M . Dubravac : SVETI JOSIPE, SMILUJ MI SE! (Svjedočanstvo jedne žene)

ČUVAR KROACIJE

Čuvaru vjerni,

Josipe smjerni,

Loze Davidove.

Pomoć nam treba

Pogledaj s Neba

Hrvatski rod te zove.

Stoljeća mnoga

Milošću Boga

Ti si nam uzdanje.

U sreći, tuzi,

Smijehu il’ suzi,

Naše si radovanje.

Kad ruka smrti

Pođe nas strti,

Štit nam je tvoje ime.

Brani od Zloga

Hrvata svoga

Isusov poočime.

Josipe časni,

Skrbniče krasni

Krista i Marije.

Dok vijeka bude

Očuvaj ljude

Ponosne Kroacije.

Marija Dubravac Brisbane

SVETI JOSIPE, SMILUJ MI SE!

(Svjedočanstvo jedne žene)

»Uzalud ti prelijepo ime Svetoga Josipa i uzalud potječeš od dobre obitelji kad ne držiš do svojega imendana niti se ikada moliš tome divnome svecu za sretnu smrt«, ponavljah mužu svakoga Josipova žarko želeći da se otrese dugogodišnjeg nevjerstva u koje upade odlaskom u vojsku, 1955., godine. Što sam ga više opominjala bivao je drskiji, dobacujući na račun Gospinoga zaručnika razne poruge. Da samo znate koliko sam molila za njegovo obraćenje.
Moja kćer bijaše opet trudna. Prvo dijete, curicu, zvala je Lidija. Drugo, bude li muško, nazvati će Leo. Rekoh joj:

»Kćeri, ime nije nikoga naružilo. Što god odabereš neka ti bude. Tvoja su djeca i jedino ih roditelji imaju pravo imenovati. Ipak, ispuni mi želju samo sada, a nikada više neću te tako što pitati upravo da ih rodiš desetero. Znaš koliko mi jada zadaje tvoj otac radi svetih stvari. Vrijeme je da se obrati. Učinimo skupa zavjet. Ako zaista rodiš sina, daj mu očevo ime. Neka to bude na čast i slavu Svetome Josipu, a za uzvrat, neka prosvjetli našemu jadniku pamet barem sada kad je obolio.«

Nažalost, kćer ne htjede pristati jer bi time uvrijedila muža Australca. Iako katolik, ne bijaše mnogo bolji od svojega punca. Sutra nakon rane Mise isplakah se u crkvi predajući Gospinom zaručniku sve jade, napose onu neispunjenu želju koju mi kćer uskrati. Srce me je boljelo. Zar je moguće da djeca ne žele ponavljati imena roditelja, baka i djedova? Eh, ta moderna vremena! Noću sam usnula prelijepi san. Klečim pred oltarom Svetoga Josipa u seoskoj crkvi rodnoga sela. Vidjeh ga s ljiljanom u desnoj i malim Isusom na lijevoj ruci.

»Nemoj plakati. Samo moli. Čujem ja tebe«, reče mi nježno«.

O da znate kako bijaše veličanstven i stvaran taj kratki san! Prestala sam plakati moleći litanije spomenutome svecu ujutro i na večer. U rano zimsko jutro zazvoni telefon.

»Baba! Ti ima mali Josip! Tri kile debeli! Puno lip!« klicao je moj zet Australac toliko, da mi je uho zazvonilo. Istoga dana u bolnici, držeći dražesnoga sinčića, moja kćer reče:

»Znaš mama, nisam te noćas htjela zabrinjavati, no radi visokoga tlaka liječnik mi jutros u četiri sata napomenu, ako se dijete ubrzo ne rodi preostaje mi carski rez. Sjetih se odmah tvojega sveca. Zavapila sam:

– Molim te pomozi mi! Ukloni od mene nož. Rodim li sina, ispuniti ću maminu želju. Zvat će se Josip. U roku nekoliko minuta, na čudo svima tlak se popravio. Rodila sam dijete normalnim putem.«

Moj je muž radio godinama u tvornici kemikalija opasnih po zdravlje. Osim toga pušio je svaki dan dvije kutije cigareta. U zadnjih šest mjeseci slabio je, ali liječniku nije išao. Uzalud savjetovah neka ostavi i posao i cigare. Kad usljed kašlja i boli sav ocrnje, smrtno uplašen ode na pregled. Nalazi bijahu zabrinjavajući – lijevu stranu pluća zahvati rak. I pored mnogih bračnih nesloga žalila sam ga. Udovaljah mu sve, a znajući da neće dugo biti s nama, žarko sam željela neka se prije smrti ispovijedi i pričesti. Nije pristao tvrdeći da je čitav vijek bio pravedan. Bog ako postoji, oprostiti će mu grijehe radi dobrih djela učinjenih sirotinji. Navalila sam opet strogo postiti Svetome Josipu svaku srijedu samo o kruhu i vodi. Nakon posljednjega snimanja liječnik proreče skoru smrt. Rak se naglo razišao. Zamislite, premda mu bijahu zadnji dani, ne htjede primiti nikakve sakramente. Zar je moguće da đavao nadjača Svetoga Josipa, ne dozvaljajući mojemu mužu stupiti pred Boga čiste duše? I dalje sam molila i postila opominjući muža neka se ispovijedi australiskom svećeniku ako neće pred hrvatskim. Ništa. Bila sam očajna. Odnekud ga stadoh mrziti shvaćajući da čitav život provedoh sa odvratnim bezbožnim stvorenjem, koje će radije do smrti vjerno slijediti komunističku nauku stečenu u vojsci, nego se pomiriti s Bogom i postići mjesto u vječnoj domovini.

Sedam dana prije muževe smrti dok smo kuma i ja molile pored njegova kreveta, on iznenada otvori oči nakon dugoga spavanja. Jedva čujno upita:

»Kud ode onaj čovjek s malim djetetom i nekakvim cvijećem u ruci? Bio je kraj mene. Dijete se je smješkalo. Ličilo je našemu malom unuku.«

Zaplakala sam glasno rekavši mu da je to sigurno bio Sveti Josip. U to povjerova i umirući muž. Istoga dana obavio je dugu skrušenu ispovijed. Pričestio se je te primio sakramente umirućih. Smrt dočeka smiren i raskajan. Nekoliko sati prije potpune nesvijesti ponavljao je bez prestanka:

»Sveti Josipe, smiluj mi se!«

Vjerujte u moć molitve. Preporučite prečistome Gospinom zaručniku sve umiruće moleći svakodnevno i za svoju sretnu smrt. Također, pozovu li vas na imendan ili rođendan kojemu Josipu, dajte mu za poklon sliku divnoga Isusovog poočima s napomenom da je on zaštitnik umirućih. Ako nikada prije, u času smrti trebati će ga sigurno te će kao i moj muž vapiti mu iskreno:

»Sveti Josipe, smiluj mi se!« N.N.
Iz knjige Znaci i Milosti s Neba / Marija Dubravac, Brisbane

Molitva sv. Josipu za sretnu smrt

Hrvatsko nebo