Korizma 24

U one dane reče Mojsije Izraelcima: „Vidite! Gospodin je po imenu pozvao Besalela, sina Urijeva, od koljena Hurova, a iz plemena Judina. Njega je napunio duhom Božjim, dao mu umješnost, sposobnost i razumijevanje u svim poslovima: da zamišlja nacrte i da radove izvodi od zlata, srebra i tuča; da reže dragulje za umetanje; da urezuje u drvetu i da umješno radi svaki posao. Njemu i Oholiabu, sinu Ahisamakovu, od plemena Danova, udjeli i sposobnost da poučavaju druge. Obdari ih umještvom u svakom poslu rezbarskom, krojačkom, veziljskom i tkalačkom; oni tkaju tkanine od ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i prepredenog lana, sposobni su u svakom poslu i vješti u nacrtima. Stoga neka Besalel, Oholiab i svi vještaci, koje je Gospodin obdario vještinom i sposobnošću da vješto izvedu sve poslove oko podizanja Svetišta, obave sve kako je Gospodin naredio.“
Besalel napravi Kovčeg od bagremova drva, dug dva i pol lakta, širok lakat i pol, a lakat i pol visok. Iznutra ga i izvana okuje čistim zlatom. Naokolo mu napravi zlatan završni pojas. (Izl 35,30–36,1 . 37, 1-2)

Gospodin je od Abrahama, pa na dalje, podizao u narodu velike face, vođe, proroke, svećenike, ali malo koga se predstavlja u Pismu: „Besalel, sin Urijev, od koljena Hurova, iz plemena Judina“. Ovo naglašavanje Besalelova porijekla, nabrajanje predaka, navodi me na pomisao da je Gospodin pomno nadzirao gensku strukturu, pratio genetski kod, koji će oblikovati jednog Besalela, umjetnika i vještog majstora ali i učitelja umjetničkog zanata. Kao da ga je izabrao generacijama prije za izvođača Svetišta, u budućoj pustinji Izraelova hoda prema zemlji obećanja. Njega Gospodin bira i zove ga imenom. Ostalima poručuje po Mojsiju: „Svi koji su među vama vješti neka dođu praviti što je Gospodin naredio: Prebivalište, njegov Šator i pokrov…“ Ovi „ostali“ nisu pozivani poimence, pa se pozivu odazivaju oni koje je srce poticalo. Iz ovog bi se dalo zaključiti da su obitelj, rod i porijeklo u Božjoj rasporedbi (za razliku od ljudske),  za umjetnika kud i kamo važniji  nego li na primjer za političara, vojskovođu, pravnika, ekonomista. Jedan zaziv Blaženu Djevicu Mariju naziva – Škrinjo Saveza. I nju je Gospodin generacijama pripremao i oblikovao za poslanje koje ju je čekalo – čuvati i nositi Boga. Posebno je pripremao i njene roditelje. U ovoj usporedbi Besalel je nekako, kao Joakim i Ana – iz njegovih ruku nastaje Kovčeg Saveza.

Bog svakom čovjeku daje barem jedan dar, talent, mnogi od tih darova su umjetnički darovi. Pa i svi, kako ih Pismo naziva, vještaci su nadareni, ali samo je Besalel posvećen. Njega je Gospodin napunio duhom i namjestio za voditelja radova. Izrada boravišta Svetinje nad Svetinjama i ne ide bez duha i posvećenja.

Kada sam pročitala tekst iz današnje Službe čitanja, činilo se da ću misli s lakoćom oblikovati u rečenice. Možda je ovaj odlomak za većinu čitatelja i molitelja samo izvještaj, tek nešto malo manje suhoparan od onih s kojima se u svakodnevnici susrećemo. Za mene je puno više od toga.  Ponijela me Božja pohvala umjetnosti. Umjetnost i umjetnika, Bog poziva i uvodi u svoju službu, poziva ga k  Domu Gospodnjem, štoviše, imenuje ga graditeljem doma. U glavi su mi se rojile riječi psalma: Zaista, jedan je dan u dvorima tvojim, bolji od tisuću drugih. Volim biti na pragu Doma Boga svoga, nego boraviti u šatorima grešnika. (Ps 84,11).

Navirale su misli, slike i dojmovi. Bila sam ushićena, ali dogodi se da ushit onijemi čovjeka. Prihvaćajući svoju ljudsku ograničenost, trenutačnu nijemost, ispisala sam, oblikovala u smislene rečenice, koliko mi je ovom prilikom dano. Svakako, kud i kamo manje od bogatstva koje ova tema nudi i ima.
Bog je stvorio svijet, stvara ga i dalje, kreira, i baš umjetnike obdaruje ovim posebnim božanskim svojstvom. Ne čujemo li, ili pročitamo često; likovni stvaralac, književni stvaralac, dramski…?  I ne nazivamo li Gospodina, najvećim umjetnikom?
Ne znam, postoji li umjetnik koji nije zahvalan za dar koji ima? Pa i onda kad živeći svoj dar biva ponižavan, gladan, neshvaćen, ponekad i progonjen. Baš umjetnici su često spremni na velike žrtve i odricanja.
A tek kad umjetnik svoj dar ostvaruje u darovateljevoj službi? Krenimo od Svetog Pisma, zar njegovi pisci nisu ispisali najljepše retke u povijesti svjetske književnosti? Nije li najveće bogatstvo umjetničkog naslijeđa Europe u kršćanskoj sakralnoj umjetnosti?

Kad na „redovni“ talent Gospodin nadoda svog Duha… ne nastaje samo ugoda za oko, uho, misao, događa se -„ono nešto“, tim riječima opisujemo duhovne i duševne senzacije čije postojanje osjećamo u susretu s umjetnošću, ali ih ne znamo definirati. „Ono nešto“ budi u nama radost, mir, toplinu, ushit, susretljivost… Usred nereda koji svijet nameće duši, umjetnost praćena duhom, ima sposobnost iznova uspostavljati red u duši. Uvodeći umjetnika i umjetnost u službu graditelja Doma Gospodnjeg, ako gledamo  čovjeka kao Hram Božji, služba umjetnika u svojstvu Božjeg suradnika (čak kad te službe i nije svjestan), pri izgradnji duhovnog hrama, se nastavlja. Istinska umjetnost ne može biti zanimanje. Ona spada u ljudske službe koje smatramo – pozivom.

Ovo kratko razmišljanje je odškrinulo vrata za dublja promišljanja, čak i raspre, pa imajući u vidu neke od njih, nešto me neodoljivo vuče da završim odužim citatom Tina Ujevića: Krivo se misli da je originalnost samo i uvijek u tome da se slika samo kričećim bojama i da se povrijedi sve moguće oblike ukusa ili zajedničkog osjećanja: da je ona nametljiva bizarnost ili egzotičnost na silu. Originalnost nije jedna negacija, ona nije u povredi i u nipodoštovanju svih drugih: originalnost je u afirmaciji ličnosti, ona je ličnost. Originalnost ne mora biti ni napadna ni agresivna. Originalnost je plemenita i gorda kao lijepa izrasla stabla u moćnim krošnjama, kao velingtonije koje vole sunce, a ljudima pružaju hladovinu…
… Konačna je svrha ipak uvijek: ekspanzija duha u prostoru, oplođivanje svijeta klicama i sjemenkama misli i događaja, stvaranje jedne slobodne tradicije ličnih iskustava u ritmu upotrebljivosti smisla, te jedan širi zamah prema tajanstvenim žalima Budućnosti. Sloboda stvaranja jeste u tome smislu postulat svakog iskrenog i jakog književnog pokreta; ali sloboda nema nužno za svoje atribute bezumlje, ludnicu i svakodnevne nakarade koje se žurno sklanjaju pod njen ogrtač…

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo