Korizma 21

U one dane narod, vidjevši gdje Mojsije dugo ne silazi s brda, okupi se oko Arona pa mu rekne: „Ustaj! Napravi nam boga, pa neka on pred nama ide! Ne znamo što se dogodi s tim čovjekom Mojsijem koji nas izvede iz zemlje egipatske.“ „Poskidajte zlatne naušnice što vise o ušima vaših žena, vaših sinova i vaših kćeri – odgovori im Aron – pa ih meni donesite.“
Sav svijet skine zlatne naušnice što ih je o ušima imao i donese Aronu. Primivši zlato iz njihovih ruku, rastopi kovinu u kalupu i načini saliveno tele. A oni poviču: „Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske.“ Vidjevši to Aron, sagradi pred njim žrtvenik, a onda najavi: „Sutra neka se priredi svečanost u čast Gospodinu!“ Sutradan rano ustanu i prinesu žrtve paljenice i donesu žrtve pričesnice. Onda svijet posjeda da jede i pije. Poslije toga ustade da se zabavlja. (Izl 32, 1-6)

Dok je Mojsije četrdeset dana razgovarao s Gospodinom i slušao upute o izradi Svetišta, Kovčega, Pomirilišta i Prebivališta, narod koji je čekao u dolini, gubio je strpljenje. Baš kad je primao ploče Svjedočanstva  Bog ga upozori na ponašanje naroda, hitno ga šaljući u dolinu. „Dobro vidim da je ovaj narod tvrde šije“ – reče mu. „Pusti sada neka se moj gnjev na njih raspali da ih istrijebim“- nastavi Gospodin.
I što Mojsije čini? Je li podvio rep i šutio? Zapleo se u srdžbu prema narodu i tako pristao na njegovu propast? Ne! Mojsije se pred licem Božjim zauzima za narod. Zastupa ga, iznosi razloge zbog kojih narodu treba dati šansu. I Bog popušta.

Zauzimamo li se i mi kod Boga za ljude oko nas, za narod i narode, iako smo razočarani njihovim ponašanjem? Imamo li hrabrosti i znamo li uopće razgovarati s Bogom? Ili smo kao Aron, izgubljeni pod pritiskom mase? Pristajemo li na uvjete i zahtjeve drugih, koliko god pogrešni u očima Božjim ti uvjeti bili? Bojimo li se biti svoji? Bojimo li se beskompromisno zauzeti za Božje zakone? Je li nam više stalo do mišljenja ljudi nego do Božjeg, jer računamo da će nam on i onako oprostiti? Pomiješamo li i mi lončiće,  pa u isti koš trpamo Boga i božanstva? A Bog se ne da trpati u ikakve koševe.

Dogodi li se da nemamo strpljenja čekati Božji odgovor na svoju situaciju, jer nam se čini prespor, nedostupan, pa posežemo za drugim rješenjima, zaboravljajući sva njegova dobročinstva i govorenja? Prezremo li Božje prijateljstvo? Tražimo li prečace na kojima zalutamo u opasna područja?

Zanimljiva je simbolika naušnica i ušiju. Aron traži da svijet skine naušnice s ušiju, i muško i žensko. Kao da time kaže, skinuli ste, zaboravili, zaglušili Riječ Boga Živoga koja vam je bila upućena, koju ste ušima primili.
Jesmo li spremni detektirati zlatnu telad u svom životu? Susresti se sa sobom ili nas strah stalno sili na neka vidljiva (iako „mrtva“) vodstva i vodiče?

Ploče Svjedočanstva, s obje strane su bile ispisane, „pismo Božje u ploče urezano“. Vidjevši Izraelce kako slave, plešu i pjevaju oko idola, Mojsije je bacio ploče i razbio ih. Bio je to znak raskinutog Saveza. Nismo li i sami puno puta u „veselju slaveći“ idole, prezreli savez s Bogom?
Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga, likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica, i četveronožaca, i gmazova. (Rim 1,22-23)
Idolopoklonstvo zasljepljuje čovjeka, umrtvljuje  savjest, te više ne raspoznaje razliku između dobra i zla, sve do toga da se zlo proglasi dobrom. Da bi izbjegli široku stazu koja vodi u propast, dobro je povremeno presložiti prioritete, maknuti se od mase, izbaciti nagomilano smeće…
I prihvatiti posljedice koje nam donose naši krivi izbori. Jer posljedica ima. David, miljenik Božji, također je morao otrpjeti posljedice, iako mu je bilo oprošteno.
Dobra je vijest – Božja ljubav uvijek je spremna  krenuti s nama iznova. Jesmo li mi spremni za novi početak s Bogom?
Vesna Ujević/Hrvatsko nebo