O odnosu Hrvatske i dijaspore

Članak gosp. Antuna Babića objavljen na portalu HKV-a prošli tjedan pod naslovom ‘Hrvatska se mora otvoriti prema hrvatskom iseljeništvu ili je neće biti’ pun je pogodak. Dobro je da se netko, u ovakvoj situaciji ubrzanog odumiranja i masovnog iseljavanja, sjetio otvoriti tu, neshvatljivo zanemarenu temu. Tim više kada se dobro zna da su iseljeni Hrvati uvijek spremni pomoći Domovini i koliko su do sada žrtvovali u borbi za njenu slobodu od jugokomunističke okupacije. Svi ti, silni hrvatski klubovi, domovi, centri, organizacije, lobiji, mediji, i što sve ne, što je nicalo kao gljive poslije kiše svuda po slobodnom svijetu, nije bilo ništa drugo do goruće buktinje grčevite borbe da hrvatska državotvorna misao, indentitet i zdrave tradicionalne vrijednosti nadžive zloćudnu Jugoslaviju. I neuništiva vjera da će se to kad-tad dogoditi.

Veliko je pitanje bi li današnje, kako–tako slobodne, Hrvatske bilo da nije bilo upravo te vjere i spasonosne povezanosti domovinskih i izvandomovinskih Hrvata koji suza vrijeme Domovinskog rata, svojim nesebičnim žrtvovanjem i krvlju zajednički ispisivali najljepše stranice naše povijesti.

Mnogi se pitaju kako je bilo moguće hrvatskim političarima nakon Tuđmana, razoriti onakvu razinu postignutog svehrvatskog zajedništva, a novostvorenu hrvatsku državu, koja je imala sve preduvjete za respektabilan i brz napredak, vratiti natrag u stanje bivših podijela, siromaštva i beznađa? Mesić, Sanader, Milanović i Josipović duguju odgovor narodu u Domovini zašto se to dogodilo. Oni su krivi jer su za vrijeme svojih mandata izdali povjerenje naroda i nacionalne interese dopuštajući urušavanje Hrvatske izvana i iznutra. Čak su ga, svaki na svoj način, potpomagali i ubrzavali.

Vidite, hrvatski problem nije toliko u tome što nam drugi rade nego što mi radimo sami sebi. Pogledajte samo izbore i rezultate izbora nakon Tuđmanove smrti. Hoće li hrvatski narod u Domovini ikada shvatiti koliku je štetu nanio sam sebi time što je, nakon onako fantastičnog uzleta za vrijeme Tuđmana, na izborima poslije njegove smrti ponovo vratio na vlast ‘bivše’ Jugoslavene?

Povratak na vlast mentalno utaočenih Jugoslavena

Bio je to tužan dan za sve Hrvate koji su se borili protiv Jugoslavije, u i izvan Domovine. Tužan jer su Hrvati, bez obzira gdje žive, nakon konačnog bijega Hrvatske iz jugobalkanske tamnice i veličanstvene pobjede u Domovinskom ratu imali optimistična očekivanja za bolju budućnost. Umjesto toga nametnuto mu je stanje u kojem se ponovo mora hrvati s istim onim podvalama i preprekama koje su ga sputavale i u bivšoj Jugoslaviji.

Povratak na vlast mentalno utaočenih Jugoslavena, u čijim glavama caruje nepotizam, korupcija i općenita nebriga za sve što je hrvatsko i njihov utjecaj na povratak bivše politike podjela, pljačke i pasivizacije naroda bio je zaista poražavajući. Bilo je tužno gledati kako se sav onaj zanos, sloga i zajedništvo, skovano u Domovinskom ratu, naglo potkopavaju i sustavno urušavaju. Bilo je ružno gledati kako se ponižavaju, progone i marginaliziraju generali pobjednici nad velikosrpskim agresorom i hrvatski branitelji općenito. Kako se, isto kao nakon sloma ‘Hrvatskog proljeća’ 1971, provode temeljite čistke u državnim i javnim institucijama, vojsci, policiji, pravosuđu, medijima, diplomaciji. Kako se vraća ‘bivši’ prijezir prema crkvi i domoljublju, ukida ministarstvo za iseljeništvo, a Hrvate izvan Domovine u medijima ponovo prikazuje kao ‘ustašku emigraciju’ i ‘strance’koje treba držati podalje od zbivanja u Hrvatskoj.

Revanš utakmica bivših Jugoslavena

Očito je dakle kako su ‘bivši’ Jugoslaveni svoj povratak na vlast koristili isključivo kao prigodu za revanš utakmicu u kojoj su se osvećivali Tuđmanu i slobodoljubljivim Hrvatima rušeći sve ono čime je Tuđman htio ojačati Hrvatsku. Usput su, vodeći prepoznatljivu ‘brigu o narodu’ rasprodali u bescjenje strancima i svojim jugoudbaškim sponzorima, najdragocjenije dijelove hrvatske obale i obiteljskog srebra.

Ne vrijedi kukati nad prolivenim mlijekom, ali mora se reći koliku je neizmjernu štetu hrvatski narod sam sebi nanio time što se u tim prijelomnim trenutcima nakon Tuđmanove smrti dao izmanipulirati i vratiti na vlast bivše jugokomuniste i njihove potomke. Koji su se ponovno zacementirali u vrhovima vlasti, strankama, gospodarstvu, medijima i svim ključnim državnim i društvenim institucijama.

Današnja hrvatska stvarnost rezultat je tog katastrofalnog promašaja.

Tuđmanova politika bliske povezanosti domovinskih i izvandomovinskih Hrvata i njegova briljantna ideja o 200 bogatih hrvatskih obitelji koje bi bile motor pokretač postkomunističke preobrazbe i brzog razvitka konačno slobodne i samostalne hrvatske države, nažalost, nikada nije zaživjela (postoji istraživanje prema kojemu Tuđman navodno nije nikada spomenuo ideju o 200 obitelji, no ovdje ćemo poći od pretpostavke da je ta ideja izrečena, ali se pod njom ne podrazumijeva ono o čemu se pisali tzv. mainstream mediji). Doduše, nije to bila originalno Tuđmanova ideja već je on htio taj uspješan model, koji se odavno ukorijenio u najrazvijenim zemaljama Zapada, primijeniti na Hrvatsku. Naime, u Australiji, Americi i Velikoj Britaniji, upravo200 najbogatijih obitelji (čija listu i stanje na tablici bogatstva svake godine objavljuju njihovi vodeći mediji)nositelji su i pokretači dinamičnog razvitka gospodarstava tih zemalja. Nakon Tuđmanove smrti ta optimistična vizija učinkovitog zajedništva i oslonca na vlastite snage pretvorila se s jedne strane u predmet ismijavanja ‘bivših’ Jugoslavena, a s druge u duboko razočaranje.

Jugooligarsi

Ponovo ojačali ‘bivši’ jugokomunisti i njihovi novopečeni tajkuni (jugooligarsi) odgojeni u uvjerenju da je Hrvatska njihov plijen, nisu pokazivali nikakav interes za blisku suradnju i goleme potencijale s kojima Hrvati izvan Domovine raspolažu. Jedino što ih je zanimalo bilo je da one koji se vrate na brzinu opljačkaju i razočarane vrate odakle su došli, kako ne bi bili zdrava konkurencija njihovom uhodanom ‘snađi se druže’ poslovanju i jugomafijaškom povezivanju u ‘Našoj Regiji’. Što mislite, kakvo bi stanje u Hrvatskoj bilo danas da je realizirana Tuđmanova ideja o preuzimanju njenog gospodarstva od strane 200 bogatih hrvatskih obitelji? Ili da su hrvatski političari na vlasti, mediji i državna administracija u posljednjih i 6 godina uložili onoliko napora u jačanje sveobuhvatnih veza s hrvatskim iseljeništvom, koliko su uložili u povezivanje sa Srbijom i ‘Našom Regijom’?

Nogometnim rječnikom rečeno, isključivanje izvandomovinskih Hrvata iz rješavanja pitanja političkog i gospodarskog života Hrvatske, golema je propuštena prigoda i gubitak sličan onom koji bi hrvatska nogometna reprezentacija doživjela kada bi iz nje isključili igrače koji igraju u inozemstvu. Zbog toga se ‘bivši’ Jugoslaveni i njihovi sponzori toliko bore protiv uključivanja i i utjecaja izvandomovinskih Hrvata na zbivanja u Hrvatskoj.

Sva relevantna istraživanja i iskustva drugih, ponajviše židovskog i irskog naroda, očito pokazuju kakav sjajan rezultat mali narodi i države mogu postići zajedničkim radom i bliskim povezivanjem Domovine i dijaspore. To je trebao biti apsolutni prioritet i hrvatskih političara nakon bijega iz jugobalkanske tamnice. To su zagovarali još pokojni Bruno Bušić, Franjo Tuđman i mnogi drugi razboriti hrvatski rodoljubi koji su, promovirajući svehrvatsko zajedništvo i čvrstu povezanost s iseljenim Hrvatima, vjerojatno bili svjesni da time sami sebi potpisuju smrtnu presudu. Naime, takvog svehrvatskog zajedništva najviše su se bojali i neprijatelji postignuća i procvata hrvatske slobode, pa nisu štedjeli ni metaka ni sredstava kako bi to spriječili, a jaz između domovinske i iseljene Hrvatske što više produbili. Nakon Tuđmanove smrti, Hrvati izvan Domovine dovedeni su u situaciju da ne mogu u značajnoj mjeri pomoći ni utjecati na situaciju u Hrvatskoj. Jedna za drugim, gotovo sva vrata su im zalupljena pred nosom. Osim na razini demogaških i birokratskih formalnosti malo se što radi na otvaranju i produbljavanju poslovnih veza s iseljeništvom.

Moguća golema korist od dijaspore

Hrvatska je, isto kao Izrael i Irska, jedna od rijetkih malih država koja je privilegirana time što se može osloniti i izvući golemu korist od svoje relativno velike dijaspore. Mi Hrvati smo mali narod i za dobar život u Hrvatskoj ne bi trebalo puno. Uz onakvo Bogom dano prirodno bogatstvo i ljepotu, i nešto preko 4 milijuna Hrvata u Domovini, uz blisko povezivanje s otprilike isto toliko Hrvata izvan Domovine, uz nacionalno odgovornu državnu politiku i medije, učinkovitiju i pošteniju birokraciju, Hrvatska bi mogla vrlo brzo uhvatiti priključak s razvijenim zemljama EU. Naravno, kada bi bila u rukama poštenih i ničim bivšim opterećenih domoljuba. Koji bi sve te potencijale znali adekvatno vrjednovati, stimulirati i aktivirati na obostranu korist Hrvata u i izvan Domovine.

Nažalost, Hrvatska još nije sazrela za to, jer je od svih europskih postkomunističkih zemalja jedina ostala zagušena tolikom brojem jugobalkanski ograničenih političara, tajkuna, jugonostalgičnih novinara, intelektualaca, povjesničara, ali i velikim brojem običnih ljudi koji je ne žele ili ne mogu vidjeti u široj slici. Izvan okvira ‘Naše Regije’. Stoga se na ključna mjesta u državnoj administraciji i javnom životu (pravosuđe, policija, mediji, kultura) još uvijek instaliraju (moćnicima iz bivšeg sustava) ucijenjeni ili korumpirani aparatčici, preko kojih se zadržava postojeće stanje.

U trenutno katastrofalnoj neravnoteži između broja rođenih i umrlih u Hrvatskoj, u situaciji masovnog iseljavanja mladih visokoobrazovanih ljudi i cijelih obitelji, vodećim hrvatskim političarima ne preostaje puno vremena da shvate kako je jedini izlaz iz ovakve situacije oslonac na zdrave snage domovinske i iseljene Hrvatske. Doduše, u Hrvatskoj se već odavno provodi program useljavanja pučanstva. Ali izbjeglica iz Srbije i Sirije, deficitarnog kadra iz ‘Naše Regije’ i umirovljenika iz EU, koji prednjače u kupovini nekretnina. I svi su oni dobrodošli u Hrvatsku. Samo se na Hrvate iz iseljeništva i BiH gleda poprijekim okom i ljubomorno im se prave problemi.

Stare navike umiru teško, zar ne?

Ako se ne bude pozivalo i stimuliralo hrvatske iseljenike i njihove potomke da investiraju i vraćaju se u Domovinu, što nedvojbeno predstavlja najzdraviji temelj za bržu transformaciju i gospodarski razvitak, Hrvati bi u dogledno vrijeme mogli postati manjina u svojoj državi. A na nešto duži rok, eventualno i nestati iz Hrvatske. No, svatko onaj tko u široj slici vidi sve potencijale koje Hrvatska ima u i izvan Domovine, poglavito u čvrstoj povezanosti i i razgranatoj suradnji na svim poljima s uspješnim i sposobnim Hrvatima izvan Hrvatske, mora biti utemeljeno optimističan glede njene budućnosti. Ali, osiguranje reda i blagostanja u Hrvatskoj uvijek će najviše ovisiti o zrelosti i volji hrvatskog naroda u Domovini da preuzme odgovornost za svoju sudbinu. To u prvom redu znači da mora sam,izbornom lustracijom i na civiliziran način, raščistiti’ bivše’ stanje u kojem se trenutno nalazi, i točno znati što gakočia što mu osigurava brži razvitak i ugled u svijetu.

Željko Dogan/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo