D. Pešorda : Uskrsnuće

Pogled na uskrsnuće

Gledao sam na Veliki petak HTV-ovu emisiju Peti dan. Jedna od tema bilo je i uskrsnuće, odnosno život nakon smrti. Starija žena, čvrsto usidrena u svom ateizmu, citirala je Dawkinsa i cijelo pitanje svela na činjenicu da atomi od kojih smo sagrađeni i nakon naše smrti nastavljaju postojati kao gradivni materijal svemira. Mlađa žena – još u onoj dobi kada neminovnost smrti poimamo racionalno, no ne i emocionalno – željela je zablistati širinom i dubinom znanja o toj temi. Mora joj se priznati – učena je, a mudrost će valjda doći s godinama.

Mladi je predstavnik konzervativizma pomalo američki počeo inzistirati na činjeničnosti Kristova izlaska iz groba, no onako zdrav, debeljuškast i samozadovoljan, ostavljao je dojam nekoga tko se još nikada nije ozbiljnije pozabavio vlastitom zagrobnom perspektivom. Nesuđeni reformator hrvatskoga školstva uspio je svoj ”kurikulum” nekako povezati i s ovom temom, dok se peti sudionik priklonio vjeri predaka, nesigurnom obećanju iz djetinjstva, no bez žara. Očito u nedostatku ičega boljeg.

Koliko god njihova umovanja bila suhoparno spekulativna i nespektakularna, natjerala su me da za Uskrs još jednom preispitam kako ja sam gledam na uskrsnuće. Odmah u startu sam morao priznati da mi nedostaje pouzdanje islamističkog fanatika koji opasan eksplozivom juri u zagrljaj ”tamnookim djevicama”. Uostalom, kršćanski raj ne nudi tako prizemne užitke. Ipak, kršćanstvo se posljednjih nekoliko stoljeća toliko, da tako kažem, ”metaforiziralo” – da u njemu nije ostalo gotovo nijedno konkretno, nedvosmisleno značenje.

Čitajući suvremene teologe, osobito protestantske, veća je vjerojatnost da čovjek digne ruke od kršćanske vjere negoli da je prigrli. Zato i razumijem onog sudionika Petog dana koji svoje kolebljivo pouzdanje polaže u vjeru upijenu u djetinjstvu jer je ona kudikamo ljekovitija od suvremene teologije, a, usudio bih se reći, i od dobrog dijela suvremene crkvene prakse. Od aktualnog pape pa naniže.

Tertulijanova izreka pogađa bit vjerovanja

S druge strane sofisticiranom zapadnjaku teško je bez zadrške, to jest postmodernističkog odmaka, prihvatiti i tezu o doslovnosti Svetoga pisma. Čovjekova iskonska potreba za čudesnim kao da se radije napaja na kojekakvim bizarnim novodobnim učenjima i praksama negoli na svetopisamskim izvorima. Paradoksalno je da se danas na Zapadu ljudi kršćanskog podrijetla sve češće preobraćaju na radikalni islam u njegovoj najjednostavnijoj i najkrvavijoj verziji. Pitanje je: zašto banalno i prizemno obećanje o ”tamnookim djevicama” tim ljudima djeluje uvjerljivije od kršćanskog obećanja o spasu duše? Odgovor možda leži upravo u činjenici da se kršćanstvo stoljećima racionaliziralo, odbacivalo s gledišta racionaliteta škakljive dijelove ili ih proglašavalo pukom metaforom.

Parafraza Tertulijanove dulje izreke, Credo quia absurdum est, dobro pogađa bit toga mehanizma vjerovanja. Vjerujem jer je apsurdno, besmisleno, nemoguće! To je bio temelj kršćanske vjere stoljećima i temelj pobjedonosnog pohoda kršćanstva. Kad se apsurd pokušao ukloniti, racionalizirati, metaforizirati – kao da je miniran temelj pod zgradom kršćanstva. No, načelno vjera u život poslije smrti ne mora biti vezana uz kršćanstvo, pa ni uz organiziranu religiju uopće. Međutim, ona racionalnom umu postavlja niz razumom nerješivih pitanja. Konačno, sam koncept beskonačnog ljudima je razumljiv tek kao opreka konačnom, a ne sam po sebi.

Ne znam jesu li budući šehidi ikada razmišljali o tomu što nakon što se nauživaju tamnookih i svih rajskih čulnih užitaka, što nakon toga? Pa ako i smisle nešto pametno, što nakon toga? I tako u beskraj! Besmrtnost bi se mogla pokazati ubitačno dosadnom, a bez mogućnosti da besmrtnika ubije i skrati mu muke. Uostalom, sve što nam je sada iznimno i vrijedno, beskrajnim ponavljanjem postalo bi dosadno i bezvrijedno. U toj se optici perpetuiranje ovozemaljskih sadržaja i užitaka u beskraj, ukazuje sličnije paklu nego raju. Stoga, da bi uopće bio poželjan, život nakon smrti mora biti nešto sasvim drugo od života kakav poznajemo na zemlji. S druge strane život koji živimo – da bi išta vrijedio – mora biti izniman, neponovljiv i konačan.

Tako da nam nakon svih umovanja, izgleda, ostaje samo ponizno vraćanje čudu Kristova uskrsnuća. A to znači prihvatiti vlastitu ograničenost, i spoznajnu i vremensku, i svoje pouzdanje položiti u Njega. A to je upravo ono što suvremeni pripadnik zapadne civilizacije ne želi, ne želi pomoć izvana, već mašta o tomu da sam postane božanstvo. Danas znanost daje zavodljiva obećanja o razvoju ljudskih potencijala, genetičkom inženjeringu, integraciji čovjeka i stroja itd. U pozadini većine tih maštarija stoji prastara ljudske težnja da nekako pobijedi smrt. Međutim, čini mi se da je ono što izmiče takvim razmišljanjima gore spomenuta činjenica o dvojbenoj vrijednosti rastezanja ljudskog života u beskraj. Neki drugi život nakon ovoga zemaljskog ima smisla samo ako donosi neku bitno novu kvalitetu, a to mu može dati samo netko tko nadilazi čovjeka, a istodobno je sposoban suosjećati s čovjekom. Dakle, Krist!

dr. sc. Damir Pešorda/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo