M . Miloš : PONAVLJANJE GRADIVA

PONAVLJANJE GRADIVA

Iako se konačni ishod i rasplet ove ‘sezone’ napetog serijala s Markovog trga mogao predvidjeti već one srijede u listopadu, kad je vlada Andreja Plenkovića potvrđena u Saboru s većinom od 91 zastupničkog glasa, trebalo je ipak šest mjeseci da se naoko stabilna ravnoteža interesa tri ključna dionika uspostavljene strukture počne ubrzano urušavati, paradoksalno – gotovo pa po istom modelu kako je načeta i konačno srušena prva, Karamarkova, vlada HDZ-a i Mosta.

LJETNI ‘BLITZKRIEG’

Plenković je dva mjeseca birokratski strpljivo balansirao i tražio težište željene konstrukcije vlasti, dok je za javnost glumio tobože napete pregovore s Mostom. Njemu, naime, nikad cilj nije ni bio cilj ‘osiguravati bokove’ kontra možebitne izdaje Mosta. Gremij koji ga je ljetnim ‘blitzkriegom’ izgurao na čelo stranke prirodni je saveznik i interesni partner Mosta i njegovih mecena. Dogovor o postizbornoj suradnji potvrđen je već onog dana kad je Karamarko svojevoljno odstupio s čela HDZ-a.
Igrokaz s pregovorima bila je samo vrsta pritiska usmjerenog na ostale raspoložene ‘trgovce’ u Saboru, prvenstveno SDSS, Bandića i manjine. Glavni cilj Plenkovićevog kružoka, te srijede ostvaren u vidu 91 lojalne ruke u zraku, bio je slanje jasne poruke ‘suverenističkoj’ struji. Naime, stvorena je ‘zaliha’ od 15 glasova koji su jamčili da Vlada može preživjeti možebitno ‘iskakanje’, ne Mosta – već jednog broja nezadovoljnih članova zastupničkog kluba HDZ-a, bez većih posljedica.

TRI PARTNERA I JEDAN ULJEZ

Tako je četrnaesta hrvatska vlada u konačnici nastala kao kompozitna struktura tri partnera i jednog uljeza: konformista HDZ-a, populista iz Mosta i manjinaca okupljenih oko Pupovca (s ‘daljinskim’ u Buzinu) s jedne te ‘suverenističkog’ krila HDZ-a s druge strane. Dodatna vrijednost ovakve konstrukcije je što su ‘suverenisti’ služili i kao ‘strašilo’ za ostala dva partnera, ali i kao ‘osigurač’, ako se netko od njih drzne tražiti više od dogovorenog. Karamarkovi ‘preferencijali’, s jasnim izbornim legitimitetom, ali bez političkog uporišta povukli su se na ‘pričuvni položaj’, u saborsku hibernaciju, iz koje su čekali trenutak kad će se postojeća konstrukcija početi urušavati sama od sebe, a vrijednost njihovih pet ili petnaest ruku dramatično porasti.
I taj je trenutak očito došao. Na gotovo identičan način kao i zadnji put: visoko ‘nabačenu loptu’ iz lijevog kornera Most će – tobože šeprtljavo i nevoljko, a u stvari spremno i promišljeno, naskakujući na ramena svojih koalicijskih partnera – pospremiti u slabo branjeni kut Plenkovićevog gola. Kako u ovoj igri od prvog dana nema lojalnosti, ali ni jasnih pravila, jer Most nije u koaliciji (sic!), taj ‘pogodak’ u mrežu vlastite vlade, uz prešutnu naklonost slabovidnih ‘sudaca’ iz medijske javnosti, opet se neće interpretirati kao ‘autogol’. Naći će se opet dovoljno ‘novinara’ i ‘analitičara’ da zbunjenom publikumu objasne kako je ‘HDZ opet sam srušio svoju Vladu’, a da je ‘Most jedina prepreka dvostranačju koje 25 godina uništava Hrvatsku’.

CETERUM CENSEO PONS ESSE DELENDAM

Političku agendu Mosta danas mogu zagovarati samo interesni lobiji, potpuni naivci ili politički analfabeti. Ako se u prvoj, Karamarkovoj vladi, još i moglo ‘progutati’ njihovu degutantnu petparačku Bulj-demagogiju i populizam, skrivenu iza aureole političke nevinosti Petrova i diskvalifikacija koje su pridavane Karamarku, danas su stvari trivijalno očigledne: najveća antireformska i destruktivna snaga u hrvatskoj politici je upravo Most. Prekopirali su Vučićev ‘modus operandi’, zaposjeli bivša SDP-ova, posebno represivna ministarstva, iz kojih kontroliraju i ‘svoje’ i ‘njihove’, čuvaju partijsku ‘duboku državu’ i njezine kadrove (jer svojih  nemaju) te prijete medijskim, policijskim i pravosudnim progonom svima koje doživljavaju kao prijetnju.

Most nije ništa drugo već odgovor ‘duboke države ‘na smjer u kojem je Karamarko okrenuo HDZ 2012. To je bilo i više nego jasno nakon njegovih  izjava da ‘ne pristaje na reket lijevih medija i neće odustajati od svojih načela kako bi njima postao simpatičniji i prihvatljiviji’, najava da će se obračunati s onima ‘koji su pomogli uvozničkom lobiju da hrvatskog seljaka baci na koljena’ ili zagovora ‘temeljite promjene opće društvene klime i cjelokupnog vrijednosnog sustava’. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja (Grubišićev Savez za građansku i etičku Hrvatsku, Gabrićev Nacionalni forum i Šišljagićev Savez za Hrvatsku) tog studenog 2015. su ‘ideolozi razvaline’ uspjeli, u završna tri tjedna kampanje osigurali su pivotalnu ulogu Mosta u novom sazivu Sabora.

U POLITIČKOM ŽIVOM BLATU

Znajući sve to, Tomislav Karamarko i njegov HDZ svjesno su ugazili u političko živo blato ‘suradnje’ s Mostom, iako im je bilo jasno da je ta struktura usmjerena isključivo protiv HDZ-a i domišljena upravo za njegovo dokidanje (ili preuzimanje). Kompromisi koje je učinio u toj ‘suradnji’ – od ekspresnog žrtvovanja Crnoje, prihvaćanja nametnutog Markića, do povlačenja Brkićeve nominacije – kumovali su i konačnom ishodu njegovog prvog pokušaja dekonstrukcije ponovno uspostavljenih prijeratnih monopola. Političku eliminaciju Karamarka, na čemu su godinama aktivno radili svi kojima je on ikad ‘stao na žulj’: Šeks, Pašalić, Josipović, Jelinić, Manolić, Roglić, Mesić – dovršilo je Milanovićevo parapolitičko tijelo,podržano zaglušujućom medijskom kanonadom.

Primarni cilj tog prvog rušenja vlade bila je politička eliminacija Tomislava Karamarka i stvaranje pretpostavki za oktroiranje Andreja Plenkovića, kroz formalnu, ali legalnu proceduru. Taj prvi cilj je realiziran. Drugi cilj, ostvaren kroz ponovljene izbore,  bila je  uspostava ravnoteže moći i interesa tri ključna dionika vlasti. Treći cilj – puna eliminacija ‘pravaškog’, ‘suverenističkog’ krila u HDZ-u, tek treba realizirati.U ovoj iteraciji predstave’ pada vlade’ meta su ‘ostaci ostataka’ Karamarkove strukture, kako oni što ‘hiberniraju’ u Saboru, ali i oni koji su se konformirali s oktroiranim vrhom stranke, aktivni su u tijelima stranke ili čak obnašaju saborske ili ministarske dužnosti.

JEDNADŽBA S PREVIŠE NEPOZNANICA

Taj cilj vidljiv je u brojnim komentarima u mainstream medijima koji požuruju i ohrabruju Plenkovića da krene u konačnu konfrontaciju s preostalim ‘džepovima otpora’ u stranci koju je prošlog ljeta dobio na pladnju.On sam, izjavom kako mu je ‘najvažnije da riješi situaciju s Bolom’ poslao je poruku stranačkoj oporbi, ali i Brkiću, da mu taj scenarij nije stran. Svjestan je da će ishod lokalnih izbora, posebno u Zagrebu, značajno odrediti konačni ishod sučeljavanja. Ako njegovi kandidati ostvare zapaženiji rezultat može krenuti ‘frontalno’ na stranačke oponente (‘eto, dokazao sam da su pobjeđujem bez stranačke desnice’). Ali i ako rezultati podbace imat će placet za brutalno ‘čišćenje’ poraženih organizacija na terenu. Paradoksalno, u oba slučaja – uspjeha ili debakla – velik broj onih koje stranački vrh danas p(r)oziva da aktivno pomognu u kampanji nametnutih kandidata bit će prvi odstranjeni iz vrha gradskih ili područnih organizacija.

Zato je ubrzano urušavanje jesenas ustrojene konstrukcije moći tri partnera krajnje  izvjesno. Ipak, pokrenuti postupak protiv medijski (‘karamarkovski’) demoniziranog ministra Marića nosi značajne opasnosti za Plenkovića i njegov kružok. Interpelacija i zahtjev za opozivom su došli prerano, izjašnjavanje mora biti prije lokalnih izbora, a koji su uporište za sve sljedeće ključne poteze ‘združene braće’. Time je Most isturen na čistinu – ne mogu biti suzdržani kao kod Barišića, a ako podrže Marića to će u javnoj percepciji biti istumačeno je kao da su podržali Todorića.Zato Most neće imati izbora: morat će dati svoje ruke za smjenu Zdravka Marića, a to će onda biti i kraj ovakve Plenkovićeve vlade. U jednadžbi s toliko nepoznanica teško je sve imati pod kontrolom sve vrijeme. ‘Finale sezone’ može dobiti drugačiji završetak jedino ako brižni ‘sufleri’ iz Buzina ne ‘nagovore’ ministra Marića da relaksira svima mučnu situaciju i svojevoljno, kao onomad Karamarko, na stol Plenkoviću dostavi svoju ostavku.

Marino Miloš/Hrvatsko nebo