Ilija Vincetić : Što su “dica bez matere” ?

Teško mi je prijatelji, pisati na ovu temu. Još teže je šutjeti. Velika je čast imati Hrvatsku.

Što su “dica bez matere”?

Da, doista je teško govoriti o tome!! Odmah mi padne na pamet kontrapitanje;

 “A što je mater bez dice”?!

Nama se na žalost, dogodilo sve ono što nam se nije smjelo dogoditi. U tom međuodnosu “dice i matere”!! U kojem preveliku cijenu plaćaju i “mater i dica”.

Jesmo li trebali braniti Domovinu od agresije?

Jesmo li trebali braniti narod od (ne samo političkog) zatiranja?

Dakako, JESMO!! I ne samo trebali. MORALI smo!

I do tu, do te točke, nemam nikakvih dvojbi. No, ono što smo napravili kasnije, bolje rečeno ONO ŠTO NISMO, može se sažeti u ovoj latinskoj sentenci, koju je kako tvrdi Livije, izgovorio kartagenski vojskovođa Maharbal, brat Hanibalov, kada je Hanibal nakon sjajne pobjede kod Trazumenskog jezera 217.g.pr.kr., odlučio stati. Ne krenuti u osvajanje Rima koji je imao “na pladnju”. Zašto to Hanibal nije učinio izučava se i danas?! Bilo kako, Maharbal je, uzviknuo:

–“Vincere scis, Hanibal, victoria uti nescis”!!

Ili prevedeno:

– “Pobijediti znaš Hanibale, pobjedom se okoristiti ne znaš”!!

“Lako je poslije bitke biti general”:- reći će netko.

Ja ću ga preduhitriti. Doista, lako je “s naknadnom pameti”! No je li nam lakše zbog toga. Danas se jasno vidi da je izostanak obračuna, ako ne s Jugoslavenima, onda (sigurno) s jugoslavenstvom, imalo značaj jednak pobjedi u obrani od agresije. Naravno, nipošto se ne smije zaboraviti propust obračuna, ako ne s komunistima, onda s komunizmom, kao conditio sine qua non, izgradnje demokratskog “društva” i pravne (ali i pravedne) države. Pokazalo se da smo mi, branitelji i dio naroda, na čelu s tadašnjim vodstvom, OBRANILI i STVORILI državu.

To je neprijeporna činjenica.

No, danas, koliko god mi šutjeli o tome, do neba “vrišti” pitanje:

–“ZA KOGA”?!

Stvorili smo državu većini Hrvata koji tu istu državu NISU ŽELJELI! I ja sam dugo vjerovao kako su takvi u manjini. No, danas je potpuno jasno. Oni kojima do Hrvatske (države) nije stalo, oni koji tu državu nisu željeli, oni koji joj ništa nisu dali, ali izuzetno uspješno parazitiraju na njenom korpusu, oni su u (preko) 60% većini. Mi branitelji smo zaboravili da nas, čak i ako (po mnogima “prenapuhanu”) brojku od oko 500 000 je bilo dovoljno za obraniti Domovinu, no PREMALO nas je za “vladati” u njoj!!

I danas živimo u zabludi izvodeći zaključke “sa MOĆI, na BITI”, vjerujući kako je “šutljiva većina” porHrvatska. Prošlo je, evo, četvrt stoljeća a hrvatski narod nije uspio svoju državotvornu misao artikulirati u političku ideju, a još manje tu artikuliranu ideju oživotvoriti u demokratsku praksu. Dugo se i intezivno bavim fenomenom neuspjeha hrvatske desnice. Istina, puno je subjektivnih razloga za njenu atomiziranost, no temeljni razlog je izostanak potpore naroda.

Većini naroda je “desno” HDZ, koji to nikada nije bio. Niti će ikada biti! Znam da će me mnogi HDZ-ovci napasti, no ovo što se događa od 2000.godine do danas, je njihov “prirodni položaj”!!

Centar i lijevo od centra!

Plenković nam je (nakon Sanadera koji je težio centru i Kosor koja je bila izgubljena u frankeštajnovskom spletu okolnosti) pokazao i da ta pozicija može gravitirati “prelijevo”!! Od toga ne treba bježati. To ne treba osuđivati. Ali je krajnje vrijeme progovoriti jezikom činjenica. Osvijestiti činjenicu da u našem narodu ne postoji politička desnica. Ni u HDZ.u ni izvan njega,

1995.godine nitko nije bio spreman preuzeti odgovornost za obračun s jugoslavenstvom, i koje je na žalost “duboko premrežilo” hrvatski etnički korpus i komunizmom koji je “izokrenuo” vrijednosni sustav i okupirao politički, pa i mentalni sklop u kritične mase ljudi, i ne dopušta mu (etničkom korpusu) konstituirati se nacionalnim. Danas plaćamo preveliku cijenu. Danas mi, koji smo državu branili i obranili, postavljamo pitanja o kojima ne bi smjeli ni razmišljati. Danas Hrvatsku državu u rukama imaju oni kojima je Jugoslavija bila “dobra”. Ili čak “bolja”!! U najmanju ruku oni koji joj nikada ništa nisu dali niti za nju nešto žrtvovali!!

Kojima je komunizam bio, ne pripadnost partiji, nego “način života”, “vrijenosni sustav”!!

Sviđalo se to nama ili ne, većina HDZ-ovaca će bez kompleksa braniti Plenkovića i istovremeno tvrditi da su Domoljubi, većina birača će glasovati za “centar” i “lijevo od njega” i istodobno se “kleti” da su “politički” Hrvati!! Ne, želim izazivati sukobe, još manje nekoga vrijeđati, pa to neću imenovati “ni dobrim ni lošim”!

To su, jednostavno, ČINJENICE!

Desna politička ideja, utemeljena na državotvornoj misli, NE POSTOJI. Bar ne u artikuliranom obliku. Dug je put do tog stupnja. Još dulji do njenog oživotvorenja u demokratski prihvatljivoj praksi. U međuvremenu, “život teče dalje”! Odvijaju se procesi u kojima se rastače i ono malo državotvornog supstrata koji je (prirodnim putem) sedimentirao gotovo cijelo tisućljeće. Ne, ne vrijedi nam zdvajati. Defetizam nam neće pomoći. Samo oštra, beskompromisna borba. Borba demokratskim sredstvima, osviještenom identitetom, kulturom, vjerom, znanjem!

Druga velika pogreška nam se dogodila u drugoj polovici i krajem 1995.godine. Zaboravili smo, iako u točci kulminacije rata, na još jednu latinsku sentencu koja kaže:

-“Victoria pax, non pactione, parienda est!

Ili prevedeno:

–“Mir se stvara pobjedom, ne ugovorom”!!

Najveća pogreška, koju možda nikada neće biti moguće ispraviti, je pojava Mate Granića u vanjskoj politici, i posljedično, pristanak na gubitničke međunarodne “aranžmane”, za RH je to “mirna reintegracija” hrvatskog Podunavlja, a “šire”, sramotna kapitulacija ratnog pobjednika u “sustavu daytonskih komplikacija”, koje neki zovu i “rješenjima”!!

Hoće li biti moguće skinuti te “omče s vrata”, pokazati će budućnost. Na nama, ratnoj generaciji je OSTATI DOSLJEDNI, nastaviti borbu do pobjede ili do biološkog odlaska sa životne pozornice. I, pri tom, ne zaboraviti odgovornost koju dugujemo naraštajima koji dolaze. Moramo im u naslijeđe ostaviti uređenu i snažnu Domovinu.

Moramo te ciljeve postići DEMOKRATSKIM SREDSTVIMA da bi oni mogli postaviti učinkovit sustav “usus fructus” načela i normi, koje neće biti u konfliktu s načelima i normama (povijesno) “sretnijih” nacija. Prema drugoj strani, morali bi se odnositi “adekvatno”!!

 Ilija Vincetić /Hrvatsko nebo