I. Botica : Kriza identiteta
Vrijeme:4 min, 25 sec
Više od 50 godina svjedoci smo širenja liberalizma i neomodernizma u Crkvi. Svoj ulazak u samu nutrinu Crkve su izvršili na samom zasjedanju II. vatikanskog sabora. Dogodilo se nešto. Pod krilaticom da “Crkvu treba provjetriti” uvukli su se i doneseni neki dekreti.
U dekretu Unitatis redintegratio br.3 kaže se u 4. poglavlju:
“Stoga te odijeljene Crkve ili zajednice, iako smatramo da trpe od onih nedostataka, nipošto nisu lišene značenja i važnosti u otajstvu spasenja. Kristov se naime Duh ne ustručava poslužiti njima kao sredstvima spasenja.”
Treba istaći kod ovakve konstatacije da se denominacije nipošto ne mogu označavati Crkvama. Krist je utemeljio samo jednu Zaručnicu, naime Crkvu Katoličku. Sve druge vjeroispovijesti žive u odvojenosti od Petrove stolice (protestanti, anglikanci, luterani i kalvinisti). Dakle u samoj svojoj biti jedna heretična konstatacija.
U pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes kaže se u točci 12:
“Po gotovo istom uvjerenju vjernika i nevjernika sve na zemlji treba biti uređeno prema čovjeku kao svom središtu i vrhuncu.”
U starom katekizmu pak stoji ovo:
“Sve na zemlji treba biti uređeno prema Bogu kao posljednjem cilju”.
To nije isto!
Modernizam tvrdi da se Boga ne može spoznati razumom. Čovjek nije kadar spoznati nadnaravne i nadosjetilne stvarnosti!? To je teza agnosticizma.
Jedini put k Bogu je osjećaj: samo u individualnom osjećajnom doživljaju može se susresti Boga. Vjera je dakle čista stvar osjećaja. A kako svatko ima svoje vlastite religiozne doživljaje, svatko ima također i svoju vlastitu vjeru. On (čovjek) dakle stvara svoju religiju i po njoj se ravna!?
Uvidjevši opasnost za Crkvu papa Pio X je na početku prošlog XX.stoljeća, preduhitrio zagovornike modernizma i označio ih kao trajnu prijetnju jedinstvu Svete Stolice.
Svetom Piju X. dugujemo i to što se nepokolebljivo suočio sa modernizmom koji je prijetio potkopavanju Crkve. Modernizam je uključivao niz pogrešaka koje su zamagljivale istinu. Njegovi zagovornici su nastojali sijati nevjericu i sumnju među vjernicima. Da im se dopustilo širenje u medijima i na sveučilištima, ta hereza bi iznjedrila doktrinarnu konfuziju i potaknula vjernike da posumnjaju u nauk Crkve i stave u pitanje njezin autoritet. Pio X. je stao na put greškama modernista
Kada je sv.Pijo X. u svojoj enciklici Pascendi Dominici Gregis (1907.) osudio modernizam nazvavši ga “sintezom svih hereza”, proročki je predvidio i pad onih koji su više vjere polagali u vlastite prosudbe nego u objavljene istine. Treba istaći da je sa odmakom od jednog stoljeća ta njegova enciklica ili pak novi dekret o modernizmu više nego potrebna u današnje vrijeme. U vremenima krajnjeg relativiziranja pogubnog i štetnog utjecaja na Crkvu umanjivanjem i nijekanjem Tradicije Katoličke Crkve dolazi se do opasnog presedana da Tradicija i sve ono što proizlazi iz nje više nije potrebna ili je pak potrebna ali presvučena i obojena rukom modernista. Podaci i statistika poslije II. vatikanskog sabora zasigurno djeluju zastrašujuće. Pad novozaređenih redovnika i redovnica kao i konstantni istupi iz Katoličke Crkve jasan su signal da je krajne vrijeme za uzbunu i ponovno vraćanju izvornom Učiteljstvu, Tridentskoj misi(TLM) i sveukupnoj Tradiciji.
Drugi vatikanski sabor htio je biti pastoralan, ni dogmatski ni disciplinski, a na koncu nije uspio definirati ništa nego je kao poslijedicu imao posvemašnju nestabilnost u cijeloj strukturi Crkve.
Drugi vatikanski sabor ne razlikuje se od prethodnih samo formom, nego i nekim točkama svoga sadržaja. Spomenimo da su do II. Vaticanuma, svi koncili, svi Pape, sva katolička Tradicija naučavali da samo istina može imati prava u društvenim ustrojstvima, dok se neistina u njima može samo tolerirati.
Pater Gaudron u svojoj ocjeni Sabora ističe:
“Dvije najpogubnije zablude Koncila su vjerska sloboda i ekumenizam.
K tome dolazi nauk o kolegijalnosti biskupa. Zastrašujuća je i naivna vjera u napredak i divljenje modernom svijetu koje dolazi do izražaja u mnogim koncilskim tekstovima. Princip kolegijalnosti upravljen je protiv vršenja autoriteta. Papa i biskupi ne smiju upotrebljavati vlastitu moć, nego upravljati Crkvom na kolegijalan način. Biskup je danas samo teoretski upravitelj vlastite biskupije, u praksi je barem moralno vezan za zaključke Biskupske konferencije, svećeničkih savjeta i raznih drugih gremija. Čak se ni Rim više ne usuđuje suprotstaviti biskupskim konferencijama i popušta najčešće njihovom pritisku. Ovdje dolazi do izražaja ideja jednakosti koju je propagirala Francuska revolucija. Ona se oslanja na kriva učenja Rousseaua koja su nijekala postojanje autoriteta koji potječe od Boga i koja svu vlast prenose narodu. To je oprečno nauku Svetog pisma: „Svaka duša neka se podlaže vlastima nad sobom. Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene. Stoga tko se suprotstavlja vlasti, Božjoj se odredbi protivi.”
( Poslanica Rimljanima 1f ).
Tri koncilske zablude: vjerska sloboda, kolegijalnost i ekumenizam točno odgovaraju principima Francuske revolucije: sloboda, jednakost bratstvo. Time se još jedanput pojašnjava riječ kardinala Suenensa da je II. vatikanski sabor 1789. “godina Crkve.“
Gledano sa povijesne i svake druge distance, odluke donesene na ovom Saboru u svojoj srži dokidaju i poništavaju svu dosadašnju kršćansku praksu. Ukinula se vrednota Tradicije brižljivo gajena kroz minula stoljeća, a sve zakamuflirano u celofan vjerskih sloboda.
Gdje svaki pojedinac, odnosno čovjek, anonimni kršćanin i sve druge religije imaju pravo promicati ideju spasenja!!
Ivan Botica /Hrvatsko nebo
