Korizma 30

Nakon četrdeset dana vrate se iz zemlje koju su izviđali. Odu k Mojsiju i Aronu i svoj izraelskoj zajednici u Kadeš, u Paranskoj pustinji. Podnesu njima i svoj zajednici izvještaj, a onda im pokažu plodove zemlje. Izvijeste ga oni: „Išli smo u zemlju u koju si nas poslao. Zaista njome teče med i mlijeko. Evo njezinih plodova. Ali je jak narod koji u onoj zemlji živi, gradovi su utvrđeni i vrlo veliki. A vidjesmo ondje i potomke Anakove. Amalečani borave u negepskom kraju; Hetiti, Jebusejci i Amorejci žive u brdu; a Kanaanci se nalaze uz more i duž Jordana.“
Kaleb ušutka narod oko Mojsija i progovori: „Krenimo ne oklijevajući i zauzmimo je, jer je možemo nadvladati!“ Ali ljudi što su s njim išli odvratiše: „Ne možemo ići na onaj narod, jer je jači od nas.“ I počnu ozloglašivati Izraelcima zemlju koju su izviđali: „Zemlja kroz koju smo prošli da je izvidimo, zemlja je što proždire svoje stanovništvo. Sav narod što ga u njoj vidjesmo ljudi su krupna stasa. Vidjesmo ondje i divove – Anakovo potomstvo od divova. Činilo nam se da smo prema njima kao skakavci. Takvi bijasmo i njima.“ (Br 13, 25-33)

Mojsije šalje u izvidnicu glavare plemena. Zadatak im je snimiti stanje u zemlji pred njima. Na sam spomen osvajačkog pohoda oni se ustrtariše. Odlučili su i ne pokušati. Nisu ostali samo na tome, nego su i druge krenuli uvjeravati da je besmisleno poduzimati osvajački pohod. Ovdje mi stalno pred oči dolazi slika iz nekih dječjih Biblija: dva čovjeka na ramenima drže motku, a na njoj visi ogroman grozd, gotovo ljudske veličine. Ovaj motiv djeca rado ponavljaju u svojim crtežima. Starješine su vidjele rodnu i bogatu zemlju, plodove koje ona daje, ali… rekoše: „Ne, ne! Hvala ti Gospodine na ponudi… radije ćemo tavoriti ovdje u Paranu nego li se izložiti riziku i pogibelji. Previše tražiš od nas. Logika nam govori da je poraz jedini mogući ishod.“

Prepoznajemo li u ovim starješinama sebe? Živimo li i mi u omeđenom prostoru koji nam nudi samo tavorenje? Ima jedan dobar imotski izraz za to stanje – čuminjanje. Čuminjati znači; dajući neke znake života, u zakržljalom stanju stajati u mjestu, ne rasti.

Izvan naših okvira nude se mogućnosti, a mi se bojimo iskoračiti. Procjenjujemo da su nam snage i sposobnosti nedostatne za uspjeh u novim okolnostima, unaprijed pristajemo na poraz. Pristanak na poraz zahtjeva od nas manji angažman i nudi manji rizik.  Kržljanju dajemo prednost pred rastom.
Pored toga u svoju malodušnost nastojimo uvući i druge pokazujući pri tome začuđujuću revnost. Valjda je lakše čuminjati u društvu nego li sam.

Poput glavara iz čitanja, osim što ne računamo na prirodne darove, resurse koje u sebi nosimo, ne računamo ni na snagu i mogućnosti onoga koji nam je dao obećanja. Nemamo pouzdanja u Gospodina. Pavao piše Timoteju:  Poradi toga podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku. Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. (2 Tim 1,6). Dužni smo dakle, raditi na darovima, razvijati ih koristeći se njima u slobodi, bez straha.
Dobre plodove i rodnost Gospodin nam nudi kako za duhovni, tako i zemaljski život. Ne samo da ih nudi, on obećava i jamči. Ali sva ta dobra neće doći k nama, mi moramo krenuti prema njima, neće se premjestiti zemlja, mi se moramo premjestiti. Zašto se bojimo hoda?
Zašto nismo poput Kaleba koji gleda u pobjedu, a ne u poraz? Zašto se ne oslonimo na sposobnosti kojima nas je Bog oboružao i u Božje jamstvo da će ispuniti obećanja? Kada posustanemo, on će nas ponijeti na rukama. Gdje nam je vjera?

Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo „Abba! Oče!“ (Rim 8,15) – riječi su kojima sveti Pavao bodri rimsku zajednicu, pa nastavlja – Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi. Što ćemo dakle na to reći? Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? (Rim 8, 28-31)

Možda se mnogi u svom malom životnom Paranu osjećaju koliko toliko sigurno, spremni su na mnoge ustupke kako bi održali privid sigurnosti, privid kontrole nad životom. Razmišljaju – bolje vrabac u ruci nego slavuj na grani. Ali kad-tad, taj se mali, naoko sigurni svijet otme kontroli. Neki nepredviđen događaj ili tek jednoličnost koja nas počne gušiti osjećajem besmisla suoče nas s našim strahovima. Shvatimo da je mjesto kojeg se grčevito držimo, tek spaljena zemlja. Jednom sam i sama tako zastala,  rekla Gospodinu, OK, došla sam tu i ne mogu dalje, previše tražiš od mene. Nakon nekog vremena, uslijed stajanja na mjestu, spopalo me gušenje, tmina, smrt mi se činila boljom od života. Onda mi je Gospodin progovorio kroz riječ Pisma: Jer nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo.(Rim 14, 7-8)          
Zbog spoznaje da me se Gospodin, unatoč meni samoj, ne odriče, zbog saznanja da sam i dalje njegova predraga svojina, uvidjevši da me ne kudi, niti mi moralizira,  najprije sam se rasplakala nad njegovom riječju, a zatim se podigla i pokrenula. Ima neka pjesma „…volim te budalo mala… u svakom slučaju te volim…“, u tom trenutku kao da mi je Isus pjevao baš tu pjesmu…

Ova korizmena razmišljanja ne pišem da bih kome solila pamet. Svakom razmišljanju prethodi odlomak iz Svetog pisma, želja mi je makar jednu osobu potaknuti, izazvati na čitanje Pisma. Riječ Božja je živa i uvijek nova, ona neprestano komunicira s nama i to na osobnoj razini. Progovara nam o nama samima, o situacijama u kojima se nalazimo, ponekad nas ranjava ali i povija rane, ponekad nas takne u živac pa negodujemo, hrabri nas i vodi. Postoje doduše neki postulati i uvjeti za tumačenje Riječi, ali onaj prvi, najvažniji, svatko ima u „svojim rukama“ – otvorenost srca.  Posegnuti za Riječju Božjom veliki je iskorak iz okvira „puste zemlje“ i garancija rasta.
Vesna Ujević/Hrvatsko nebo