Ivica Ursić : Komesari Duha

Ipak se ovdje radi, uvjetno rečeno, o 21 gramu.
O našim dušama. O ratu između dobra i zla. Vodi se rat za naše duše.
Orwell je stvorio Velikog brata, Lana i Andy Wachowski Matrixa, a mi smo zapeli u retro stilu, prepustili smo svoju sudbinu i sudbinu svoje djece – komesarima.

Komesarima duha.

Došli su 1945. godine iz šume u naše gradove, silom su se uselili u tuđe stanove i imali su samo jednu zadaću, koju sustavno obavljaju sve do dana današnjega, ideološki nadzirati Hrvate i one svojeglave među njima “prevaspitati”. Dakle, očuvati i obraniti, od unutarnjeg (i vanjskog) neprijatelja (čitaj Hrvata) Jugoslaviju i “tekovine komunističke revolucije”.

Njihova krilatica: “Hrvati moraju umrijeti da bi Jugoslavija živjela!” – živa je i danas (jer ipak mi nismo umrli) i to na način da je prvi dio rečenice trajan i nepromjenjiv, dok je drugi podložan trenutačnoj političkoj agendi, pa onda imamo “Region, Zapadni Balkan, bivši prostor… ali sve više i Jugoslaviju”.

I umirali su Hrvati. Da, umirali su. Na Bleiburgu, po križnim putevima, u jamama, u rudnicima, u tenkovskim rovovima… iseljavani i raseljavani, od nemila do nedraga… i onda je došlo vrijeme za konačni obračun s nama.

1991.

I dok je Hrvat braneći svoj dom krvario na bojištu, komesari duha su “umarširali” u institucije. Znali su da kada zavladaju medijima, bankama, tvrtkama, sveučilištem, udrugama, politikom… da će biti u stanju manipulirati istinom i tako mirno ostvariti svoje poslanje. Podržani i poticani od oktroiranih vladajućih garnitura, instruiranih od bjelosvjetskih zaklada, potpomognuti od prodanih domaćih duša, od 2000 godine na ovamo, najprije stvaraju razdor među braniteljskim udrugama, generiraju mržnju prema Hrvatima iz Bosne i Hercegovine, drobe i usitnjavaju političku desnicu te, polako ali sigurno, čiste preostale “džepove otpora” onih ustrajnih i neprilagođenih.

Nakon višegodišnje uspješne anacionalne pacifikacije Zagreba sada je na red došao Split kao veliki test komesara duha. Načet montiranim političkim procesima (Lora), žigosan “poljudskom svastikom”, obeščašćen kukavičkim nasrtajem na spomenik pripadnicima HOS-a, Split se testira na tzv. kulturi.

Odlučili su uprizoriti nam, na Marulićevim danima, kazališnu predstavu (?) Olivera Frljića ‘Naše nasilje i Vaše nasilje’.

Iz arsenala specijalnog rata vadi se – “frljićizam”. Budimo jasni, to nije teatar, to je podmetnuta ideološka bomba. Nagazna mina. Pašteta. To je samo jedan dio iz globalnog antihrvatskog arsenala. On (Frljić) i ona (predstava) su isključivo potrošni lakmus papir kojim se testira zasićenost domoljubljem neke sredine. Testira se učinkovitost mas-medija u pranju mozga prosječnog Hrvata. Je li proces pri kraju ili treba ipak pojačati centrifugu?

Agitprop komesara duha je plitak i prost ali je učinkovit, jer izluđeni narod, hiberniran u stanju golog preživljavanja i političke apatije, na relaciji između beskrajnih lutanja šoping centrima i gledanja programa anacionalnih TV kuća, koje nude sve ono što je suprotiva vrijednostima koje su Hrvate održale na ovim ozemljima, jednostavno ne reagira. Šuti ili se iseljava. Ili se šutke iseljava.

Hrvatska se jednostavno demontira. Rastače se. Polako. Ništa naglo. Polako ali sigurno. Sustavno i planski. I sve pod budnim okom komesara duha, jer oni su uvijek budni.

Ako ikakav teatar u Hrvatskoj postoji onda je to teatar apsurda.

Trenutačni intendant HNK Split, Goran Golovko, koji mjesečnu plaću dobiva iz džepova poreznih obveznika, jednostavno se “pravi blesav”, jer on zaboravlja da račun ne polaže nikom drugom nego – NAMA – koji financiramo njega i sve ono što on stavlja na repertoar. Mislim da je za tog čovjeka, kada je u pitanju zaposlenje u nacionalnoj kazališnoj kući, došlo vrijeme za otkaz. On je sigurno dovoljno sposoban za pokretanje privatnog kazališnog projekta u kojem može do mile volje ostvarivati svoje umjetničke zamisli. Naravno svojim novcem. S Frljićem ili bez njega. U tu mu se slobodu nitko dirati ne će.

Izbornik Ružić također može, s osmjehom na licu, zaobići sve nas koji ne razumijemo njegov izbornički ukus, i hrabro krenuti put različitih svjetskih teatarskih centara i tamo biti izbornik, a sve kako ne bi u našoj sredini bio – tužan.

Go Ružiću, don’t worry, be happy!

Jako puno se je komesara duha javilo po pitanju ove predstave. Jedan od njih je izvjesni Markovina koji u biti na javnoj sceni ne predstavlja apsolutno nikoga i ništa, osim što ga anacionalni mediji proglašavaju i promoviraju kao neutješnog zagovornika Jugoslavije. Njega navodim isključivo kao matricu na kojoj opstaju današnji komesari duha, jer taj lik opstaje isključivo onoliko dugo koliko može trajati njegova mržnja prema Hrvatskoj državi. A to je ipak perpetuum mobile.

I tu je naravno još jedan od tolikih, stalno dežurnih, komesara duha – Jasen Boko, koji pokušava s nekakvom hinjenom ironijom, onako s visoka, diskreditirati slobodu Crkve na reakciju. Njegovom izrugivanju Crkve ne vidi se kraja. On će javno reći:

“Jasno mi je da Frljićeve predstave vrijeđaju osjećaje vjernika, ali oni to mogu izbjeći negledanjem.”

Mislim da je ovo dodatno vrijeđanje i ponižavanje vjere i vjernika, koji nota bene, iz svojeg džepa financiraju svo to smeće za koje se J. Boko toliko srčano zalaže. Ne znam zašto J.B. ne ide, recimo u London ili NYC i tamo piše kazališne kritike. Tamo katolička Crkva nema toliko utjecaja.

E da, naravno da Vlada RH, preko svoje ministrice Obuljen ima također stav po ovom pitanju. Malo jest pitijski. Kaže ministrica kako vlada to (Frljićevu predstavu) ne podržava ali financira. Svaka čast. To se zove – vjerodostojnost.

Ali zar nam se je čuditi? U državi koja na najvišem pijedestalu drži ime i djelo čovjeka koji je opsesivno i sustavno nastojao (fino rečeno) na različite načine, staviti za sva vremena ad acta “hrvatsko pitanje”, odnosno (jasno i glasno rečeno) zatrti Hrvate da od njih ne ostane ni spomena, logično je da su arbitri po svakom pitanju, pa tako i po pitanju kulture – komesari duha. Bili i ostali.

I za kraj nekoliko pitanja koja su ključna?
Što je to umjetnička sloboda? I gdje su njezine granice?
Što je to kultura? I tko ima pravo određivati što je kultura a što kultura nije?

Jesu li to Vlada i ministarstvo kulture? Plenković i Obuljen?
Je li to selektor Ružić? Mile Kekin i Oliver Frljić?
Goran Golovko i Jasen Boko?

Mislim da je kultura, kako to kaže Walter Lippmann, zbir vrijednosti koje ljudi cijene, kvaliteta života kojoj se dive i to u konačnici čini klimu određene civilizacije, dakle njezinu kulturu. Kako civilizacijsku klimu, pa posljedično i kulturu, na hrvatskom ozemlju, još uvijek u apsolutnoj većini stvaraju kršćani, prije svih katolici, onda je apsurd da nam kriterije što je kultura i dalje određuju komunistički komesari duha koji su ostali zarobljenici svoje patološke mržnje prema Bogu i Hrvatskoj.

Nesposobnost, bila ona strukovna, umjetnička ili poduzetnička, rezultira činjenicom da svi, nabrojeni (i danas nenabrojeni, a ima ih) komesari duha, opstaju isključivo kao najobičniji paraziti na društvenim jaslama i koji od nas (izvrijeđane većine) traže da te jasle uredno punimo, a oni bi nam malo docirali o kulturi. Kad se najedu.

Hoće li institucije hrvatske države poštivati Ustav i zabraniti eklatantno poticanje na mržnju? Na ova pitanja odgovore bismo trebali dobiti relativno brzo. Ali ima jedno puno važnije pitanje.

Koliko dugo će većina strpljivo podnositi ovo nasilje manjine?
Koliko će dugo još ovakvo stanje potrajati?

Pa mislim još otprilike 12 godina, dok se ne napuni 40 godina hrvatskog hoda pustinjom, hoda iz jugoslavenskog ropstva u istinsku slobodu, u obećanu Hrvatsku državu, koja je još uvijek samo san mnogima od nas. Dakle ovo će potrajati sve dok se ne očistimo od zla kao narod. Sve dok ne postanemo Kristovi svjedoci i sve dok ne budemo birali na čelna mjesta ljude koji uistinu vjerodostojno svjedoče riječju i djelom Krista, nas će i dalje učiti kulturi i demokraciji komesari duha koji na spomen Boga ili kršćanske kulture, posežu za ideološkom batinom.

Za 12 godina na vlast će doći generacije hrvatske mladeži koje danas javno svjedoče svoju vjeru, na scenu stupaju generacije koje javno mole krunicu i koje ne će zatajiti Krista, pa makar to značilo pasti u nemilost komesara duha.

A što je s nama?

Hoćemo li doći u ponedjeljak ispred HNK u Splitu i pokazati da se ne mislimo odreći onoga kojega još jednom misle izrugati, ispljuvati, izbičevati i na koncu ga razapeti i nakon Uskrsa?

Ili ćemo slegnuti ramenima, pokriti se ušima i praviti se da to nisu naša posla i čekati prvu veliku procesiju kada ćemo pokazati koliki smo mi to veliki vjernici?

“A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.” (Matej 10, 33)

 Ivica Ursić /Hrvatsko nebo