G. Borić : Antihrvatski pamflet Ulricha Schillera još nije mrtav

Schillerov pamflet sada distribuira po Hrvatskoj udovica Stipe Šuvara

Njemački novinar Ulrich Schiller (1927.-2012.) spadao je u viđenije izvjestitelje i publiciste svoje zemlje sve dok nije objavio jedan više nego nestručan i ideološki sasvim jednostran pamflet pod naslovom „Deutschland und ‘seine’ Kroaten“, Njemačka i njezini Hrvati, naklada Donat, Bremen, 2010. Ova se knjiga nije dobro prodavala, recenzije su objavili uglavnom njegovi politički suistomišljenici, u Hrvatskoj je bila nepoznata sve dok se nisam o tome javio s nizom osvrta i u jednom intervjuu. Nazočivši predstavljanju knjige u Kölnu, bio sam duboko povrijeđen prije svega kao čovjek i nakon toga kao Hrvat. Schiller je noviju hrvatsku povijest od Nezavisne Države Hrvatske do uspostavljanje demokratske Republike Hrvatske opisao najcrnjim bojama, mnogo gore nego neki zagriženi srpski šovinisti. Nije mi bilo jasno zašto je napravio taj zaokret s obzirom na to da je u svojoj prethodnoj knjizi „Macht außer Kontrole“, Moć izvan kontrole, naklada Aufbau, Berlin, 2003. izričito ustvrdio kako strani dopisnici, ne samo u totalitarnim, nego i u demokratskim zemljama, nerijetko nisu sposobni doznati pravu istinu. Mene je u svezi s time pitao za savjet o „slučaju Draganović“; on je zastupao jugoslavensku, a ja istinsku inačicu njegova „nestanka“ iz emigracije, naime da ga je Udba otela u Trstu, i to je naveo u svojoj knjizi spomenuvši i moje ime. Poslije toga Schiller mi se više nije javljao.

Nisam mogao vjerovati svojim očima kad sam pročitao njegovu posljednju knjigu, u kojoj je pokupio sve najgore izmišljotine o Hrvatima u Hrvatskoj i inozemstvu što su objavljivali jugoslavenski i srpski propagandisti, i tome dodao svoj „njemački bijes“, naime želju da, vjerojatno nesvjesno, rastereti nacizam, proglasivši hrvatsko ustaštvo i njegovo, navodno, nasljedstvo u tzv. tuđmanizmu još gorim. Stoga sam odlučio izdati knjigu s obratnim usmjerenjem, naime temeljem činjenica i argumenata obesnažiti Schillerove tvrdnje. Rado sam knjigu htio tiskati u Njemačkoj, ali bilo je preskupo i pokušaji da se za nju zainteresiraju neki nakladnici nisu uspjeli, ovdje gotovo nema onoga što se u Hrvatskoj nazivalo „knjigom na knjigu“. Preostalo je samo skupljati novac kod hrvatskih rodoljuba i knjigu objaviti u Hrvatskoj gdje su troškovi tiskanja oko 50 posto manji nego u Njemačkoj. Pozvao sam šest istaknutih hrvatskih znanstvenika da pročitaju Schillerov pamflet i na nj odgovore onako kako žele. Na zamolbu su odgovorili dr. Mario Grčević (Zagreb), prof. dr. Aleksandar Jakir ( Split), prof. em. dr. Ivan Pederin (Zadar), mag. Branko Salaj (Lumbarda, Stockholm), dr. Tomislav Vujeva (München, Zagreb) i dr. Tvrtko Sojčić (Düsseldorf).

Jedini se nije odazvao prof. dr. Neven Budak (Zagreb) s obrazloženjem da ima druge obveze. Ja sam u knjizi objavio uvod i jednu raspravu. Izašla je pod naslovom „Kroatischer Unabhängigkeitskampf: berechtigt und gerecht“, Hrvatska borba za neovisnost: opravdana i pravična, naklada Hrvatski svjetski kongres u Njemačkoj, 2011., u ono vrijeme pod predsjedanjem Mije Marića koji je dao najveći prinos za objavljivanje knjige i većim dijelom sudjelovao u njezinu raspačavanju. Knjigu smo kolokvijalno nazvali „Antischillerom“. Svi su autori odustali od honorara, skupljenim novcem knjigu smo tiskali u Zagrebu i iz Njemačke ju poslali na više od dvije tisuće adresa u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Mislili smo da smo time, kako je govorio Starčević, izvršili naše deržanstvo, nadajući se da ćemo u Zagrebu dobiti barem neko malo priznanje. Odgovor je, međutim, uslijedio neočekivanim objavljivanjem Schillerova pamfleta u nakladi Razlog koji vodu Mira Šuvar, udovica poznatoga ideologa jugoslavenstva i jednoga od najzadrtijih komunističkih glavešina u Hrvatskoj Stipe Šuvara. Osim što je prošla nezapaženo u velikim publikacijama, naišla je i na neke pozitivne osvrte, najočljivija je bila ona Slobodana Šnajdera u riječkome „Novom listu“ bez trunka kritike. Kad sam zamolio „Novi list“ da objavi moju repliku na te Šnajderove cvebe, odgovor je glasio – gromoglasna tišina. Tipično komunistički! No nakon što je jedan od priređivača hrvatskoga prijevoda objavio samopohvalnu recenziju u beogradskome tjedniku „Vreme“, poslao sam mali osvrt na to koji je srbijanski časopis objavio. Neka se i po tome vidi kako izgleda sloboda medija u nazadnoj Srbiji i naprednoj Hrvatskoj.

Odgovor na Schillerov pamflet, naš „Antischiller“, odavno je ušao u sve važnije knjižnice i uredništva

Nastojeći potaknuti hrvatske nakladnike da tiskaju našega „Antischillera“, objavio sam u „Vijencu“ br. 427 poveći članak o sadržaju ovoga pamfleta, no reagiranja nije bilo. Kolega Alen Legović napravio je o istoj temi intervju sa mnom („Vijenac“ br. 470) , no i to je ostalo bez odjeka u hrvatskim nakladničkim pustarama. Nakon toga pregledao sam sve njemačke recenzije Schillerove knjige i u njima našao mnogo pravednije kritike nego u rijetkim hrvatskim, („Vijenac“ br. 495). Stranci su nas bolje shvatili nego naši domaći zaljubljenici u komunističku prošlost i mrzitelji hrvatske današnjice. Nastojeći popularizirati „Antischillera“, objavio sam na internetskoj platformi „Croexpress“ (21.6.2014.) članak pod naslovom „Odgovor na njemačku novinarsku provokaciju: težak i donekle uspješan put od Schillera do ,Antischillera’ .“ Knjigu su poslije toga naručivali ne samo Hrvati nego i neki Nijemci i Austrijanci. Preostalo je samo oko sto primjeraka koje bih rado poslao besplatno zainteresiranima.

Navodni njemački stručnjak za europski jugoistok Ruediger Rossig osvrnuo se na Schillerovu knjigu preko RTV „Deutsche Welle“ s uglavnom negativnim ocjenama, ustvrdivši da je s njome Schiller izgubio na svome ugledu: „Knjiga Ulricha Schillera Njemačka i njezini Hrvati kaotično je napisana, loše lektorirana i na mnogo mjesta netočna. A prije svega, izašla je – prekasno.“ U tome grmu leži zec, po njemu, dakle, da je knjiga izašla ranije, imala bi veći učinak. Rossig se inače bavi skupljanjem svih mogućih dokaza kako se bivši stanovnici Jugoslavije s adresama u Njemačkoj ponovno približavaju, čisto bratstvo-jedinstvo. Drago mu se i fotografirati pod Titovom slikom i jugoslavenskom zastavom. Ukratko, pravi je „jugošvaba“. Ali mnogo je kritičkije pisao o Schilleru nego riječki Šnajder. Rossig se kasnije osvrnuo i na našega „Antischillera“, žaleći što smo toliko mnogo truda uložili u napadanje, kako je napisao, jedne nevažne knjige, kao da je to bila njegova, a ne naša muka. Smiješno. Moj pokušaj repliciranja na Rossigovu recenziju odbilo je uredništvo hrvatskih emisija tvrdnjom da to nije uobičajeno. A moglo je i drukčije, dopustiti mi da objavim svoj prikaz „Antischillera“. Usput rečeno, radio sam više od 35 godina u „Deutsche Welleu“, deset godina kao ravnatelj hrvatskoga uredništva. Danas je glavni komentator tih emisija šef srbijanske redakcije. No ima utjehe, jedan čitatelj našega „Antischillera“ objavio je, odgovarajući na Schillerov pamflet, vrlo pozitivnu recenziju preko prodajne mreže Amazon riječima da se naši tekstovi zasnivaju na ispitljivim i povjerljivim izvorima što se, kako je napisao, ne može reći za Schillerovu knjigu.

I onda se, 7. veljače ove godine (!), pojavio osvrt na hrvatsko izdanje Schillerove knjige na internetskoj platformi „dnevno.hr“ meni nepoznatoga čitatelja iz Berlina Ante Novoselca koji okrivljuje velikosrbe u Njemačkoj, nekoliko njemačkih novinara, Šuvarovu „crnu udovicu“ Miru, udbaške elemente u Hrvatskoj, zastupnika njemačkih socijaldemokrata u Bundestagu Josipa Juratovića i još neke kako mašu Schillerovom knjigom da bi naudili Hrvatima i Hrvatskoj. Rekli bismo: kasno Marko na Kosovo stiže. Odgovor na Schillerov pamflet na njemačkome jeziku, naš „Antischiller“, odavno je ušao u sve važnije knjižnice i uredništva njemačkih, austrijskih i švicarskih medija. Njega bi trebalo prevesti na hrvatski tako da bude brana protiv kleveta u Schillerovoj knjizi u Hrvatskoj, ali tu smo naišli na nepremostive prepreke. Traženje nakladnika za nju u Hrvatskoj pokazalo se kao mukotrpan i uzaludan posao.

Na kraju sam se obratio Matici hrvatskoj, u to vrijeme pod predsjedanjem Igora Zidića, intelektualca najviše kategorije i čovjeka koji umije politički misliti, pa sam ga u jednome članku u Hrvatskom listu šaljivo predložio za kandidata za predsjednika Republike Hrvatske, što je on odbio s argumentom da se mora posvetiti svojim znanstvenim poslovima. Odgovor g. Zidića bio je pozitivan, poslao mi je pismo namjere s riječima kako je uprava Matice hrvatske odlučila izdati našega „Antischillera“. Zavapio sam: Bogu hvala! No od te obavijesti prošlo je, kako kažemo mi u Dalmaciji, „čitava vlaška godina“, a konkretnih odgovora na brojne naše mejlove nije bilo. Kolege Grčević i Salaj osobno su razgovarali s odgovornima u Matici, no iz njihovih riječi nije se moglo shvatiti što naša najstarija kulturna udruga uopće želi glede „Antischillera“, bilo je to tipično besadržajno izmotavanje. Nakon dugoga natezanja, rečeno nam je da Matica nema novca za knjigu (?). Vrlo dvojbeno jer naš „Antischiller“ nije obilan, samo 125 stranica, dok su neki prilozi već bili prevedeni na hrvatski. Onda smo utješeni da će tekst „Antischillera“ biti objavljen u uglednome časopisu Matice hrvatske „Kolu“. Na to nismo mogli pristati, pitao sam sve suradnike, svi su odgovorili – ne. Ili knjiga, ili ništa! Dopisivanje o tome išlo je mejlovima na gospođu Romanu Horvat, odgovornu za izdavačku djelatnost Matice hrvatske. Opet je prošlo mnogo vremena od našega „ne“ glede objavljivanja u „Kolu“ kad nam se gospođa Horvat javila da „Antischillera“ Matica hrvatska ne može objaviti „zbog uvida u sadržaj“. Uvid u sadržaj nakon što je pristala da bude otiskan u „Kolu“? Na brojne mejlove da nam konkretno objasni što znači „uvid u sadržaj“, gospođa Horvat nije odgovarala! Ponovno – gromoglasna šutnja!

Nisam mogao vjerovati u odgovor dr. Mire Kovača

Doznavši nešto kasnije da u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova postoji fond za podupiranje izdavačke djelatnosti u dijaspori, zamolio sam svoga nakladnika Josipa Pavičića da odnese dva primjerka „Antischillera“ odgovornim službenicima i zamoli ih da stupe u kontakt sa mnom glede izdanja na hrvatskom, što je on učinio, bio je lijepo primljen, ali reagiranja na moj upit nije bilo. Dakle, još jednom – gromoglasna šutnja! I onda sam se sav zdvojan obratio osobno tadašnjemu ministru vanjskih i europskih poslova dr. sc. Miru Kovaču, prijašnjemu veleposlaniku u Berlinu, što znači čovjeku koji izvrsno poznaje hrvatsko-njemačke odnose, opisavši mu naše jade s pokušajem da „Antischillera“ objavi Matica hrvatska, dakle da je ona odbila tiskati taj protutihrvatski pamflet. Dr. sc. Miro Kovač odgovorio mi je osobno na moje pismo u kojemu, među ostalim, piše: „Poštovani gospodine Boriću, zahvaljujem Vam na Vašemu pismu i knjizi koje (valjda koju, op. a.) ste mi dostavili i pozdravljam vijest da je Matica hrvatska prihvatila Vašu zamolbu da prevede i izda Vašu knjigu kolokvijalno nazvanu ‘Antischiller’.“ Ponovno nisam vjerovao svojim očima, ministar je moje „ne“ shvatio kao „da“, ili, što je vjerojatnije, netko je drugi napisao to pismo i on ga je automatski potpisao bez uvida u sadržaj moga pisma! Onda sam se još jednom javio pismom ministru Kovaču s upozorenjem da je potpuno krivo shvatio moje pismo. Odgovor je bio – gromoglasna šutnja!

U dogovoru sa svojim suradnicima odustao sam od daljnjih traženja izdavača u Hrvatskoj koji bi bio voljan objaviti „Antischillera“. Dakle nisu posrijedi nikakve srpske zavjere, nikakva jugonostalgičarska podmetanja, nikakve antihrvatske udbaške prepreke, nego nesposobnost ili, još gore, namjerno odbijanje hrvatskih institucija da uvide koliko je važno činjenicama i argumentima boriti se protiv antihrvatske promidžbe u inozemstvu i onih u zemlji koji ju reproduciraju kako bi „dokazali“ da je sve hrvatsko laž i zločin.

Gojko Borić/Hrvatski tjednik/http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/Hrvatsko nebo