J . Mlakić : Kafka u BiH ili život u makijavelističkoj baruštini

KAKO DRŽAVA GENERIRA ZLOČIN

U poplavi, odnosno teroru dnevne politike, teško je u medijima pročitati članak koji na neki način uđe ispod površine ove ustajale makijavelističke baruštine u kojoj se politička elita svih ovih godina samozadovoljno valjuška.

Politika je nametnula sebe kao jedinu validnu temu, a sve posljedice te politike ostaju pomalo u sjeni, pogotovo njene refleksije na obični svakodnevni život. Hajdemo malo, za razliku, začepiti nos i pokušati zaroniti ispod površine blata u koje nas svakodnevno uvaljuju. Zaključak se nametne nekako sam po sebi. Ukratko, bez ikakvog zazora možemo reći kako pomalo živimo u jednom apsurdnom, kafkijanskom svijetu u kojem su se već poodavno pogubile veze između uzroka i posljedica. Pokušat ću to ilustrirati na nekoliko primjera, i poći ću od sebe, s nekoliko banalnih i pomalo nevjerojatnih “zgoda”.

Na 62. Pula Film Festivalu, 2015., dobio sam Zlatnu arenu za najbolji scenarij. Pošto sam bio spriječen otići na svečanu dodjelu nagrada, nagradu je u moje ime preuzeo redatelj Branko Schmidt i producent (HRT), te su mi je poslali DHL-om. Međutim, od djelatnika DHL-a sam dobio telefonsku obavijest kako na carinskoj ispostavi u sarajevskoj zračnoj luci moram upatiti 50 € carine, što ja nisam želio, jer su priznanja tipa Zlatne arene, odlikovanja ili sportskih odličja po članu 19. oslobođene plaćanja carine, jer “pridonose povećanju ugleda zemlje”. Poslao sam DHL-u kopiju svojih osobnih podataka i objavu dobitnika nagrade sa stranica Pula film festivala koja ima snagu zvaničnog dokumenta. Međutim s Carine su tražili “potvrdu koju sam dobio uz Arenu”. Pošto ja tu potvrdu, naravno, nisam imao, jer tako nešto ne postoji, Arena je vraćena natrag pošiljatelju u Zagreb. S Carine mi nisu željeli ispostaviti nikakav dokument o odbijanju, jer bi mi, “navodno”, u slučaju negativnog rješenja predmeta, Arena bila oduzeta. Arenu sam potom, oštećenu, preuzeo nakon izvjesnog vremena u Zagrebu i “prošvercao” je preko granice.

No, tu nije kraj mojim problemima s carinom. Prije nekoliko mjeseci bio sam prisiljen platiti 45 KM na ime carine za besplatne autorske primjerke mog posljednjeg romana koje mi je poslao moj hrvatski izdavač. Nakon što sam preuzeo knjige i platio carinu, nekoliko dana kasnije dobio sam dopis o istoj toj pošiljci, u kojoj me obavještavaju kako je Carina zadržala knjige i na koji način mogu doći do njih. Otprilike kao da dobijete pravni lijek, nakon što ste odslužili kaznu.

Također, prije nekoliko mjeseci kupio sam preko ebaya dva paketića patrona za Pilotova nalivpera, koje se ne mogu nabaviti niti u BiH, niti u Hrvatskoj. Nakon izvjesnog vremena dobio sam obavijest na ebayu kako je bh. Carina iz “neobjašnjivih razloga” vratila pošiljku natrag u Hong Kong. Ukupna vrijednost narudžbe bila 2,5 dolara. Još je jedna stvar povezana s ovim iznimno zanimljiva: nalivpera, naime, ne možete kupiti preko interneta bez plaćanja carine koja počesto višestruko premašuje njegovu vrijednost, dok se ista iz SAD-a uopće ne isporučuju u BiH. Doduše, utješno je to što isti princip vrijedi i za bejzbolske palice, ali samo za SAD, dok ih iz Kine primjerice možete dobiti bez plaćanja carine i poštarine, što za nalivpera ne vrijedi.

Da se sada malo odmaknem od sebe, ali ne toliko daleko. Naime, prije otprilike mjesec dana na području Donjeg Vakufa dogodilo se trostruko ubojstvo kojom prilikom su ubijena trojica djelatnika Šumarije koji su došli preuzeti zaplijenjeno ilegalno posječeno drvo. Počinitelj zločina je osoba koja je bila “vlasnik” spornih drva. Ne bih u ovom slučaju želio bilo što prejudicirati, jer bi bilo krajnje neumjesno, ali je činjenica kako je korupcija povezana s nelegalnom sječom šume u Bosni gotovo arhetipski fenomen.

O tome je na jedan bizaran način progovorio još pokojni Ivica Matić u kultnom bosanskohercegovačkom filmu “Žena s krajolikom”. Hoće li država počiniteljima ovog zločina, ako se eventualno pokaže kako je o tome riječ, uzeti to kao olakšavajuću okolnost zbog vlastitog udjela u toj tragediji, odnosno zbog generiranja korupcije koja je danas u BiH poprimila gotovo patološke razmjere? Ako se poslužimo filmskim jezikom, država se tu u najmanju ruku pobrinula za savršenu scenografiju jednog trostrukog ubojstva, te stoga snosi daleko najveću krivnju.

Navest ću još jedan indikativan primjer, također lokalnog karaktera, ovaj put iz Gornjeg Vakufa – Uskoplja. Prije nekoliko tjedana na području grada, u svojoj obiteljskoj kući, pronađena je mrtva starica. Bila je zavezana za stolicu i s tragovima fizičkog zlostavljanja, nešto što smo dosada mogli vidjeti samo u američkim policijskim franšizama. Motiv ovog zločina bila je pljačka, jer je starica živjela sama i imala inozemnu mirovinu.

Policija je vrlo brzo, nakon opsežne istrage, otkrila počinitelje, njih petoro, kojima su dani samo inicijali. Pošto je Gornji Vakuf – Uskoplje mala sredina, vrlo brzo su se u javnosti pojavili određeni detalji tog okrutnog ubojstva. Navodno je jedan od počinitelja dvadesetogodišnji mladić čiji je otac, bivši pripadnik Armije BiH, prije godinu-dvije na sudu u Travniku  zbog “nedostatka dokaza” oslobođen krivnje za ratne zločine nad zarobljenim pripadnicima HVO-a u Gornjem Vakufu – Uskoplju, “šaranje nožem” po koži zarobljenika, a isti je bio “čest posjetitelj” bugojanskog logora Stadion gdje se sadistički iživljavao nad logorašima, zatežući im žicu oko zapešće, sve do granice odumiranja živaca ruku. U logor je dolazio svojevoljno, jer je, za neupućene, uključujući tu i Tužiteljstvo BiH, bugojanski Stadion bio logor “otvorenog tipa”, odnosno u njega je mogao ući bilo tko s ulice i tamo se sadistički iživljavati nad logorašima.

Ovdje imamo više nego jasan uzročno-posljedični slijed. Ukoliko se ova informacija pokaže točnom, s pravom se postavlja pitanje odgovornosti pravosudnih organa, jer je nesretni mladić, da je država na vrijeme izvršila “dekontaminaciju” društva, odnosno bez fatalnog utjecaja sadističkog oca, čiji su zločini ostali nekažnjeni, imao daleko veće izglede izrasti u normalnu osobu. A ujedno i najbolji pokazatelj kako ne postoje “naši” i “njihovi” zločini. Zločin je samo to – zločin, nešto čemu se ne smije davati nacionalni predznak, bez obzira na “genetski merhametluk” pripadnika Armije BiH koji je Tužiteljstvo BiH, čini se, uzelo zdravo za gotovo.

 Josip Mlakić Dnevnik.ba/http://www.dnevnik.ba/HercegBosna -Hrvatsko nebo