiku u Bundestagu, koji zasigurno nije beznačajna osoba. A prisutna je bila i jedna vrlo važna osoba iz SPD-a. To da je jedan univerzitetski profesor iz Münstera uspio motivirati 80 kolega s različitih sveučilišta u Njemačkoj da potpišu peticiju za priznavanje Hrvatske nije sigurno naštetilo hrvatskom narodu. Moglo je samo biti od koristi. Tu je još neizmjerno puno zanimljivih događanja povezanih s dijasporom. Ovo što je spomenuto iz Münstera je samo kap u moru u odnosu na političku i ekonomsku pomoć čitave hrvatske dijaspore.

I sada sve to prešutjeti samo zbog toga, jer je jedan mali dio od onih koji žive u dijaspori glasao za HDZ, dok većina nije nikada išla na izbore, je besramno i neznalački. Uostalom zar je sramota bilo glasati za HDZ tada, pa i danas? Svatko ima pravo glasati za stranku za koju hoće. Tako razmišlja dijaspora za razliku od Jurice Pavičića i njemu sličnih u Jutarnjem listu. Izgleda da neki i danas čeznu za Jugoslavijom pa su im za sve krivi Hrvati dijaspore, jer su navodno biranjem HDZ-a pripomogli da se ona raspadne. Ekonomska moć dijaspore je bila velika. A i danas je. Nažalost povjerenje je već u počecima izigrano, pa se ne treba čuditi što nitko ne ulaže. Pa ipak da nema dijaspore, Hrvatska bi godišnje ostajala i danas bez nekoliko milijardi Eura. Velika je pojedinačna ispomoć rodbini i prijateljima da bi ju se podcijenilo. Dijaspora nije razbila Jugoslaviju, nego velikosrpska mašinerija, ali istina i cijeli hrvatski narod koji ju onakvu kakva je bila više nije htio. A bila je sve više od države koja je nudila slobodu i prosperitet narodima. Bila je dobra samo za one koji su bili spremni pljunuti na sve hrvatsko, dobro se sporazumijevajući s velikosrpskom mašinerijom, koja niti danas ne miruje.

Pa ta silna „ljevičarska“ priča o blagostanju u Jugoslaviji, o kojoj sanjaju novinari poput Pavičića. Kakva iluzija! Negdje pri kraju te versajske, umjetne tvorevine, čiji je doživotni predsjednik spiskao desetke milijardi dolara na svoje bunkere i vile, vladala je u njoj neopisiva bijeda. Jer svi oni ekonomski propusti i računi za dug su počeli pristizati. Krajem osamdesetih, u vrijeme te ekonomske krize, moglo se dovesti u dijasporu najpoznatije estradne umjetnike i kazališne glumce iz Hrvatske za dvije do tri tisuće njemačkih maraka.

Danas je u Hrvatskoj tako loše stanje da ti isti ne bi htjeli doći u Njemačku niti za 5 tisuća Eura. A i zašto bi kad za te iste nastupe mogu toliko i više zaraditi i u Hrvatskoj. Gospodinu Pavičiću na znanje: Hrvati u dijaspori su u manjinskom broju izlazili na izbore. Ali su zato krvavo radili nekoliko godina za dobrobit Hrvata u Domovini. Mnogi od njih su svojim zaslugama zaslužili veće mirovine nego neki ugledni političari i preglasni dobrovoljci. Ali to im nije potrebno. Imaju dovoljno. I što imaju zaslužili su svojim radom i znanjem, a ne pripadnošću nekoj stranci. Uostalom hrvatska dijaspora u Njemačkoj je ekonomski najuspješnija i najobrazovanija od svih stranaca. A do da su danas Hrvati u dijaspori imaju zahvaliti komunistima i Titu koji su ih pustili da odu, ne zato što je u Jugoslaviji vladala sloboda, nego da smanje broj nezaposlenih. Uostalom nisu odlazila djeca komunista i jugonostalgičara nego sinovi i kćeri hrvatske sirotinje koja komunistima i Titu nije bila draga.

Nažalost slično su se prema njima ponašali i noviji hrvatski političari iz svih stranaka, ne shvaćajući da bez ljudi nema niti države. Previše su bili upućeni samo na sebe i svoje. Istina je i to da još uvijek iseljavaju djeca hrvatske sirotinje koja nikada niti jednoj vlasti u hrvatskom narodu nije bila draga, jer je zbog nezaposlenosti bila remetilački faktor. Nažalost u Hrvatskoj i među Hrvatima u BiH ustalio se i danas mišljenje kako radna mjesta moraju dobivati prvo oni podobni, a ne sposobni na kojima počiva prosperitet jedne zemlje. Kako bi izgledala danas Hrvatska da joj se vrate deseci tisuća akademskih obrazovanih ljudi iz dijaspore, da joj se vrate mladi uspješni poslovni ljudi? Nažalost to se neće dogoditi. Jer još uvijek u njoj ima više mjesta za djecu bivših komunističkih, ali i ovih novijih političara, nego za sposobne. Nepotizam i ideološke podjele su duboko zatrovale hrvatsko društvo.

Gospodine Pavičiću, budite mirni što se hrvatske dijaspore tiče. Osim pojedinaca, kojima su emocije jače od razuma, većina ljudi u dijaspori razmišlja hladne glave. I da se te mlade ljude, u dijaspori školovane, nešto pita, Hrvatska bi danas izgledala drugačije. Ne bi bilo tolike ideološke podijeljenosti i ekonomske bijede, ali niti tolike političke tuposti kakvu u zadnje vrijeme pokazuju pojedini hrvatski političari. Jer upravo kad čovjek pomisli da će se umjerena desnica stabilizirati i napokon riješiti politički onih u medijima koji Hrvatsku iznutra podrivaju, ona se međusobno zavadi kao mala djeca. Šteta! Ali kad bi se stanje u Hrvatskoj stabiliziralo i krenulo putem stvarne demokracije i hrvatskih interesa, što bi tada radili podobni novinarčići, lijevi ili oni emocionalno desni? Nažalost danas ne trebate hrvatske novine ili portale niti otvoriti, a već znadete o čemu pišu. Jedni su do ludila i destrukcije desno, a drugi opasno jugoslavenski (srpski) lijevo. Pa kako onda jedan narod u takvim okolnostima može imati perspektivu?

Koliko nedostaje iskustva i političke mudrosti među hrvatskim političarima pokazala je i sama, simpatična, predsjednica Kolinda, izjavljujući nedavno ushićeno kako je sklopljen ugovor sa Švicarskom pa će mladi Hrvati moći odlaziti i tamo raditi. Užasna izjava u trenutku kad deseci tisuća mladih Hrvata odlaze godišnje iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Očito je da se i savjetnike bira po podobnosti. Jer pored dobrih savjetnika takvu izjavu, kao i neke druge, ta simpatična žena ne bi nikada dala. Da hrvatski političari danas imamu dobre savjetnike i dovoljno mudrosti ne bi hrvatskom mešetarili srpski političari i episkopi koji kao papige uporno ponavljaju laž kako je u Jasenovcu ubijeno preko 700 tisuća ljudi. Ali zasigurno ne bilo niti onih incidenata koji im daje povoda za to. Vrijeme je da oni previše emocionalno desno orijentirani shvate da Europa uočava svaki hrvatski propust. Srbima se gleda kroz prste, jer još nisu dio te iste Europe. Ali kad budu, u to sam uvjeren, ako ikad budu, da će se duboko preznojavati zbog četničke ideologije.

PIŠE: FRA LUKA MARKOVIĆ/Dnevnik.ba/ http://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo