I. Miklenić : Luka Brajnović – hrvatska paradigma

Luka Brajnović

Predstavljanje knjige Luke Brajnovića »Služiti istini«, koje su priredili Veleposlanstvo Kraljevine Španjolske u Hrvatskoj, Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica 809 Zagreb i Glas Koncila, izdavač knjige, otvorilo je pred uglednim auditorijem pitanje odnosa prema hrvatskim velikanima, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Društvo, narod i država koji ne cijene svoje velikane ne samo da nemaju elementarnoga samopoštovanja, nego se Izlažu riziku gubitka svoga kulturnoga i nacionalnoga identiteta, odnosno svoga iščeznuća s povijesne scene.

Luka Brajnović, premda je bio istaknuti hrvatski i španjolski novinar, književnik, znanstvenik i promicatelj demokracije, u najširim krugovima hrvatske javnosti gotovo je potpuno nepoznat. Svaki narod i svaka država koji imalo drže do sebe i do svojih članova nikada ne bi dopustili da tako zaslužan čovjek bude potpuno potisnut iz nacionalne kulture, da tako bezobzirno bude prešućen u javnosti. Španjolska, država koja drži do sebe i do svoje nacionalne kulture, i te kako cijeni Luku Brajnovića i njegov golemi doprinos i kao komentatora, autora više od 6000 vanjskopolitičkih komentara u dnevnom listu »Diario de Navarra« i kao sveučilišnoga djelatnika koji je udarao temelje španjolskoj i europskoj komunikologlji i novinarskoj deontologiji i kao književnika, a jedan od pokazatelja toga poštovanja je međunarodna novinarska nagrada koja nosi njegovo ime. Španjolska, zemlja koja je Brajnoviću postala druga domovina, uvijek je respektirala njegovu osobnu ljudsku i nacionalnu patnju kao i njegov mnogostruki doprinos općemu dobru španjolskoga društva, pa u tome može biti dobar primjer i uzor Hrvatskoj.

Zanemarivanje u Hrvatskoj

Hrvatski narod i Hrvatska, premda imaju puno više razloga, u usporedbi sa Španjolskom, slaviti i poštovati Luku Brajnovića, sve do sada to su gotovo potpuno zanemarivali. A Brajnović je svojom sudbinom prava paradigma mnogih hrvatskih sudbina i simbol najzdravijih krugova hrvatskoga naroda, onih humanih, kulturnih, demokratskih i slobodoljubivih krugova koje ni fašizam ni nacizam ni komunizam ni dugovječni i još uvijek aktualni politički hegemonizam nikada nisu bili spremni priznati Hrvatima. Kao jedan od najvećih hrvatskih katoličkih intelektualaca poniklih iz Hrvatskoga katoličkoga pokreta i svjesnih opakosti fašističkoga, nacističkoga i komunističkoga režima bio je jedan od čuvara one najzdravije jezgre u hrvatskom narodu koja nikada nije pokleknula niti se predala ikojemu totalitarizmu niti je ikada bila šovinistička prema ikojemu narodu. Iskusio je progon fašista koji su ga zatvorili, iskusio je grubost ustaškoga režima koji je pod izlikom nedostatka papira utrnuo list »Hrvatska straža« koji je on u Zagrebu uređivao i tako ga onemogućio u novinarskom radu…

Doživio je i smrtnu osudu, koju su mu bez suđenja namijenili partizani komunisti, i samo zahvaljujući Božjoj providnosti, kad je već iskopao grobnu jamu za sebe, jedan od egzekutora izvukao ga je iz reda dovedenih na strijeljanje. Premda potpuno čist, nevin, čovjek koji je volio svoju domovinu Hrvatsku, a nije se svjesno želio svrstati s NDH-om, demokrat po uvjerenju, nije smio ni mogao ostati u Hrvatskoj kojom su zavladali komunisti, nego je bio prisiljen potražiti novu domovinu. Bio je prisiljen ostaviti i svoju suprugu i tek rođeno dijete i trpjeti što im komunističke vlasti ne dopuštaju izlazak u inozemstvo pa je svoju ženu i kćerku ponovno vidio tek na munchenskom peronu kad je kćerka bila u 12. godini života. Već samo ta sudbina Luke Brajnovića, koja je paradigma za tisuće i tisuće hrvatskih ljudi koji su pred partizanima komunistima bježali prema Austriji na Zapad, zaslužuje osobit respekt današnje Hrvatske.

Odnos prema Brajnoviću kao pokazatelj jakosti komunističkog mentaliteta

Umjesto zasluženoga respekta neovisna Republika Hrvatska marginalizirala je i svoje najbolje sinove i kćeri, koji su neizmjerno voljeli Hrvatsku i nisu se mirili ni s kojim totalitarizmom, a bili su prisiljeni svoj kruh i krov tražiti u inozemstvu. Štoviše u hrvatskoj se javnosti sustavno sve do danas po dobro uigranom komunističkom modelu i velikosrpskom planu Hrvate i dalje dijeli na ustaše i partizane, a prešućuje se ona hrvatska većina koja se nikako ne može niti želi identificirati ni s ustašama ni s partizanima. Hrvatsko iseljeništvo nepravedno, neistinito i smišljeno politički zlobno poistovjećivano je, i danas se to uvelike čini, s ustaštvom, a većina hrvatskih iseljenika samo su zdravi patrioti koji ne žele zlo nikojemu čovjeku ni narodu. Istodobno, dok su sve zemlje koje su imale velike emigracije sve činile da privuku svoje sunarodnjake da u svojoj zemlji investiraju, promiču demokratski i stvarno uljuđeni mentalitet, u Hrvatskoj su smišljeno stvarane zaprjeke svim hrvatskim iseljenicima.

Knjiga »Služiti istini«, objavljena kao 29. svezak u biblioteci Glasa Koncila »Hrvatska katolička baština 20. stoljeća« – biblioteci koja pokušava ispraviti veliku nepravdu koju su politika i ideologija nanijele brojnim hrvatskim katoličkim intelektualcima – odškrinula je pogled u golemo novinarsko, znanstveno i književno djelo Luke Brajnovića i trebala bi biti poticaj za ispravljanje nepravde prema toj velikoj hrvatskoj osobnosti. Budući odnos prema Luki Brajnoviću bit će najbolji pokazatelj koliko je hrvatsko društvo i Hrvatska u kandžama komunističkoga mentaliteta i tek kad Brajnović i njegovo djelo budu primjereno vrjednovani u hrvatskoj kulturi, znanosti i javnosti, moći će se govoriti o slobodnoj Hrvatskoj i slobodnom hrvatskom narodu. Brajnović ostaje hrvatska paradigma.

Ivan Miklenić/Glas Koncila/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo