dr. sc. Stijepo Mijović Kočan : NACIFAŠIZAM ZAJEDNIČKOG JUGO-JEZIKA

NACIFAŠIZAM ZAJEDNIČKOG JUGO-JEZIKA

Piše:  dr. sc. Stijepo Mijović Kočan

Što zbog bolesti, što zbog zaokupljenosti privatnostima posve izvan javne pozornice, što zbog prezasićenosti hrvatskim političkim gluparijama i namjernim odklonom od opasnih poigravanja državom, kao da je država nešto što je svejedno IMATI ILI NEMATI JE, a znademo da ni u ludilu ne može biti tako,  zakašnjelo sam doznao da je točno na 50. obljetnicu Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku,  njegovu položaju i nazivu, 17. ožujka 1967.  – 17. ožujka 2017., grupa jugoslOvenskih (ili jugoslAvenskih?!)  nacionalista, ali se može reći i nad-nacionalista i osvjedočeno šovinista (YUGOS ÜBER ALLES) napisala, „drsko i bezobrazno“, kako netko reče (možda S. Letica?), a svi „hrvatski“ mediji jedva dočekali objaviti Deklaraciju o zajedničkom jeziku većeg dijela (ne svih!) južnih Slavena, nego samo onih s takozvanog „hrvatsko-srpskog govornog područja“.

 Kaj god!

Već time, to je stvarno KAJ GOD! I to je kajkavsko i posprdno KAJ GOD najbolji i najtočniji komentar te nacifašističke rabote, ali ne treba je time ignorirati. Nije ona samo KAJ GOD. Opasan neonacistički i neofašistički projekt (cilj, nastojanje), jednako koliko i velikosrbski osvajački  plan „dejstvovanja“ (već ostvareni hitlerovski „Anschluss“ Vojvodine i Bosne, pod nosom Europe i Amerike, neostvareno pripajanje Kosova i dijelova Hrvatske/  tzv „Republike Srpske Krajine“)   ̶   dokazano je jednak onom nacističkom, usko sljubljen sa sve većim i doista sve bezočnijim i sve bezobraznijim te sve opasnijim (osobito po srbski narod u Hrvatskoj) suvremenim četničkim divljanjem i bahaćenjem po LIJEPOJ NAŠOJ.

Mala digresija u vezi s tim bahaćenjem: slizivanje hrvatskih četnika i aktualne vlasti nastalo je zato jer su lažno humani i još lažnije politički obećavajući zdipikese,  „naši ćuprijaši“,  realno gledano hajduci, to jest drumski razbojnici, presretači političkih karavana s obje strane ćuprije, stranački pljačkaši samoprozvani mostovcima, nepouzdan i dvoličan sudrug stranci koja je s njima zasnovala sadašnju vladu. Da bi se zaštitila od  podmuklih mostovaca i da bi obstala, vlada se slizala s hrvatskim četnicima i jugo-šovinistima te će nevolje i posljedice toga biti uskoro (i već jesu!) katastrofalne, ponajprije po stranku na vlasti, ali i po narod i po državu: o četnicima se sve zna, ali  ćuprijaše se nije na vrijeme odkrilo kao falsu munitu! Šteta, velika šteta. Naime, placebo, naziv za lažni lijek, koristi se  u  psihijatriji tako da ga psihijatri psihičkim bolesnicima nude kao pravi „lijek za ozdravljenje“ te mnogi u to povjeruju („doktor kaže“) pa se osjećaju bolje. Šef ćuprijaša je psihijatar, koristi politički placebo te cijelu naciju pretvara u  svoju privatnu ludnicu, što mu donosi lovu i slavu. „Imamo Hrvatsku!“ Zar takvu?!

Vratimo se temi: ta je protu-deklaracija Hrvatskom književnom jeziku iz 1967. izazvala oštre i mahom takozvane negativne reakcije u Hrvatskoj, osobito među nacionalno svjesnim i dobronamjernim hrvatskim intelektualcima u književno-jezičnom krugu.

Puno je toga rečeno i napisano, međutim ne vidim da je jasno kazano  ono glavno: ma što mislili o sebi, i ma koje namjere im bile, podpisnici te protu-deklaracije deklaraciji o nacionalnoj slobodi i o pravu hrvatskoga naroda na tu slobodu, uračunavši u nju i slobodu vlastita jezika, podpisnici te protu-deklaracije su njime sebe pokazali kao neonaciste i neofašiste na tlu ex-Jugoslavije. Evo tomu dokaza!

Glavni pravac i osnova nacističkoga pokreta i njemačke (Hitlerove!) nacional-socijalističke radničke  partije („rad oslobađa“, što je točno, ali ovdje u zloporabi) jest: Eine Sprache, Ein Volk, Ein Staat, JEDAN JEZIK, jedan narod, jedna država.

  Tražiti danas ZAJEDNIČKI, znači  JEDAN JEZIK za četiri naroda, kako vidimo, čisti je nacizam.

Nacističko-fašističko-komunistički totalitarizam

Ezopova basna iz antike o tri Vola koja Lav lako svlada ako se ne udruže, a udružene ne može razdrijeti i pojesti, pradavna je klica ideje fašizma: svaki prut, jedan po jedan, lako je slomiti, ali ako je to snop pruća (fascio!) onda je nesalomljiv. Prakticirano je to politički i u rimskom carstvu, također prije Krista.  I „zajednički jezik“ je ta ista ideja: čemu da svatko od nas svoj jezik zove svojim imenom; zar nije bolje imati samo jedan, zajednički jezik?! Pa biti jedan (nad)narod. Imati samo jednu (nad)državu.  I, „drug Tito jaše na čelu kolone“, narodi su objedinjeni u jedno,  Hitler pripaja Austriju, Češku, Poljsku…  Lenjin i Staljin imaju svoj Informbiro… Nacizam, fašizam, komunizam (staljinizam)… Dakle, to što traže suvremeni Yugosi (antifašisti!?) jednako je i fašizam! Razlike među njima male su, nacisti na prvo mjesto stavljaju naciju (Volk), a fašisti državu (Staat). Komunisti pak u prvi plan stavljaju okupljanje oko ideje, metaforično „zajednički jezik“ (Sprache), a ni države ni nacije nema… samo „vođa i učitelj“…

Ideje, same po sebi, nisu nevolja: nevolje nastaju kada se te nacističko-fašističko-komunističke ideje krene ostvarivati!

Svi podpisnici deklaracije o zajedničkom jeziku više naroda, znači, naci-fašisti su, sudimo li prema tomu što traže. To je, nažalost, nepobitno tako. Jednako su  i pobornici staljinističkog JEDNOG JEZIKA, od Europe, preko cijele Azije do Aljaske.

Sve za Veliku Srbiju

Vodeći hrvatski četnik i politički mutikaša, „etnobiznismen“, prema riječima „Ustaške Guje“ ili „Lignje“ opasni provokator i lažov o  tobožnjoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj (a zapravo on danas njome u velikomu postotku vlada te sve zagriženije i sve opakije proizvodi nepostojeće incidente, čime ugrožava  većinski hrvatski narod) javno  je obznanio da je „zajednički jezik“ dobra ideja. Znači, sve je s tim „kaj god jezikom“ posve jasno: zajednički je kamen temeljac uspostavljanju Velike Srbije, bilo pod kojim nazivom, JugoslOvije, Regiona… Glavno je prisvojiti hrvatski Jadran.

Oni dakle hoće da (mi: Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci) imamo zajednički JEDAN JEZIK. To je, vrlo slično, htio i Bečki književni dogovor, još 1850. ( I tamo je bilo sličnih podpisnika, iako se ni nacizam ni fašizam ni komunizam još nisu bili pojavili!), to je isto ono što su radili i hrvatski ilirci, političke blune i jugo-zanesenjaci (prešućivanje kajkavskog epa o blistavoj hrvatsko-miteleuropskoj pobjedi nad Osmanlijama 1593. kod Siska, tako da je rodoljubni ep Obsedjenje i poboj sisečki  Tomaša Goričanca i danas  još u zaboravu jer nije bio napisan jednim, zajedničkim, tadašnjim „jugoslavenskim“, nego kajkavskim hrvatskim književnim jezikom.  Ta ideja jednog jezika  prisutna je u Hrvatskoj  znači već stotinu i šezdeset i sedam godina;  toliko nam se dugo ispiru mozgovi, danas  i dalekoglednicama…

Hrvatski jezik već zbog svojega ustroja ni u kojemu slučaju ne može ni s jednim drugim slavenskim jezikom biti JEDAN ili ZAJEDNIČKI, kada on to u doslovnomu smislu nije ni sam u sebi. On je JEDAN hrvatski jezik tek kada se spoje sva tri hrvatska jezika/narječja/govora. On je ZAJEDNIČKI samo ako se usuglasimo da svatko govori svojim jezikom, bilo ČA, bilo KAJ, bilo ŠTO. To je temeljna osobina hrvatskoga jezika. Time je hrvatski jezik poseban i jedinstven. Ni jedna drugi slavenski jezik, ponavljam, takve raznolikosti i toliko golemo leksičko bogatstvo nema. (Upravo danas je posebno na cijeni poštivati razlike! A ne totalitarni „zajednički  jezik“ u bilo kojemu smislu, i ma koliko da se kravarski engleski nametnuo kao „suvremeni latinski“ ili nesretni i nezaživjeli esperanto. To je komunikacija na najnižoj, elementarnoj razini, moguća već i gestikom!)

Znači, golemo jezično blago koje hrvatski jezik ima, ni jedan drugi slavenski jezik nema, ni približno. Prvi tom RJEČNIKA JEZIKA HRVATSKOGA Ivana Branka Šamije i suradnika to bjelodano dokazuje. (Taj je projekt/zamisao/cilj žalibože izvan znanstvene i kulturne politike hrvatske države, jer ni politike znanosti ni politike kulture niti ikakve strategije u tom smislu Hrvatska NEMA; ima samo ministre  birokrate, birane na stranačkoj ili rodijačkoj osnovi. Zato rodoljubi spašavaju narod stanovitim samizdatom.)

Svaki dosadašnji zajednički jezik završavao je kao prilog ostvarenju Velike Srbije. Ničemu drugom nije  poslužio.

Bečki književno-jezični dogovor uvodi i srbski jezik među europske jezike, a time se omogućuje stvaranje  još nepostojeće književnosti u Srbiji koja tada ima samo nabožno liturgijsko štivo na crkvenoslavenskom, ne na pučkom (narodnom) jeziku.

Ilirski pokret, usuprot brojnim pozitivnim tekovinama,  rigidno zanemarivanje  svoja dva dijalekta u korist trećega, štokavskog,   jedinog zajedničkog s ostalim balkanskim narodima, omogućuje Srbiji i V. S. Karadžiću da sve što su Hrvati pisali štokavski, prisvoji (pokrade!) i proglasi srbskim. To je i danas službena politika Srbije i strategija velikosrba: na svim svojim sveučilištima taj dio hrvatske književnosti tumači se kao „srpska književnost“:  To je ujedno i  temelj nevaljalu i šovinističkom  odgoju tamošnjih naraštaja te razpirivanju mržnje prema svima koji to odkrivaju i iznose: proglašava ih se „nacionalistima“, a hrvatski se narod ružno po cijelomu svijetu ocrnjuje da se četnici velikosrbi lakše dočepaju  hrvatskog duhovnog (književnoga) blaga i hrvatskoga tla.  I „Ustaška Guja“ i „Etnobiznismen“, obadva jednako, tomu zdušno pridonose.

Zajednički, jedan jezik proglasio je bio i „kralj ujedinitelj“, srbijanski stočar na prijestolju hrvatske izmišljotine zvane Jugo-Slavija, pa se on dvadesetih godina dvadesetog stoljeća zvao „srbsko-hrvatsko- slovenački“. To je izrodilo tzv. bijeli teror (onaj  četnički, „belih orlova“) po Hrvatskoj i po Bosni te iznjedrilo ili ustaše, kasnije ogrezle u fašizmu i nacizmu, ili ustanike, kasnije zadrigle u komunizmu i lažnom  antifašizmu, a  u oba slučaja ono što se nije mijenjalo niti promijenilo to je srbijanski/srbski nacizam i fašizam, i danas tamo vladajući (Šešeljev, Hrvatov učenik, jer djedovi su mu bili Hrvati, na čelu je Srbije!). Taj naci-fašizam stalno je iznova podgrijavan, pa i ovom nakanom „zajedničkog jezika“, u korist jedine države koja je proglasila da je pobila  sve svoje Židove, famozno „Juden frei“!

NovojugoslOvenski Novosadski, pravopis zajedničkoga „hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog jezika“ (1956.), donio je  veliku tekovinu logičke interpunkcije te ne valja s prljavom vodom nametanja srbske jezičke i političke prevlasti odbaciti i zdravo dijete te  interpunkcije, a također ni neke očite pravopisne praktičnosti (tipa „neću“/ „ne ću“ i slično: ne pravimo razliku razlike radi, nego sebe radi, svojim potrebama u korist, uzimajući iz vlastite tradicije s mjerom, razumno i korisno.)

Međutim, taj  (zajednički/ jedan) Pravopis dao je velikosrbima temelj da jezično zavladaju te da negiraju ravnopravnost hrvatskih leksema. (Zato smo u Društvu hrvatskih književnika, tada još genitivnom „književnika Hrvatske“, 1987. i održali  podsjećanje na  20. obljetnicu Deklaracije iz 1967., a iz Beograda su nas stoga napali svim raspoloživim sredstvima, ne još i oružjem. Napad i oružjem zbio se četiri godine kasnije. Naime, budući da nismo dopustili, mi hrvatski književnici, da se na čelo tadašnjega Saveza književnika popne srbski književnik Miodrag Bulatović, osvjedočeni crnogorski četnik i veliki zagovaratelj JEDNOG jezika, jugoslavenski savez književnika se razpao, s prema istomu tomu uzorku, uskoro se rasuo i komunistički sustav i sama država Jugoslavija; sudjelovao sam u tim zbivanjima.)

Pravopis iz legla Matice srpske, a to je Novi Sad, svojevremeni novograd nadomak  Petrovaradina, rodnoga grada hrvatskoga bana Josipa Jelačića, bio je i ostao u službi velike Srbije, pokazalo se u konačnici.

Današnji podpisnici deklaracije o zajedničkom jeziku znači da mogu koristiti samo i jedino ideji Velike Srbije, ničemu drugom.

Moguće da hrvatski podpisnici snuju drugačije, ideja jugolavenskog jedinstva i jest samo  hrvatska, jer brojni Hrvati nemaju dostatno ni nacionalizma ni državotvornosti, a ni valjanih saznanja pa ni pameti. Recimo: ako još uvijek mnogi po svijetu znaju  i uvjereni su, na osnovi velikosrbskih izmišljotina, u to da je u Jasenovcu stradalo dvadeset tisuća nevine srbske djece, a pošteni mladi znanstvenik, i to srbske nacionalnosti, pokazuje i dokazuje da tamo nije stradalo ni jedno jedino dijete, onda se doista valja zamisliti i mijenjati iz temelja mnogo toga u našim spoznajama. Ili, ako mnogi znaju i uvjereni su u to da su žrtve Jasenovca samo Srbi, Židovi, Romi i hrvatski komunisti, a još uvijek živi svjedok svjedoči da su u komunističkoj Jugoslaviji, nakon 1945., nakon rata, pod zemlju u Jasenovcu slagani zarobljeni hrvatski vojnici i civili po naredbi komunističkog moćnika Vonte, dakle Zvonka Ivankovića (vidi to svjedočenje u HT- u!), također valja stjecati nove spoznaje o svemu.

Zbog toga što još uvijek živimo u obmanama i lažnim predočbama, mnogi pošteni Hrvati naivni su i lako ih je zanijeti „zajedničkim jezikom“, tako u neznanju jadne i inferiorne na međunarodnom gumnu.

 „Književni jezik“ poprimio je posve novo značenje

U vrijeme hrvatskog narodnog preporoda ili ilirizma, Hrvati su se ponosili književnosti svojih Dubrovčana, djelima pisanim štokavicom, a Srbima je to također bilo razumljivo i blisko, jer i oni su štokavci; uskoro će sve to i prigrabiti sebi, premda nikakve veze s njima nema, osim izmišljotina i zloporabe Gundulićeva panslavizma. („Sa vrh Srđa vila kliče/ živeo srpski Dubrovniče“ pa zatim granatama po njemu, da istjeraju iz njega „ustaše i Kurde“, tako reče njihov radio, „njih trinaest hiljada“!) Dakle, zbog te bogate književnosti u slobodnoj Dubrovačkoj Republici, jezik te književnosti, koji time odista jest bio književni, proglašen je i obćeuporabnim jezikom, dobio je slovnicu i pravopis. Dogodio se golem nesporazum. Naime, i vrlo bogata garestinska (varaždinska, kajkavska) hrvatska književnost također je (već tada bila) pisana književnim jezikom, svojim, ne zajedničkim. Jednako tako i čakavska književna djela, također su pisana književnim jezikom. No,  to nije priznavano kao ravnopravno, semantem „književni“ izgubilo je prvenstvenu semantiku i poprimilo značenje izpravna, uporabnog, ozakonjenog jezika. Sve „neknjiževno“, dakle NEZAJEDNIČKO sa Srbima, nije bilo niti priznavano, osim „za po doma“.

Danas smo svjesni da to nije tako, ni onda bilo, a pogotovo nije danas. Književni je jezik samo i jedino jezik književnoga djela, nikakav i nikoji drugi. Sve ostalo je uporabni jezik, jezik obćeg sporazumijevanja, ozakonjen ili ne. Može se poklapati s jezikom književnih djela, ali ne mora.

Sve riječi koje književnik odabere napisati, čine njegov  književni jezik. Svi načini pisanja tih riječi, njegovi su načini i ne moraju biti ičiji drugo. Službeni, izpravan hrvatski jezik, lijepu hrvatsku štokavicu, koja je ujedno i jezik naših, biva kazati hrvatskih Srba, i oni njome tečno  divane, jezično sređenu i pravopisno ozakonjenu, obvezatno treba poštivati u svim službenim, državnim, školskim, sudskim, novinskim, novinarskim i inim pisanijama, ali nipošto i u književnim: književni jezik svaki  književnik ima svoj!  Ništa ne izmišljam; htio ne htio, to je tako! (Pogledajmo jezik Mirele Pavić, kolumnistice HT-a;  to je novinsko-književna vrsta, ovdje satirično-humoristična, ona je piše svojim zavičajnim jezikom, ne treba nikakva lektora.)

Riječi moje književnosti, i svačije, mogu biti i tuđice i domaćice i izmišljenice, mogu biti i kovanice, zbrčkanice i smišljenice, ponekada su te riječi zgodnice, sprdnice, smiješnice, ponekada pak smrknulice, smutilice, ljutilice, mogu biti i davalice i  primalice i  poznavalice, moje su riječi i pitomice i ljubilice i vjerenice i vjernice,  mogu se preodjenuti pa biti i talijanizmi i latinizmi i anglizmi,  i turcizmi i srbizmi i mađarizmi, i  bohemizmi i romanizmi  i bog-te-pitaj-kojizmi samo neka kažu nešto nazbilj; neka riječi sjaje, neka bljeskaju, neka siju sjeme lijeposti i istinitosti, neka ne budu smêće nego umijeće, ne dao Bog ijednu od njih baciti u smeće, ne  riječi zatvorenice, nego svu svijetu otvorenice, nasmijanice i ljepotičice… i kad su hrvatice i kad su talijanice, i kad su englezice,  jednako i francuzice ili ruskinjice ili srbkinjice, ili raguzinice ili bokezice… Riječi su kao ptice pjevalice, glasilice, trubilice, vikalice, šaptalice, tajilice, skrivalice, žudilice, žuđenice… tjelovnice i duševnice i duhovnice…

Ovo što pišem politički je ogled ili esej, dakle i ovo je novinsko-književna vrsta, ( i to mi je struka, znam to!), nije novinarski uradak, ni izvještajni ni tumačajni. Stoga ne smije biti lektoriran (jezično izpravljan!) jer time gubi vlastitost. Gubi izgled, svojstvenost, pa i smisao. Ne, ovo „izpravljan“, a ne „ispravljan“ ili “podpisan“, a ne „potpisan“ i slično ne slijedi „korienski pravopis“, premda je taj pravopis slijedio (i) takve navade hrvatskoga jezika. Jedino ne prihvaćam suvišna i netočna i nepotrebna, često i nepostojeća „jednačenja prema zvučnosti“, zbog nametnuta pravila „piši kako govoriš“: ne govorim i ne pišem tako! Ali  navikli smo na to/tako, kao magare na batine, dugo nas time  mlate,  zajedničkim pravopisima, već mislimo da drugačijega nečeg i nema! Pravopis mi u književnomu djelu nikakav ne treba, korijenski također; većina mojih pjesničkih uradaka nije „po pravopisu“, nema nikakve interpunkcije i ne poštuje nikakva jednačenja, tako će i dalje biti!

Da bih pokazao posebnost  hrvatskoga književnog jezika, i jezika inače, posudio sam postupak, ne i riječi, iz književnoga djela Vesne Krmpotić, naše Dubrovkinje, koja ima uza se velike meštre jezika hrvatskoga, jednoga davnoga, Gjiva  Franova Gundulića, i jednoga sadašnjega, Luka Paljetka, Konavljanina, rođena u Gradu, po doma „Pàjetka“ i „Konávjanina“, u domaćoj štokavici… koje nema ni u standardu ni u normi!

Osluškujete li blagoglasja i lijeposti jezika hrvatskoga; nije ih teško zamijetiti.

 U Zagrebu, 5. travnja  2017..

dr. sc. Stijepo Mijović Kočan

Hrvatsko nebo