Zorica Vuković: O JEZIKU, RODE, DA TI POJEM…

U dugom povijesnom hodu, Hrvati su osjetili svu težinu za  očuvanje vlastitog jezika: od nametanja tuđih jezika do svojatanja hrvatskog jezika i kulture. Među prvima, koji su se počeli baviti hrvatskim jezikoslovljem, spominje se Bartol Kašić, svećenik isusovac.

Pored prijevoda Biblije (1622.-1637.) i slaganja prve hrvatske gramatike (1604.), Kašić je na hrvatski preveo djelo Tome  Kempenca  „Piismo od nasledovanya Gospodinna nassega Yesussa“ (1641).

Bartol Kašić piše gramatiku nekoliko godina iza engleske gramatike koju je napisao William Bullokar (1586.)  i oko stoljeća i pol  prije ruske gramatike.

Počevši od Bartola Kašića, do današnjeg dana, pokušalo se prilagođavati, zatirati ili mijenjati hrvatski jezik.

No uvijek je bilo rodoljuba koji su ga svojim djelovanjem uspjeli sačuvati. Tako tijekom  19. st o jeziku prekrasne stihove slaže Petar Preradović.

O jeziku rode da ti pojem

……….

Njime milim, krasnim, zato
I odijevam svoje pjesme.
Oj! Spjevi u njemu česme
S kojih teče obilato
I put neba silno štrca,
A odozgo rosom blagom
Po rodu se siplje dragom
I uvehla krijepi srca.

Oj! Rode mi slavni glase,
Razliježi se na sve strane
Zemlje tobom opjevane
I ushićuj srca za se!
Grozno kao s božje trube
Uvjeri ih tvrdom vjerom
Da tu vrijede samo mjerom
Kom po tebi dom svoj ljube!

Ili…

Jezik roda moga

……

Ljubu pitam: je li moja –
A ona mi slatkom riječi
Svake sumnje sjen prepriječi
Veleć: Tvoja, uvijek tvoja!
O, ta radost prevelika
Još se većom meni čini
Po sladosti i milini
Premiloga mog jezika!

Zatiran od njemačkog i mađarskog jezika, hrvatski se prvi puta  čuje, preko govora Ivana Kukuljevića Sakcinskog, u Hrvatskom saboru 2. 5. 1843. On ga označava kao diplomatični jezik.

No djelatnici TV kalendara HRT-a su našli da su govori na hrvatskom održani 1809. i 1832. Eto što znači istraživati arhive.

Tijekom Drugog svjetskog rata Vladimir Nazor piše sonet:

O jeziku

O njemu, da! O čarobnome vrelu,
Što davno ključa iz šikare naše
I snagu svoju razmah`o je cijelu
Kada ga stijenje i glib zatrpaše!

On zvuči i psiče, teče gradu i k selu,
Kroz zlato njiva, zelenilo paše;
Na vatru nalik lije svjetlost vrelu
U sve nam sude, čuture i čaše.

Ne znamo da l’ smo gradili mi njega,

                                          Il’ on je nama svoju dušu dao. –
                                 A sada, nov kad mulj i suša prijeti

                                     U ovom lomu i gaženju svega
                                      Još nikad Hrvat nije bolje znao
                                           Da mu je s njime živjet i umrijeti.

Ponovno zatiranje hrvatskog jezika dogodilo se tijekom trajanja Jugoslavija. Naturao se srpski jezik u sve pore društva pa je tako jezik imao naziv srpsko-hrvatski.

No, grupa hrvatskih intelektualaca rodoljuba sastala se u Matici hrvatskoj i napisala Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Bilo je to 1967. godine, a Deklaraciju su objavili u Telegram-u 17. ožujka 1967. Bili su to Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić, Vlatko Pavletić. Deklaraciju je potpisao i Miroslav Krleža i vodeće hrvatske kulturne i znanstvene institucije.

Pravo na vlastiti jezik na međunarodnoj razini načinjen je zalaganjem Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu. Njoj se priključio Hrvatski zavod za norme Hrvatske, ali i Narodna biblioteka Srbije i srbijanski Institut za normizaciju.

Zahtjev za izmjenu koda poslala je NSB koja se dopisom obratila Međunarodnom tijelu za norme ISO 639-2 Registration Authority u Washingtonu. Njihovom odlukom je 17. lipnja 2008. Odbacuje se dalja upotreba srpsko-hrvatskog jezika. Odluka je postala obavezna 1. rujna 2008. tako je službena međunarodna oznaka standardnog hrvatskog jezika ISO 639-3: hrv.

Ovim jezikom govori oko 7 miliona Hrvata što u Domovini, a što u BiH, Srbiji, Crnoj Gori  ili dijaspori. Jedan je od 24 službenih  jezika Europske Unije, pa je tako postao „diplomatični jezik“ Ivana Kukuljevića.

Unatoč ljepoti i raznolikosti hrvatskog jezika počevši od narječja i dijalekata, te posebnih prapovijesnih dijalekata kao što je to bednjanski, još uvijek ima onih koji pokušavaju zatrti hrvatski jezik.

O bednjanskom jeziku profesorica Barica Pavić Grobenski kaže: 

„Da je bednjanski uistinu hrvatski kajkavski pradijalekt, potvrdila je i znanost, a i sama sam se neposredno uvjerila. Prvi put tijekom studija kada sam, imajući na umu govor svog djetinjstva koje sam provela u mjestu Šaša, vrlo lako položila staroslavenski jezik zbog kojeg su neki studenti mijenjali fakultet. Zadnja potvrda došla je potpuno neočekivano prije četiri godine dok sam boravila u Poljskoj, točnije Wadovicama. Taj je dio Poljske nekada bio dio državne tvorevine Bijele Hrvatske, prostora iz kojeg su se Hrvati doselili u današnju postojbinu. Dok sam na pošti slala razglednice, jednoj starijoj gospođi pao je štap koji sam joj dodala te smo započele razgovor. Govorila sam joj na bednjanskom koji je ona na moje iznenađenje razumjela, ali i dodala da tako tu govore još samo stariji ljudi i to sve manje.“ 

Da sve nije gotovo, pokazuje nam sadašnjost. Baš na pedesetu obljetnicu potpisivanja Deklaracije…

Ali kako reče Matoš: „ I dok je srca, bit će Kroacije!“

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo