Opskurna travestija oko Mosta

Što je dosad dobro za narod i državu napravio Most? U kojem području rada i života se to osjeti? Za to veliko NIŠTA je previše novaca  I vremena potrošeno. Što su korisno napravili za svoju političku stranku i sebe pojedinačno? Naočekivano PUNO? Bitno je pitanje: Zašto to građani dopuštaju? Time bi se trebali pozabaviti znanstvenici iz mnogih područja.

Često posegnem za nekim naslovom iz srednješkolske lektire, bilo da se podsjetim sadržaja pojedinog  književnog djela, bilo da neki književni lik pokušavam usporediti s nekime u današnjem javnom ili političkom životu, bilo da s unucima pokušavam riješiti neki problem iz lektire, što je vrlo rijetko, jer nažalost njih to ne zanima, dapače glupo im je. Nisam mogla u to vjerovati, motivirala sam ih da što više čitaju, ali bezuspješno. Nije mi nikakva utjeha da tako razmišlja većina djece i mladih. Uostalom, to se vidi. Ne treba tu nikakvo testiranje. Generacije x, y, z su sve nepismenije, slijedeći abecedu, po mojem skromnom mišljenju i procjeni moje generacije, u smislu našeg poimanja jezične  pismenosti. Doduše, oni znaju puno toga više iz IT i STEM područja, što je nama tabula rasa. Poznaju strane jezike, služe se, govore njima, što ih nikako ne može opravdati da ne znaju dobro pisati i govoriti materinjim jezikom. Stručnjaci bi se trebali time pozabaviti prije nego što nastane prava pustoš, kao i u demografiji.

Nestajemo kao narod i nestaje naš hrvatski jezik (književni, službeni, standardni i dijalektalni). No, to je neka druga priča. Kako rekoh, posegnuh za Stendhalom: Crveno i crno me ovaj put, “prebacilo” u našu aktualnu  stvarnost. Mladi Julien Sorel je, u neku ruku oličenje jednog mladog političara, koji se dolazeći iz provincije (periferije) uključuje u društveno-politički život glavnog grada i postaje jedan od glavnih činitelja tog života. Postoje neke razlike u jednakosti i sličnosti ova dva lika, ali simbolika je neupitna i vrlo važna. Danas je drugo i drugačije vrijeme. Tempo života je brži. Ambicije, aspiracije, asertivnost, prikrivena agresivnost, egomanija, pohlepa,oholost, licemjerje… su veće i jače. U toj silini i brzini teško se stječe nužno potreban drugačiji novi identitet svakog pojedinca, posebice nekih  lidera. Vrluda se i ponekad pada u rascjep između ambicije i licemjerja, ambicije i mogućnosti, vizije i stvarnosti, što malo pomalo nagriza vjerodostojnost mladog drugačije osmišljenog i prikazivanog čovjeka s vizijom, urođenim poštenjem, istinoljubivosti, kršćanskom pravednosti i pravnom jednakosti, bez ideologije, što nije točno. Ideologija  je vidljiva i prepoznatljiva od samog početka, baš kao i namjera. Sve ono dobro, novo i drugačije se izgubilo negdje na putu između “crvenog i crnog” u bespućima naše stvarnosti.

Prizivane i zazivane reforme, famozna jamstva, korektiv i zatiratelj svega lošeg, most između dva dijametralno suprotna pola, borac za slobodu misli, govora i djela, promicatelj zajedništva, pomiritelj različitosti, borac za ljudska prava, prizivatelj i pridržatelj sposobnih, iskorjenitelj nepotizma, klijentelizma, korupcije, konzumerizma, plemenske primitivnosti, bizantijske suradnje, osmanlijske potčinjenosti, janjičarske odanosti, elitističke nadmoći, vjerske zadrtosti, dogmatske znanosti… su samo verbalna ekvilibristika, koja je s vremenom postala otrcana i smiješna.

Cijela ta interesna skupina, sa zajedničke platforme, provincijski (lokalni) pokret verbalno i birokratski pretvoren u stranku, s istaknutim pojedincima željnim slave, moći i vlasti, nije ništa drugo i drugačije od ostalih na političkoj sceni. Nema čvrsti oslonac, nema originalno izvorište, nema ni sidrište, a kamoli kamen zaglavni, što bi im dalo državotvornost.

Jedina dobra stvar proistekla iz svega toga je nemogućnost povremene međusobne  zamjene  postojećih političkih polova na vlasti. Pomrsili su račune jednima i drugima u nadmudrivanju, trgovanju i uhljebljivanju podobnih, bilo rođaka, kumova, kolega, stranačkih drugova, “perspektivnih” kadrova iz pojedine lokalne sredine, a najviše s juga Hrvatske. Sve ono što su zamjerali vodećim ljudima na vlasti sad oni puno bolje i učinkovitije rade. Radi suzbijanja alternativnih činjenica bilo bi dobro napraviti jedno istraživanje, u smislu koliko je “njihovih” zaposleno i uhljebjeno od kada Most šefuje na državnoj razini. Numeriki i grafički prikazi istraživanjem dobivenih podataka  pojedinih “projekata” tog  novog vala i trećeg puta egzaktno i grafički bi prikazali, realizaciju njihove dosad neviđene i nepoznate ideologije “Osvojiti Hrvatsku – pošto poto”, naročito ucjenama, difamacijama, diskreditacijama, podjelama, proklamacijama, tobožnjom demokracijom, unutarstranačkom stegom i tiranijom, vjerskim dogmama, mistikom i fanatizmom, pod egidom anđeoske dobrote, gandhijevske smirenosti i strpljenja, gusarskog poštenja, lukrativne indignacije, zavođenjem masa, psihičkom lobotomijom…, pravljenjem totalnih budala vlastitog naroda.

Što je dosad dobro za narod i državu napravio Most? U kojem području rada i života se to osjeti? Za to veliko NIŠTA je previše novaca  I vremena potrošeno. Što su korisno napravili za svoju političku stranku i sebe pojedinačno? Naočekivano PUNO? Bitno je pitanje: Zašto to građani dopuštaju? Time bi se trebali pozabaviti znanstvenici iz mnogih područja. Zar smo stvarno u totalnoj društvenoj krizi i depresiji? Zar nikome više nije stalo ni do čega i ni do koga? Zar nikoga ne smeta da nas žele žedne prevesti preko vode? Vodu  žele sačuvati za sebe, a ne vide da je ustajala, prava baruština iz koje se širi nesnosni smrad, izviru zaraze, što se šire Lijepom našom i ubiru danak filozofije: “baš me briga”.

Igraju se s nama. Izvode trikove, gafove, performance, političke akrobacije, razne vodvilje, komedije, farse  i travestije. Time zabavljaju narod i prikrivaju ne baš časne i poštene rabote. Najnoviji primjer nekakvog varijetea je “kuvertirana ostavka”, što je trebala biti početak krize Vlade za koju njezin predsjednik nije čuo, jer takvog nečega nije bilo. “Prije je nestalo, nek je nastalo”, rekla je važna umišljena dužnosnica.

Bitno je da je u vezi ostavke i uvrjede sazvana presica, koja je u stvari bila  u službi jednog mesijanskog savjetnika i prezentacije njegovih “državničkih” kvaliteta. Bilo je to nečuveno podcjenjivanje novinara i javnosti, ali prvenstveno veliko sramoćenje sebe. Travestija se okrenula u svoju suprotnost. Bumerang je jako udario u točku izbacivanja. Mističnost, magiju i fanatizam ovaj put je pobijedio zdrav razum, znanje, sposobnosti i vještine  uspješne  karijerne diplomacije i stvaranje vjerodostojne državničke karijere.

 Ankica Benček/Dragovoljac.com/Hrvatski fokus/hrvatski-fokus.hr/Hrvatsko nebo