Korizma 11

„A kad te Gospodin dovede u zemlju Kanaanaca – kako vam se zakle, tebi i tvojim ocima – i kada ti je preda, ustupajte Gospodinu prvorođence materinjeg krila, a tako i sve prvine što ih tvoja stoka dade – svako muško pripada Gospodinu! Svaku prvinu magaradi otkupi janjetom ili jaretom. Ako je ne otkupiš, slomi joj vrat. A svakoga prvorođenca između svoje djece otkupi.
Kad te sin tvoj sutra zapita: Što znači to? – odgovori mu: Rukom jakom izvede nas Gospodin iz Egipta, iz kuće ropstva. Kako je faraon postao tvrdokoran pa nas nije htio pustiti, Gospodin je poubijao sve prvorođence u zemlji egipatskoj: prvorođence ljudi i prvine stoke. Eto zato Gospodinu žrtvujem svaku mušku prvinu materinjeg krila, a svakog prvorođenca od svojih sinova otkupljujem. Neka ti to bude kao znak na tvojoj ruci i kao znamenje posred čela da nas je rukom jakom Gospodin izbavio iz Egipta.“ (Izl 13, 11-16)
Prvo pitanje koje mi se nameće: Zašto baš ili samo, prvorođenci?
Rekla bih da prvorođenac obitelji, kao nasljednik, nosi u sebi sve ostale, on je predstavnik sve svoje braće, on pred Bogom „polaže račune“ za se i sve koji su mu „podložni“.
Valjda je u tom smislu i stariji brat iz prispodobe o milosrdnom ocu nositelj odgovornosti. „Istobitan“ je s ocem, a ne s bratom.
Žrtvovanjem janjeta ili dva goluba (grlice), na simboličan način se otkupljuje život prvorođenca. Ali više od otkupljenja života, ovaj obred je priznavanje „vlasništva“ Božjeg nad prvorođencem, nad svima koje on predstavlja, nad narodom i svime što narod posjeduje. Sve to blago darovano je od Boga, od Boga je izišlo.
Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti, i On vas
napinje svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo
i daleko.
Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za sreću;
Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i
luk koji miruje.
U mladenačkim buntovima, ovu pjesmu Halila Džubrana doživljavala sam i iščitavala kao himnu slobodi. I doista, u roditeljskom odnosu, pod plaštem ljubavi, najčešće dolazi do prisvajanja onoga što je Božje. Umjesto dužnosti upravitelja, roditelj često poseže za ulogom vlasnika. Umjesto da bude luk, želi biti Strijelac.

Bog je rekao Izraelu – ti si moj narod između svih drugih naroda, ti si moj sin, moja predraga svojina! Kao izabrani narod, posebna Božja svojina i Izrael je prvorođenac, prvina među narodima. Ta uloga ili točnije rečeno poslanje, nosi u sebi teret odgovornosti. Svjedočiti Svetost Božjeg imena, njegovu jedincatu Božansku narav, među drugim narodima, raskrinkavajući svojim svjedočanstvom sve idole i božanstva nije lako.

Kad se ispunila punina vremena, Bog ide dalje u naumu otkupljenja posrnulog čovjeka, šalje svoga Sina, prvoga među mnogom braćom. Taj Sin kaže: Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše. (LK 8, 21) Prvorođenac među mnogom braćom, preuzevši odgovornost, samoga sebe nudi kao otkupljujuću žrtvu, kao janje. On otkupljuje jednom, u jednoj žrtvi sve prvorođence od postanka svijeta sa svime što u sebi nose.

Sin ustanovljava, izabire novi narod da bude prvina među drugim narodima – Crkvu.
Crkva preuzima ulogu svjedoka Božje snage, svetosti, vjernosti i nadasve Božje ljubavi. Svoje poslanje Crkva vrši u ljudskoj slabosti i unatoč njoj.
Smeta me kad se na Crkvu gleda kao instituciju. Crkva smo mi mnogi. Moja baka, moja prva katehistica, moje nećakinje kojima sam ja prva katehistica, progonjeni kršćani u Siriji, mlada Crkva u afričkim zemljama, nepregledno mnoštvo anonimnih slušatelja i vršitelja riječi Božje, naravno uz sve svece, mučenike, ispovijedaoce, apostole, misionare, svećenstvo i biskupe.
I ja sam Crkva i nastojim najviše što mogu slušati i vršiti riječ Božju…

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo