D. Borovčak : Uspomene o “narodnim neprijateljima”

Prikaz knjige sjećanja – Marija Jagatić-Nosalj: “Uspomene”, vlastita naklada Ivan Hrvoić, Zagreb ožujak 2016., 360 str.

Kad hrvatski čovjek koji je živio u vremenu jugokomunizma sluša rasprave saborskih zastupnika SDP-a, HNS-a i SDSS-a, mora se zapitati u kakva su to čudovišta izrasla privilegirana djeca komunizma? Svima za otriježnjenje treba preporučiti čitanje knjige “Uspomene”, autorice Marije Jagatić-Nosalj. To je knjiga koja ukazuje na uzroke stradanja Hrvata prije Drugog svjetskog rata, za vrijeme NDH te u suludom vremenu poslijeratnih boljševističkih odmazdi, OZNA-ških i UDBA-ških privođenja na ispitivanja, noćnih ubojstava i komunističkog ideološkog ispiranja pameti pogaženom hrvatskom čovjeku u vlastitoj domovini. To je knjiga pitanja i odgovora o opstanku Hrvata jučer, danas i sutra.

Marija Jagatić-Nosalj vrijedno je zapisivala događaje od najranije mladosti, iz vremena srpsko-žandarskog terora stare Jugoslavije, sve do punine svoje starosti u vrijeme dosanjane hrvatske slobode. Prema osobnom navodu proživjela je vrijeme četiriju vladavina, stare Jugoslavije, NDH, komunističke Jugoslavije, konačno dočekavši uspostavu hrvatske državnosti ali i drugi rat protiv Hrvatske. Iskusila je vrlo težak, krvavi život obespravljene nevine žrtve poslije Drugog svjetskog rata. Knjiga je pisana romansirano, mjestimično potresno do suza, o vremenu zloduha jugostaljinističkog režima. Što su prolazili oni koji su klasificirani kao “državni neprijatelji”, to nam vjerno opisuje autorica kroz vlastita iskustva proživljenih vremena i događaja. Kako su obespravljeni podizali svoju djecu, a kako su djecu odgajali njihovi komunistički tlačitelji? Rezultati su i danas vidljivi, upravo u Hrvatskom saboru.

Autorica donosi niz vrijednih osobnih razmišljanja i zaključaka, posve točnih političkih činjenica, poučnih za današnje vrijeme. Zapisi završavaju pod završetak njezina života, u spomen svojoj obitelji i cijelom hrvatskom narodu “sa željom da se nikad više nijednoj obitelji i nijednom narodu ne dogodi što se nama dogodilo…” ističe autorica u uvodnoj posveti. Knjiga “Uspomene” ugledale su svijetlo dana kao njezina oporuka, posthumno objavljena ne samo nasljednicima u obitelji, već i cijelom hrvatskom narodu. “Uspomene” su tiskane zahvaljujući njezinom nećaku dr. sc. Ivanu Hrvoiću, koji kao uspješan znanstvenik i poslovan čovjek danas živi u Kanadi.

A što je to autorici Bog namijenio u životu? Hrabroj i čvrstoj hrvatskoj ženi Mariji, prije svega težak križ, koji je s mukom uspjela iznijeti. Rođena je 1921. godine na obali Save, na velikom obiteljskom imanju u selu Martinska Ves, desetak kilometara sjeverno od Siska. Opisala je prelijepo djetinjstvo na hrvatskom bogatom selu koje ni u čemu nije oskudijevalo. U susjednom selu Trebarjevo rođena je njezina majka Milka iz obitelji Jančir, kao kćer Katarine Radić, sestre Stjepana Radića. Marijin tata bio je veliki domoljub Mate Jagatić, hrvatski političar onog vremena. Njegova braća bili su oženjeni za dvije nećakinje Stjepana Radića, obitelj je bila rodbinski i politički povezana sa braćom Antunom i Stjepanom Radićem. Marijin otac Mato bio je svjedok nečuvenog zločina u Beogradskoj skupštini kobnog 20. lipnja 1928.g. kada su poubijani i ranjeni hrvatski narodni zastupnici. Autorica pamti očeve riječi iz vremena svoje mladosti: “Bože kakav je to narod koji u skupštini ubija naše vođe, naše poslanike, narod koji se igra zemaljskoga boga, kojemu ništa nije sveto? Tko može živjeti s takvim narodom i biti s njim u zajednici, kad ti ljudi ne priznaju ništa i nikoga, nego se iz generacije u generaciju ponašaju kao hajduci na našoj zemlji, po našim kućama?” Otac Mato Jagatić bio je do krajnosti posvećen politici za opće hrvatsko dobro, maštao je o slobodi Hrvatske, o odvajanju od Srbije, znajući da Srbi ne će lako pustiti “masnu kost”, misleći na Hrvatsku. Organizirao je narod, raspačavao proturežimske letke, često izbivao sa imanja, stalno je bio privođen, zatvaran i maltretiran od velikosrpskih žandara. Martinska Ves bila je općina kojoj su pripadala sela Gornje Posavine: Dubrovčak, Željezno, Luka, Trebarjevo, Mahovo, Ljubljanica, Setuš i Tišina. U selu je od davnina bila župna crkva Sv. Martina. Iz svih sela bio je veliki otpor velikosrpskom ugnjetavanju. U času raspada stare Jugoslavije, nastalo je sveopće narodno veselje, smatralo se kako je konačno mukama i torturama velikosrpske politike došao kraj. No bilo je to samo za kratko vrijeme.

Otac se odazvao političkom pozivu i otišao u Zagreb, na službu u državni ustroj toliko priželjkivane nove hrvatske države. Bio je vrlo blizak poglavniku Anti Paveliću, kao jedan od savjetnika. Ubrzo Mate Jagatić uočava loš razvoja događaja, uviđa kako Nijemci nisu prijatelji već gospodari situacije, uočava pogreške ustaške vlasti. Već 1943. najavljuje kako će Nijemci izgubiti rat, a komunizam će pobijediti. U raspravama se sukobljava s Pavelićem, koji podiže svoj pištolj na njega. “Pucaj, Ante, pucaj u Hrvatsku!”, uzviknuo mu je otac. Mate Jagatić postaje “političko groblje” kako se to tada nazivalo, završio je u kućnom pritvoru i pod nadzorom. Pada u potpunu nemilost. Početkom 1945. kraj se nazire, a obitelj Jagatić strepi za svoju sudbinu, otac kaže da im se ne će ništa dogoditi, jer samo sebe smatra odgovornim. Početkom svibnja 1945. ustaše dolaze u Sisak po obitelj Jagatić i odvoze ih za Zagreb. Supruga s djecom odbija ići u egzodus. Marija, majka dječaka Ivice, imala je 24 godine kad se s ocem u vihoru završetka rata zauvijek oprostila. Kao ponosan čovjek Mato Jagatić nije stigao daleko. Vidio je ogroman zbijeg i užasan kaos u koji je upao hrvatski narod pri povlačenju iz Zagreba. Sa izbjeglom vojskom i narodom nije prešao hrvatsku granicu. Ispunio je svoje obećanje da s Nezavisnom državom Hrvatskom umire i on. Prije granice počinio je samoubojstvo. Hrvatsku je neizmjerno ljubio, to opisuje njegova kćer Marija.

“Hrvati su krvlju platili četiri godine nazovi slobode”, piše autorica. Zatim opisuje sve ono što su žene kasnije proživjele gledajući hrvatske muževe na križnim putevima. U selu su ostale samo žene, to se najbolje vidjelo u crkvi na misama. Partizanska milicija rastjeruju žene iz crkve, odvode župnika Karla Gruičića kojeg kasnije nisu više nikada vidjele. Komunistička vlast pljačka kuće, štale, tavane, hrvatske žene i djeca ostaju bez zaliha hrane. Ulaze u kuće, odnose sve što im se svidi. Počinje nestašica, jer polja nema tko ni s čime obrađivati. U nekoć bogato posavsko selo useljava siromaštvo, preostaje samo molitva, vjera i pouzdanje u Boga.

Uskoro slijede još veća iskušenja i još teži križevi. Marija ostaje i bez majke. Jedne noći u veljači 1946. dolaze komunistički ubojice pred njihovu kuću. Lupaju na vrata, traže da im se otvori. Zapucaju, ubiju majku Milku i njezinu sestru Anu. U susjednoj kući ubiju i Aninu trudnu kćer Jagicu. Dolazi milicija, čudi se kako je Marija ostala živa. Dakle i ona je trebala biti ubijena. Pokop je bio odmah drugi dan. Puška je pronađena, ali ubojici se nije sudilo. Nađena je u kući partizanskog oficira, koji je ubijao i ranije na križnom putu, izvlačeći zarobljenike iz kolone. Treći dan od pokopa Marija je dobila poziv od OZNA-e. Rekli su joj da nema pravo ostati u selu. S puškama su je istjerali iz rodne obiteljske kuće. Sa šestogodišnjim dječakom Ivicom na rukama, nije smijela ništa uzeti sa sobom, ni dječji kaputić, ni cipelice, a vani je bilo pola metra snijega.

Bilo je to vrijeme sotone, zapisala je autorica u svojim “Uspomenama”. No to nije kraj Marijine kalvarije. Prognana iz rodne kuće u Martinskoj Vesi, pješke po snijegu uspijeva doći do kume u Sisku. Ne zadugo, iz Siska odlazi u Petrinju, potom u Zagreb, kod sestre i šogora. Pokušava negdje preživjeti, započeti novi život. No “bili su to strašni dani očaja i tuge”, kako ih sama opisuje. Opisala je poslijeratna hodočašća preživjelih na Mariju Bistricu, sve pod jakim stražama i provokacijama milicije. Opisala je groblje u Martinskoj Vesi u poslijeratnim godinama na Svi svete, kad su mnogobrojne svijeće gorjele pod središnjim križem za sve one muževe koji se nikada više nisu vratili, niti se doznala njihova sudbina. Zapisala je tužnu kronologiju svoje obitelji iz Martinske Vesi: “I obitelj Jagatić je nestala iz sela, izbrisana je u katastru kao da nikad nije postojala. (…) Jedino je groblje svjedok da smo ondje nekad živjeli.” Opisala je i veliko stratište u vrbiku kod Petrinje, potom logor u zagrebačkom Maksimiru i ljude koji su nestajali preko noći. Ako se tko ponegdje i vratio s križnog puta, također ga je pojela noć. Tako su se ubojstva nastavljala sve do 1950. godine. Te je godine doživjela još jednu strašnu tragediju. Izgubila je desetgodišnjeg sina, zbog injekcije tetanusa. Cjepivo je stiglo iz Rusije, a u njemu je bila živa vakcina. Mnoga su djeca te godine iz bolnica završavala na groblju. Imala je tada svega 29 godina, a život ju je već posve skršio.

No vjera u Boga, odlučnost i prkos hrabre Hrvatice, održali su Mariju. Kroz neko vrijeme odlučila se za novi brak sa Stevom, prognanim Hrvatom iz Srijema. Uskoro se rodila djevojčica. Obitelj je zbog zdravstvenih okolnosti i posla preselila na Lošinj. Tamo počinje novi tretman UDB-e. No Marija se sada s velikim iskustvom s takvim ispitivanjima sve bolje nosila. Obitelj Nosalj je osnovala novi dom, teškim i mukotrpnim radom. Suprug je začudo dobio pasoš i otišao na privremeni rad u Njemačku te tamo “privremeno” radio 20 godina. Kćer Nena je završila studij u Zagrebu.

Od petero braće i jedne sestre iz obitelji Mate Jagatića u Martinskoj Vesi nitko nije opstao u selu s tim prezimenom. Tako su nestale mnoge obitelji i propala mnoga sela. Martinska Ves prozvana je za vrijeme rata ustaškim gnijezdom i u komunizmu se zadržao taj naziv. Marija je nastavila čekati slobodu i dočekala je novu Hrvatsku državu. Suprug Stevo je preminuo 1993. i pokopan je na Mirogoju. Marija je preminula 2002. godine, počiva uz supruga i svog sina Ivicu. Bilježila je uspomene do zadnjeg trenutka. Ostavila je u knjizi, osim svojih teških uspomena i niz vrlo poučnih razmišljanja, ispravnih zaključaka i opće društvenih korisnih savjeta. Zapisi vjerodostojno opisuju komunizam, represiju i pogubnost te ideologije na selu i u gradu, sa svim zločinačkim posljedicama za hrvatski narod i nove naraštaje. Na kraju je Marija napisala “Naš narod nikad nije izgubio vjeru u Boga (…). I tebe, moja prelijepa domovino Hrvatska, neka dobri Bog čuva i vodi!”, posljednja je rečenica autorice u knjizi “Uspomene”.

Hrvati imaju pravo na istinu! Knjiga “Uspomene” izvrsna je podloga za scenarij i filmsko ostvarenje. Istinu je potrebno širiti i na filmskom platnu, posebice lažnim antifašistima i djeci komunizma koji danas u Hrvatskom saboru i kroz medije ponižavaju zdrav razum hrvatskog čovjeka. “Uspomene” tete Marije Jagatić-Nosalj očuvao je od zaborava njezin nećak dr. sc. Ivan Hrvoć, unuk političara Mate Jagatića. Ivan je tetin rukopis uredio i odlučio ga tiskati. Nije pogriješio! Ostvario je izuzetno korisno djelo, kako bi upozorio nove naraštaje da svi oni koji žele zaboraviti prošlost, u biti mrze Hrvatsku kao slobodnu zemlju. To su ta čudovišta, odgojena kao privilegirana djeca jednog zločinačkog razdoblja. Većina njih, još i danas žele isto što i njihovi komunistički očevi: isprati pamet, skršiti ponos hrvatskog čovjeka, uživati privilegije i trajno ostati na vlasti. S pouzdanjem u Boga domoljubi ipak opstaju, usprkos strašnih žrtava istrjebljenja. Zaključno, ako Hrvatska obnovi selo i gospodarstvo na selu, imamo priliku spasiti domovinu od iseljavanja i odumiranja. To je u biti povijesna po(r)uka te vrijedne knjige sjećanja o tzv. “oslobodiocima” i posljedicama lažne komunističke ideologije sve do danas.

Damir Borovčak/HKV/http://www.hkv.hr/izdvojeno/Hrvatsko nebo