Korizma 39

Braćo, glavno u ovom izlaganju jest: takva imamo Velikog svećenika koji sjede zdesna prijestolja Veličanstva na nebesima kao bogoslužnik Svetinje i Šatora istinskoga što ga podiže Gospodin, a ne čovjek.
Doista, svaki se veliki svećenik postavlja da prinosi darove i žrtve. Odatle je potrebno da i on ima što bi prinio. Svakako, da je na zemlji, ne bi bio svećenik, jer postoje oni koji po Zakonu prinose darove. Oni služe slici i sjeni onoga nebeskoga, kako je upućen Mojsije kad se spremao praviti Šator: Pazi, veli doista, načini sve po praliku koji ti je pokazan na brdu.

Ovako mu pak dopalo uzvišenije bogosluženje koliko je Posrednik boljega Saveza, koji je uzakonjen na boljim obećanjima. Da je, zbilja, onaj prvi bio besprijekoran, ne bi se drugome tražilo mjesto.

Doista, kudeći ih veli : Evo dolaze dani – govori Gospodin – kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim dovršiti novi Savez. Ne Savez kakav učinih s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, jer oni ne ustrajaše u mom Savezu pa i ja zanemarih njih – govori Gospodin. Nego, ovo je Savez kojim ću se svezati s domom Izraelovim nakon ovih dana – govori Gospodin: Zakone ću svoje staviti u dušu njihovu i upisati ih u njihova srca. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. (Heb 8, 1-10)

Bliži se kraj korizme, Uskrs je na vidiku. Čitanja uoči Velikog tjedna zahtjevnija su od prethodnih. Prethodna su me više držala za zemaljske stvarnosti i ljudsku prirodu u odnosu prema Bogu, a ova se uspinju u duhovne prostore, u božansko i jedva imam što dodati a da to pisac poslanice već nije učinio. Zapravo zadnjih par dana se upinjem održati tempo, izvršiti zadatak koji ponekad zadobije boju pokore jer se i sada borim s pospanošću, pažnja popušta, misli prekriva magla umora… Sjetim se apostola na brdu Tabor, a i onda kad ih je Isus na Maslinskoj gori molio da bdiju. I meni je bilo s ovim čitanjima neko vrijeme kao na Taboru, i stvarno sam željela sagraditi sjenicu i uživati u blaženstvu, ali trebalo se vratiti u stvarnost, a onda dođe ova druga gora, gora borbe i muke.

Lako je bilo pasti ničice kad je Gospodin otvorio nebo i pokazao divotu Svetinje, u ljudskom jeziku nema riječi kojima se ta ljepota može opisati, možda zapjevati s Bileamom:

Kako su lijepi ti šatori, Jakove
i stanovi tvoji Izraele.
Kao dolovi što se steru
kao vrtovi uz obalu rijeke,
kao aloje što ih Jahve posadi,
kao cedri pored vode. (Br 24, 5-6) 

I evo, iako prekrasne slike, opet slabašno ljudske. Gospodine, dobro nam je ovdje biti – reče Petar, tako sam mu i ja prije nekoliko dana govorila, ali ne ide to tako, tek iz muke dolaze plodovi. Nebeske svetinje pokazane na Taboru su obećani plod. Za one koji ustraju do kraja.

Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca Obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako sami gledate i slušate. (Dj 2,33) Nadam se da će nešto od ovih vodopada Duha dopasti i mene.
Svakako, da je na zemlji, ne bi bio svećenik, jer postoje oni koji po Zakonu prinose darove. Oni služe slici i sjeni onog nebeskoga… Isus ne dokida Zakon. „Time Duh Sveti očituje da još nije otkriven put u Svetinju dok još postoji prvi Šator.  (Heb 9,8) Dakle, svećenici obavljaju bogoslužje u svoj svojoj ljudskoj slabosti. Svećenička služba je jedno, svećenik kao čovjek posve drugo. Služba je uvijek sveta i ako svećenik kao čovjek nije svet. Svaki čovjek, bez obzira na službu, putnik je na putu obraćenja.

Dok svećenik obavlja bogoslužje, nad njim je uvijek sjena Velikog svećenika – Isusa Krista. Svećenik je Kristova slika.
Izraelci ne ustrajaše u Savezu. Zanimljivo, Bog ga nije raskinuo, taj Savez, samo je zanemario one s kojima ga je sklopio. Sada dolazi vrijeme novog Saveza. Pri sklapanju starog Saveza Mojsije je škropio krvlju junaca i jaraca, krvlju je čistio narod govoreći. Ovo je krv Saveza koji vam odredi Bog. (Heb 9,20). Za nas je Isus kao otkupninu prinio samog sebe, po njegovoj krvi je sklopljen novi Savez koji sa sobom nosi i nova pravila. Bog više ne piše Zakon na kamenim pločama nego u dušama i srcima.

A meni se spava. Stvarno mi se spava. Primiču se dani, Isus moli, stalno. Dolazi k nama zaspalima. Govori nam:

“Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.“

Nadam se da ću ostati budna do kraja (ne samo do kraja korizme).

Zaspem li, Isuse probudi me!

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo