I. Marijačić : Ime velikana svijetli!

Zračna luka Franjo Tuđman

Prošloga je tjedna svečano otvorena nova zgrada Zračne luke u Zagrebu. Nazvana je po tvorcu suvremene hrvatske države i od sada nosi ime Zračna luka „Franjo Tuđman“. Iako je po prvome hrvatskom predsjedniku već u Hrvatskoj nazvano u mnogim, mjestima i gradovima stotine ulica i trgova te izgrađeno više desetaka kipova, ovo je dosad najreprezentativniji oblik izražavanja počasti. Zasluga za to pripada bivšem predsjedniku SDP-a i Vlade RH Zoranu Milanoviću. Obitelj pokojnoga predsjednika, koliko je poznato, zadovoljna je, o čemu svjedoči i nazočnost njegove djece na svečanosti otvaranja.

Milanoviću to vjerojatno ne će nikada oprostiti ni mnogi u SDP-u, a ni mnogi jugonostalgičarski raspoloženi pojedinci u medijima, pseudonevladinome sektoru i politici koji nikada nisu prestali s mržnjom govoriti o dr. Franji Tuđmanu, što je i razumljivo, jer im je uništio svjetove u kojima su živjeli. Šampion u iracionalnoj mržnji prema Tuđmanu bio je i ostao bivši predsjednik Stjepan Mesić. Danas, nakon što je uz određena napore i njegova protivljenja, maknut iz državnoga prostora na koji nije imao pravo, Mesić je u očima čak i onih koji su glasovali za njega, a nakon što su izbile u javnost mnoge skrivane činjenice o njemu, hodajuća sprdnja. Da, jest sprdnja, ali zahvaljujući nezrelosti i izmanipuliranosti dobroga dijela hrvatskoga biračkoga tijela, Hrvatska je dok joj je on bio na čelu doživjela desetogodišnju civilizacijsku, vrijednosnu i suverenističku regresiju čega posljedice i danas osjećamo, poglavito u razorenome sustavu vrijednosti i teroriziranju petokolonaških i protuhrvatskih krugova. To je, dakako, predmet jedne druge analize, a ovdje se zadržimo na jednoj maloj anegdoti s prošlotjedne svečanosti otvorenja nove Zračne luke „Franjo Tuđman“ u Zagrebu.

Mesić će letiti sa Zračne luke Franjo Tuđman

U VIP loži bio je velik broj vodećih državnih dužnosnika i gospodarstvenika. U jednome trenutku jedan visoki diplomat rekao je drugome, s neskrivenim cinizmom: „Trebala bi Vlada , ili netko od vlasti, razmisliti da Stjepanu Mesiću kupi i donira mjesečnu ili godišnju kartu za letove sa Zračne luke u Zagrebu, primjerice na relaciji Zagreb – Split –Zagreb, kako bi svaki put prilikom uzlijetanja i prilikom slijetanja napokon shvatio tko je stvorio hrvatsku državu!“ Ne će, dakako, trebati kupovati i donirati Mesiću zrakoplovne karte. On voli beskorisno lutati Hrvatskom i svijetom pa će i nastaviti dok ga još godine drže. Svaki put, kad bude slijetao ili uzlijetao, morat će se suočiti s Tuđmanovim imenom. A 20 godina je život posvetio demonizaciji Tuđmana i zatiranju njegova imena da bi sada, kao posljedicu svoje bolesne misije, dočekao da ga zaslijepi svjetleće ime Zračne luke u Zagrebu. Možemo samo zamisliti muku toga čovjeka potpuno promašenoga života i politike koju je cijeloga svoga života pretvarao u lakrdiju.

Dana 18. ožujka 1990. godine HDZ, tada još u dobrano poluilegalnim okolnostima, imao je utemeljiteljski skup u Benkovcu. Najava za taj skup više se širila među ovdašnjim narodom usmenim putem. Oko sedam tisuća benkovačkih Hrvata i Hrvata iz okolice okupilo se, ali i nekoliko stotina velikosrpskih provokatora. Premda upozoren na sigurnosne rizike, dr. Franjo Tuđman ni u kom slučaju nije htio odustati od dolaska na skup i obraćanja okupljenima. Jedan sam od samo dvojice novinara koji su bili na tome skupu. Što sve velikosrpski provokatori nisu poduzimali – vrijeđali, vrištali, psovali, urlikali kao zvijeri, bacali kamenje, jaja, oštre predmete. Pljuštalo je sa svih strana prema Tuđmanu i okupljenima na bini. Pogođen sam jednim kamenom i jajem u ruku. Beznačajno, dakako, no pravo je čudo kako Tuđman nije ozbiljno ozlijeđen u toj kiši različitih predmeta koji su letjeli prema njemu, ali mahom završavali na ljudima koji su ga okružili oko govornice. Plahta koji su mu ponad glave držali redari nije ga zapravo mogla štititi ni od čega.

Ono što fascinira jest činjenica da se Tuđman ne samo nije dao zaplašiti nego je okupljenim napadačima i provokatorima glasno sa svojim poznatim povišenim tonom, podignutom rukom i gledajući ih u oči, poručio da je Benkovac bio, jest i bit će hrvatski, a da će oni kao Srbi imati i uživati sva prava kao i svi ostali hrvatski građani. Nije ih to zadovoljilo, uostalom nisu ga uopće ni slušali, a kad su vidjeli da ga ne mogu zaustaviti, iz mase je krenuo neki lik s pištoljem u ruci prema pozornici na kojoj je bio Tuđman. Čim je netko povikao da ima pištolj, Tuđmana su ugurali u predvorje hotela, a redari su srušili napadača. Nad tim pokušajem atentata na Tuđmana, komunisti predvođeni Račanom gotovo su likovali, voditelj Dnevnika RTV-a Zagreb Gradimir Agbaba rekao je da je to bilo „tuk na utuk“.

HDZ koji nema mnogo veze s onim koji je izgarao za svoj narod i svoju državu

Kasnije je taj napadač Čubrilović uvjetno kažnjen nakon što su srpski kadrovi u miliciji, istražnim tijelima i na sudu zamijenili pištolj i lažirali da je napadač imao plastični, a ne pravi. Ali to više nije važno. Važno je da je nakon tog događaja hrvatski narod plebiscitarno stao uz HDZ i Tuđmana i da je počeo pokret stvaranja slobodne i samostalne hrvatske države, pokret koji je Srbija uz pomoć JNA i lokalnih Srba htjela spriječiti oružanom agresijom, ratom koji je trajao četiri godine i u kojemu se po tko zna koji put u povijesti pokazalo da se država i sloboda stječu krvlju, i da se nikada ne dobivaju na dar.

Prošloga tjedna održan je skup HDZ-a u Benkovcu kao podsjećanje na taj događaj. Nitko iz središnjice nije se udostojio doći. Ne, vjerojatno, zato što ne bi imali vremena, nego zato što je ovo danas neki drugi HDZ, HDZ koji nema mnogo veze s onim koji je izgarao za svoj narod i svoju državu. U čemu se vidi ta razlika? Sjetite se i pogledajte kako je Tuđman razgovarao s velikosrpskim provokatorima i kako je branio svoj hrvatski narod u četničkome grotlu pa onda usporedite to s načinom na koji danas Plenković razgovara s istim takvim provokatorima – Pupovcem i Stanimirovićem – i kako on „brani“ hrvatski narod. Logično je da vam dođe plakati, ali nemojte jer uvijek ima nade.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo